Poslovanje Josipa Radeljaka Dikana uglavnom se svodi na spajanje dviju strana zainteresiranih za neki posao, za koji zatim, kao posrednik, dobije postotak. Posredovanje je nužno, ono zapravo pokreće ostalo i na zapadu je uobičajeno. No u komunizmu nikad nije dobro kotiralo, dapače, osuđivalo se.
Dok je živio u Italiji, Radeljak je spajao neke talijanske tvrtke s jugoslavenskima, no posredovao je i u poslovima s drugim zemljama, na primjer Mađarskom. Na početku stvaranja Hrvatske imao je ambicija postati hrvatskim veleposlanikom. Za tadašnjeg jugoslavenskog veleposlanika pri Svetoj Stolici Ivicu Maštruka, koji je osnivao prvo hrvatsko veleposlanstvo i postao prvim hrvatskim veleposlanikom pri Talijanskoj Republici, kupio je faks-uređaj.
U Radeljakovu vilu s bazenom, u sjevernom dijelu Rima, dolazili su tada mnogi hrvatski političari. Dikan je stvarao novi poslovno-politički teren njegujući odnose s novom vlašću u Hrvatskoj, ali i oporbom, jer ako jednom ona dođe na vlast... Početkom devedesetih godina Dikan i Beba Lončar već su bili rastavljeni, a u vilu je počela dolaziti Ena Begović, koja se u Rimu oporavljala i od teške prometne nesreće što joj se dogodila u Zagrebu. Dikan se na koncu preselio u Zagreb, a vilu koja, čini se, nije bila na njegovo ime (kupio ju je zajedno s Bebom Lončar), nego na ime firme kojoj je bio vlasnik (računovodstvene poslove u tvrtki vodile su njegove rođakinje ili neke druge Hrvatice), prodao je. Na svoje ime, koliko je poznato, Radeljak nije imao nekretnina jer se to, prema njegovim računicama, očito nije isplatilo.
Kako je Dikan spajao ljude zainteresirane za neki posao? Na večeru u vili pozvao bi obje zainteresirane strane. Dakako, morao je znati što jedan želi, a što drugi može. Mnoge poslovne večere ne bi urodile plodom, no ipak bi se isplatile. Jer prije ili poslije za sve bi se našao neki zalogaj. Posrednici u Italiji uzimaju proviziju do sedam posto, ali ako je posao velik, i jedan posto zamašna je svota. Novac se zarađuje već samim spajanjem dviju strana. Ako zarada i nije velika, sigurna je.
Dok je Milan Bandić bio zamjenik gradonačelnice Zagreba, Dikan mu je, čini se, organizirao posjet Italiji. Bandić je bio gost jedne talijanske trgovinske tvrtke, zapravo zadruge iz Bologne. Bandić je proveo u Italiji nekoliko dana, bio je i na općoj audijenciji pape Ivana Pavla II. (nije bio na rukoljubu, nego kao običan vjernik). Vjerojatno su Bandić i njegovi domaćini, uz Dikanovo posredovanje, raspravljali i o otvaranju trgovačkog centra u Zagrebu. U Zagrebu je poslije otvoren King Cross Jankomir, a vrpcu je presjekao Milan Bandić. Bio je to tada najveći trgovački centar u Hrvatskoj.
U nedjelju, 22. rujna 2002., deseci tisuća ljudi posjetili su taj centar, Ipercoop i ostale trgovine. Tvrtka Coop Consumatori Nordest priopćila je da “se zagrebačkim potrošačima predstavila na najbolji način” te da će “u tom duhu poslovati i drugdje u Hrvatskoj”. Može se samo pretpostaviti da je Dikan, ako je bio posrednikom u tom poslu, dobio i određeni postotak za svoju uslugu.
