U hladno zimsko jutro osjetio je neku čudnu toplinu metka i krvi. Metak je ušao s leđa i, kako će se poslije pokazati, oštetio bubreg, gušteraču, tanko i debelo crijevo. Nikola Lisičar (62) tog 30. siječnja 2006. godine izašao je iz obiteljske kuće na zagrebačkoj Trnovčici oko 6.40 sati ujutro, otprilike 45 minuta ranije nego što je inače kretao na posao.
Prišao i pucao s leđa
Osim toga, upravo zbog svojih brojnih poslovnih obveza, vlasnik i član Nadzornog odbora Montmontaže i tada 47. najbogatiji čovjek u Hrvatskoj kod kuće je rijetko spavao. Dakle, u neuobičajeno vrijeme našao se na ne toliko uobičajenom mjestu. Ubojica je ipak znao kada i gdje ga treba pričekati. Mirno mu je prišao s leđa i pucao. Lisičar je osjetio bol i, kako je poslije opisao, neki topli osjećaj u trbuhu. Okrenuo se i pred sobom vidio nepoznatog čovjeka. Nije bio maskiran, ali svejedno ga nije prepoznao. Nanišanio je ranjenom Lisičaru u glavu i pritisnuo okidač. U tom trenutku dogodilo se ono na što očito dobro pripremljeni ubojica nije mogao računati: pištolj se zaglavio, a dva muškarca stajala su jedan pred drugim u nevjerici se promatrajući. Tada je počela borba za pištolj.
– Zašto baš mene – jedino je što je Lisičar uspio pitati prije nego je pao na pod. Kada je napadač vidio da mu se plan izjalovio i da neće uspjeti dokrajčiti svoju žrtvu, dao se u bijeg.
Prva koja je do Nikole Lisičara došla nakon pokušaja atentata bila je njegova supruga Anica.
– Potrčala sam dolje s telefonom kako bih mu pomogla i nazvala Hitnu pomoć. Prišla sam i podigla mu glavu. Nikola je cijelo vrijeme bio pri svijesti i opisao napadača – muškarca u dobi oko 50 godina, nižeg rasta, malo jače građe i podebljeg, rumenog lica koji je na glavi imao crnu vunenu kapu – kazala je tada novinarima Anica Lisičar.
I dok je sa suprugom čekala da dođe hitna, on je i dalje mislio isključivo na posao. Iz kuće je izašao kako bi u Esplanadi pokupio svoga zeta Johna Rohana, također člana NO-a Montmontaže, i s njim otišao u Beograd potpisati važan ugovor za gradnju šoping-centra. Prije nego na život mislio je na to da se sastanak održi.
– Ljudi nas očekuju i nije red da se ne pojavimo. Neka John i Vlado (jedan od direktora u poduzeću) obavezno odu u Beograd – govorio je supruzi pogođeni gazda Montmontaže, koji je cijeli svoj radni vijek proveo u tom poduzeću gdje je 1989. postao generalni direktor, a zatim je zajedno s krugom direktora tvrtku stekao u pretvorbi i privatizaciji menadžerskim kreditom.
Sljedećih petnaest dana Nikola Lisičar ležao je u bolnici. Bio je uspješno operiran i njegovo stanje išlo je nabolje. U tom vremenu intenzivno je surađivao s policijom, govoreći im sve čega se mogao sjetiti. Čitavo se vrijeme pitao zašto bi ga netko napao, puno je o tome razmišljao, međutim nije im znao reći tko je u njega pucao, nikoga nije mogao sumnjičiti. A onda je za članove njegove obitelji uslijedio šok. Oporavak se zakomplicirao, Nikola Lisičar iznenada je dobio sepsu i 15. veljače umro.
Sinovi protiv zeta i kćeri
Do danas nije otkriveno tko ga je ubio. Istraga je, bez tragova, zapela u slijepoj ulici. U međuvremenu na svjetlo dana isplivao je niz vlasničkih sukoba unutar obitelji Lisičar, među kojima do danas traje bitka za vlasništvom nad Montmontažom. Tako je upravo posljednji ispraćaj Nikole Lisičara, kojemu su između ostalih nazočili i Milan Bandić, Željko Kerum, Duško Ljuština, obitelj Todorić te mnogi drugi poduzetnici, bio vjerojatno jedno od posljednjih okupljanja njegove obitelji bez imovinskih prijepora. S jedne su strane John Rohan i Mirela Lisičar Rohan koji su ujedno i većinski vlasnici, a s druge sin ubijenog poduzetnika Darijo Lisičar.
Darijo osporava Rohanov većinski paket dionica i istodobno povećava svoj, stoga su Skupštinu tvrtke podijelile dvije upravljačke struje. Prije nego što je umro, Nikola Lisičar omogućio je svome zetu da, u proceduri čija je legalnost u najmanju ruku upitna, stekne većinski paket dionica Montmontaže. Udovica Anica Lisičar te sinovi Dario i Andrija Lisičar, koji zajedno imaju 12,5 posto udjela, osporavali su legalnost navedene transakcije i to godinama nastojali dokazati i na sudu.
>> Ubojica vlasnika Montmontaže d. d. nije ostavio tragove
>> Srđan Mlađan je troje ljudi ubio prije 21. rođendana
jel to jedan od 200 Tudjmanovi obitelji koji su prije rata radili kao obicni radnici a poslije rata kao vecinski vlasnici firme i jedan od naj bogatiji u Hrvatskoj. Karamarko zna ko je ga ubio on je bio Ministar i radio u SOA.