Kad se krivim ključem otvaraju vrata, to se zove provala. Jedna se takva provala događa Hrvatskoj na najosjetljivijoj i nezaliječenoj rani. Ustaški logor u Jasenovcu, o njemu je opet riječ, spada u kategoriju visoko rangiranih europskih logora smrti da bi se njegovo mjesto moglo pomicati na ustaškoj i, šire, nacističkoj mapi kako kome padne na pamet; o još jednom takvom (ne)sumnjivom pokušaju revizije upravo su počele nove uzaludne bitke.
Ratni su pobjednici (is)koristili svoje pravo da pišu povijest: poraženi su im dali toliko dokaza o svome kriminalnom i zločinačkom postupanju da je iz današnje perspektive teško razumjeti odakle uopće ideja, ili „hrabrost“, da se povijest najvećeg hrvatskog logora iznova piše, ili da se radikalno mijenja.
Koliko u tome sistemu ima različite perverzije da se može reći da je Jasenovac služio zaštiti Židova da ne završe u nacističkim logorima, valjda gorim od Jasenovca? Kako je režim „zaštite“ Židova u NDH-ziji funkcionirao može se zaključiti iz podataka da je od 40.000 Židova preživjelo samo njih 9000, a od 11.000 zagrebačkih Židova manje od 2500.
Moglo je biti i gore, da ne preživi nitko, takva je bila atmosfera, nalogodavci su to tražili od ustaških vlasti, a ustaške vlasti izvršavale su revno njihove naredbe, da nije bilo plemenitih ljudi koji su se zauzimali da spase žrtve, ili da se same žrtve nisu sklanjale bijegom u „šumu“.
Ali, nitko nije preživio rat zahvaljujući Jasenovcu; u Jasenovcu, i zbog Jasenovca, su stradavali. Tako se, naivno, vjerovalo sve do senzacionalnog otkrića da se u Jasenovcu nisu samo izvodile operete, nego je tamo funkcionirala i služba spašavanja Židova, obilježenih žrtava ustaškoga režima! O, sancta simplicitas! Za zločine u Jasenovcu, židovske i sve ostale, odgovorne su – i krive – ustaške vlasti, i nitko drugi: one su tamo osnovale koncentracijski logor; one su naznačene protivnike tamo, sve vrijeme rata, prisilno dovodile i držale u neljudskim uvjetima; tamo su ih mučile, ponižavale i ubijale.
Jedan od slavnijih logoraša, Ante Ciliga, kaže u svojim zapisima kako „velika mašina smrti“ nije toliko bila zaokupljena organiziranjem prisilnoga rada, koliko istrebljenjem logoraša; sam je među njih bio dopremljen kao nekadašnji komunist, koji je – za razliku od velike većine – izvukao živu glavu zato što je moćnoga Maksa Luburića uspio uvjeriti da nije agent Moskve.
Poslije staljinskih logora, Ciliga je radikalno raskrstio s komunizmom, pa njegovo svjedočanstvo iz Jasenovca zvuči snažnije od drugih svjedočanstava. „Ovakvih pokolja kao godine 1941. u Hrvatskoj ja nisam nikad očekivao… Da su Srbi vikli klati, to sam znao, ali da su to kadri i Hrvati, bilo je za mene nešto novo“.
Talijanski pisac i diplomat Maurizio Serra u biografiji o Curziu Mallaparti (politička knjiga godine 2010. u Francuskoj) pobija – nakon opsežnih istraživanja – legendu o ogrlici od očiju srpske djece na poglavnikovu stolu; to je dijabolični i prevrtljivi ratni reporter izmislio kao i štošta drugoga u svojim novinsko-literarnim zapisima.
Ni Mile Budak, da se raskrinka i ta legenda, nije prvi upotrijebio crni slogan „Srbe na vrbe“: Karl Kraus u nenadmašnoj dramskoj sagi „Posljednji dani čovječanstva“ piše kako su austrijski ratni huškači, poslije ubojstva prijestolonasljednika Ferdinanda, na taj način podmazivali austrijsku ratnu mašineriju da krene u boj protiv Srbije.
Ništa ne treba pripisivati ustaškim vođama više od onoga što su (u)činili da se vide razmjeri njihova zločina: u prvih 30 dana zabranili su ćirilicu, proglasili zakon o rasnoj pripadnosti, tjerali Židove iz sjevernih dijelova Zagreba, organizirali prva masovna ubojstva Srba u Gospiću, Gudovcu i u Glini. Jesu li u Jasenovcu mogli bili humani?
Smrtni neprijatelji
Bleiburg je drugo veliko hrvatsko stratiše ili masovno gubilište Hrvata, koje se, mimo svih planova, pojavilo na kraju rata ili, točnije, poslije završetka rata; oko njega se vuku još veće kontroverzije jer se na tom malom području izražavaju sve suprotnosti rata koji je bjesnio četiri godine, i ne samo u Hrvatskoj.
Za tamošnje masovne zločine odgovorni su oni, kao i uvijek, koji su ih počinili ili omogućili: nove jugoslavenske vlasti koje su ih, po svemu, naredile i partizansko vodstvo koje ih je počinilo. Nisu žrtve ni ondje pobile same sebe. Ali, partizani nisu u Bleiburg dovukli svoje ratne (i političke) protivnike da ih lakše likvidiraju; dovelo ih je ustaško vodstvo da lakše spasi sebe (što im je, u većini, pošlo za rukom, ali uz žrtvu vojnika i civila koje su pridružili kao taoce).
Ondje su se slili i pripadnici drugih poraženih vojska, nastavljajući rat za opstanak i poslije njemačke kapitulacije (što ih po Ženevskoj konvenciji lišava nekih prava ratnih zarobljenika). Ondje su, konačno, vođene posljednje bitke u Europi, što je još više zaoštravalo odnos među sukobljenim neprijateljskim vojskama.
Ondje su britanske snage mogle zaštititi vojnike i civile koji su im se predali, barem toliko da od partizanskih vlasti traže jamstvo da će s njima postupati prema ratnome pravu. Britanci su bili legalisti i isporučili zarobljenike partizanskim vlastima, kojima i pripadaju jer su s njima ratovali, ne računajući da ih izlažu pogibelji krvave osvete.
Sve silnice jednoga rata nakon njegova završetka slile su se u Bleiburg: zato ga je toliko teško rasplesti. Ništa ne može opravdati kazne bez suđenja, ni nad vojnicima, a još manje nad civilima; jedni su bježali u strahu jer su se bojali novih vlasti ili što su na to bili navedeni. Zločin je bilo ubiti i jednoga (svakoga) zarobljenog ustašu, ako to nije bila sudska odluka; krivnju je mogao – i morao – dokazati samo sud, a ne da im se sudi bez suda.
Englezi su ili previše vjerovali u Tita ili im je bilo svejedno što će biti s vojskom koju su oni, zato što je bila uz Hitlera, doživljavali kao i druge Hitlerove saveznike – kao smrtnoga neprijatelja. Ako postoje (naj)teži zločini, oni su počinjeni nad civilima.
Mučilište u Jasenovcu bilo je projektirano; gubilište u Bleiburgu nije se moralo dogoditi da poglavnik nije sa sobom poveo vojsku i toliki narod, i da im se u operaciji spašavanja nisu pridružile i druge formacije koje su naivno vjerovale da Churchill neće imati toliko povjerenje u Tita: poveo je na dugi put topovsku hranu pobjedničkim partizanskim jedinicama.
Odgovornost za Bleiburg počinje od Pavelića, koji je na kraju rata žrtvovao Hrvate da ostane na životu, isto onako hladnokrvno kako je na početku žrtvovao Hrvatsku da dođe na vlast; nastavlja se s Englezima, koji su pravnički hladno prepustili zarobljenike vojsci (partizanskoj) s kojom su zarobljene vojske ratovale; i završava s partizanskim vlastima koje su ih surovo ubijale ili slale u smrt.
Na hijerarhiji odgovornosti, tadašnje Titove vlasti stoje na prvome mjestu; njihovo je ime na mecima, bez njih takvoga zločina ne bi bilo, bez obzira tko je sve prije toga asistirao u skupljanju razbijene vojske i demoraliziranih civila.
Oni su tamo išli u većini svojom voljom da se spase; u Jasenovac su logoraši dovođeni prisilno, bez svoje volje, da tamo budu, ovako ili onako, likvidirani. Hoće li to na kraju biti 80, 90 ili 100 tisuća žrtava, apsolutno najviše Srba a proporcionalno Židova, ali i nezanemarivo mnogo Roma i Hrvata, protivnika ustaškoga režima, ne može promijeniti težinu počinjenog zločina.
Misliti da Hrvatskoj treba strana – „bratska“ i druga – pomoć da utvrdi prave brojke, ili da pobije zločin preuveličavanja zločina, moglo bi značiti dvoje: ili da Hrvatska dvoji i ne vjeruje u sebe da je u stanju doći do istine, ili da vjeruje da iza propagandnog dima iz Beograda stoje neke vatre. Ne postoji o Jasenovcu – kao ni o Bleiburgu – više istina: hrvatska, srpska, koja li još; postoji više zloporaba, manipulacija, krivotvorina i krivotvoritelja.
Put do istine pretpostavlja političku volju, intelektualnu etičnost i građansko poštenje. Zašto se Josip Broz nikad nije poklonio žrtvama Jasenovca, znao je samo on, a već dugo ne zna nitko; nije o tome, koliko se zna, ostavio nikakva objašnjenja. Njegova se tajanstvenost može tumačiti na različite načine, i njemu u prilog, da je znao da je 700.000 žrtava izmišljena veličina, i na njegovu štetu, da je puštao da se održava laž o uvećanoj hrvatskoj krivnji.
Hrvatski vladari ne moraju biti titoisti da prepuštaju delikatnu istinu o Jasenovcu svojim nasljednicima, niti da od Bleiburga prave zabranjenu temu. Ako Hrvati, prije svega između sebe, a onda i s drugima, sa susjedima, teže istinskome pomirenju, onda se, kako je u svojoj etičkoj ljestvici zastupao Albert Camus, trebaju oslanjati na istinu i na pravdu, da ne bi upadali u opasnosti nove mržnje i osvete.
Svaki rat, nažalost, stvara žrtve i proizvodi mržnju. Francuzi su imali manje žrtava jer je zemlja bila podijeljena između Nijemaca, koji su okupirali „svoju“ polovicu, s Parizom kao prijestolnicom, i „Slobodne Francuske“, s maršalom Petainom na čelu, koja je imala iste rasne zakone, kao i NDH, istu diktaturu, isti kult šefa i istu vjernost nacistima.
Imala je i manje borbe, jer je tamošnji pokret otpora bio nerazmjeran hrvatskome (i jugoslavenskome). Jedino je, za razliku od NDH, vichyjevska Francuska imala kakav-takav legitimitet, potvrdio ju je parlament, a nije je proglašavao Kvaternik, kao čistu kvislinšku tvorevinu.
Ustaštvo nije ljubav prema RH
Dugo su francuske državne vlasti, i sa Charlesom de Gaulleom i s Françoisom Mitterrandom, odbijale priznati da je Petainova Francuska također bila francuska država, a ne neki povijesni incident ili „de facto“ država, sve dok Jacques Chirac, a poslije njega i François Hollande, nisu promijenili ploču i proglasili vichyjevsku državu legitimnom, dakle, odgovornom za zločine koje je počinila.
Zločini nad Židovima (80.000 ili svaki četvrti), u manjoj mjeri nad komunistima koji su vodili pokret otpora u zemlji, postali su zločini Francuske i francuske države. Golističke su vlasti nakon rata osudile na smrt šefa „slobodne“ države Philipea Petaina i šefa njegove vlade Pierrea Lavala; starom 90-godišnjem maršalu general De Gaulle – kojega je Petain prvi osudio na smrt – udijelio je pomilovanje, zbog godina i zbog zasluga za pobjedu iz Verduna.
Francusko je pravosuđe u prvome naletu nakon oslobođenja raščistilo teške i najteže slučajeve kolaboracije, a onda se čuvalo da ne naruši poziciju neovisnosti i neutralnosti spram političkih vlasti. Republika je pazila, kako ju je napućivao François Mauriac, da ne navuče „čizme Gestapa“, napose da ne intervenira u stručna, povjesničarska pitanja, pa je prijepore oko povijesne istine prepuštala povjesničarima.
Ipak, kako su se „negacionističke teze“ plasirale u javni prostor, pojavila se dvojba: reagirati ili ne reagirati? Nakon provokacija vođe Nacionalne fronte Jean-Mariea Le Pena da su „plinske komore detalj Drugog svjetskog rata“, ili grubljeg ispada pisca Roberta Faurissona da plinske komore i holokaust (Shoah) „uopće nisu postojali“, pariški je sud 80-ih godina došao pred izbor – da kažnjava ili da odgaja.
Izabrao je oboje: proglasio se nekompetentnim i nekvalificiranim da sudi o vrijednostima povjesničarskih radova, ali je izricao kazne dvojici „negacionista“ (i do 30.000 franaka, kasnije eura) zbog toga što su „skrivali“ ili „prekrajali“ povijesne istine. Koncentracijski logori, plinske komore, Shoah i genocid su istine Drugog svjetskog rata. A kad je 90-ih godina Nacionalna skupština zakonom zabranila „osporavanje zločina protiv čovječnosti“, kako su utvrđeni u Nürnbergu, osporavatelji su se branili tužbama kad bi se, u medijima ili u političkim izjavama, reklo da su „krivotvoritelji povijesti“ ili „profesionalni lažljivci“.
Pet puta je Robert Faurisson gubio sudske procese kojima se branio od takvih optužbi, jednom protiv Roberta Badintera, Mitterrandova slavnoga ministra pravosuđa i sina deportiranog pariškog Židova. Izgrađena je cjelovita sudska praksa, koja je nedavno obogaćena odlukom suda da oslobodi „Le Monde“ od tužbe najpoznatijeg francuskog „negatora“; želio je Faurisson dokazati da nije „krivotvoritelj povijesti“ kad niječe plinske komore i holokaust; sud mu još jednom nije dao za pravo, i tako ojačao pravnu arhitekturu u kojoj falsificiranje povijesti i igranje sa žrtvama postaje kažnjivo.
Hrvatsko pravosuđe nije se nametnulo poput francuskoga u obrani povijesne istine u najosjetljivijem pitanju ratnih stradanja. Tko će tražiti, ipak će i u Hrvatskoj naći pravosudnu platformu koja, blago rečeno, neće držati štangu revizionizmu koji se, posljednje, provlači kao nova tragedija Jasenovca.
Tko može reći, kamoli dokazati, da su se tamo čuvali Židovi, i ne samo oni, od većega zla! Valjda je to najveća konstrukcija koja se baca u lice samoj državi, izgrađenoj na rezultatima hrvatskoga antifašizma i temeljima Domovinskoga rata, i podmeće i pod noge ustavnih sudaca koji su prije godinu-dvije rekli što je trebalo reći – da je NDH bila „nacistička i fašistička tvorevina“ i da predstavlja „apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskoga naroda za vlastitom državom“.
Što su rasni zakoni i koncentracijski logori doli sama esencija takve „tvorevine“? Jedno izdvojeno mišljenje da je riječ o „vrijednosnim prosudbama“, da ne postoji „provjerljiva povijesna istina“ i da u Hrvatskoj postoje „prijepori o nacističkoj prošlosti“ više produljuje nego što otklanja takve prijepore. Zašto se hrvatske vlasti toliko muče da otkriju toplu vodu da mogu (o)prati današnju demokratsku hrvatsku državu od naslaga prljave prošlosti, koja joj se stalno vraća.
Današnja je Hrvatska utemeljena na antifašizmu; s ustaštvom ne može braniti svoje mjesto u demokratskom europskom poretku koji je zasnovan na vrijednostima slobode, ravnopravnosti, sigurnosti. Dakle, na vrijednostima koje je antifašistička Europa branila – i obranila – u borbi protiv nacizma.
U hrvatskim prilikama, ugled ustaša ne može se popraviti, kolikogod se tko trudio: tko na tome radi, gubi vrijeme i griješi dušu. Ustaštvo se ne može reklamirati kao ljubav prema Hrvatskoj. Sa svim zaslugama za oslobođenje zemlje od fašizma i nacizma, zločini partizanskog pokreta, ni ratni, a osobito poratni, ne mogu se nijekati, ni pravdati; mogu se samo osuđivati.
Mogu se i objasniti: zločin na zločin, to je osveta, neprihvatljiva moralno, a politički krajnje opasna. Jer, kad bi se jedan zločin pravdao drugim, društvo bi ušlo u osvetničku spiralu bez kraja i konca.
Zločini komunističkih vlasti ne mogu ništa promijeniti u karakteru ustaškoga režima i pokreta; riječ je o zločinačkom pokretu i zločinačkom poretku. Niti se s ustaškim zločinima u dijalektici zla mogu umanjivati strašne posljedice komunističkih vlasti. Nije rješenje da se dva zločina – ustaški i komunistički – spoje u jedan, ustaše i partizani svađat će se i u grobu, nego da se razdvoje, objasne i osude pravedno, svaki za svoje zločine, da se ne svađaju više njihova djeca.
Da živi mogu nastaviti živjeti u miru. Jasenovac i Bleiburg su dva tipa hrvatskoga stradanja: oni se u nečemu dodiruju, u nečemu razlikuju. Moglo bi se reći da je Jasenovac uvod u Bleiburg. S različitih strana dolaze prijedlozi da se oni riješe u paketu i stave ad acta. Pred svima je još jedinstvena prepreka, koju je u drugoj epohi postavio jedan slavni pisac (L. N. Tolstoj): „Oko Boga postoji sloga. Problem počinje od sina“!
Mirko Galic: aha ha ha aha ha ha aha ha I koji tajming, da malo utjesi bracu istocno od raja nakon srijede i sinocnjeg orla.