Premda je Hitler u kasnu jesen 1941. već pokorio gotovo cijelu Europu, Sjedinjene Američke Države još uvijek nisu bile u ratu. No, ne zadugo, nakon što će Japan, jedan od vodećih članova Trojnog pakta, napasti Pearl Harbour, glavnu američku bazu na Havajima, iznenada i bez objave rata. Godinama poslije, “Navy Times“, tiskovina američke mornarice, do najsitnijeg detalja opisat će događaje koji su se, tog 7. prosinca 1914., smjenjivali filmskom brzinom.
“U trenutku japanskog napada brod USS Utah bio je usidren sjeverozapadno od otoka Ford u Pearl Harboru. Čini se da su ga zbog raspremljene palube Japanci pogrešno identificirali kao nosač zrakoplova i zato izabrali kao jedan od prioritetnih ciljeva. Pogođen je s dva torpeda u razmaku od samo nekoliko sekundi. Tonuo je vrlo brzo i izdana je zapovijed za napuštanje broda preko desne strane. Rumeni, smeđokosi vođa postrojenja kotlovnice Peter Tomich nije poslušao tu zapovijed; zaputio se natrag, kroz gomilu mornara koji su žurili da što prije napuste brod. “Moram sići do svojih ljudi i kotlova ili će odletjeti u pakao!”, doviknuo je u prolazu jednom časniku koji ga je pokušao zaustaviti. Tomich je izvukao svoje ljude iz strojarnice i spriječio eksploziju kotlova, ali za njega je tada već bilo kasno za spas. Ostao je zauvijek u potonulom brodu Utah, zajedno s još 53 mornara i časnika.
>> Ako nas pogodi 3. svjetski rat, 10 najmoćnijih zemalja imat će ključnu ulogu
Za svoj junački čin, u kojem je izgubio život, Tomich je 1942. posmrtno odlikovan najvišim američkim odlikovanjem za hrabrost Kongresnom medaljom časti. On je jedan od ukupno petnaest pripadnika američke mornarice kojima je to najviše odlikovanje dodijeljeno za izuzetnu hrabrost prilikom japanskoga napada na Pearl Harbor, no Tomichevo odličje, na žalost, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt nije imao kome uručiti...
Priča o američkom nacionalnom heroju hrvatskog podrijetla iz Drugoga svjetskog rata, kao i potraga za njegovim korijenima, tema je dokumentarnog filma “Heroji se ne zaboravljaju – Priča o Petru Tomiću” u produkciji HRT-a, čija je premijera zakazana na obljetnicu ovog događaja, u petak 7. prosinca u Zagrebu, u Domu Oružanih snaga RH “Zvonimir” u 18 sati.
Razarač s imenom Tomich
Kako bi ispričali ovu iznimnu životnu priču, autori dokumentarca – scenaristi Nenad Bach, Vladimir Brnardić i Ištvan Filaković, koji ujedno potpisuje i režiju - razmatali su klupko desetljećima unatrag. Otkrili su tako da je 1943. godine, samo dvije godine nakon Tomicheve pogibije, Mornarica Sjedinjenih Država odlučila dati još jedno priznanje tragičnom junaku s broda Utah pa je njegovim imenom nazvan novi razarač, USS Tomich, DE-242. Budući zapovjednik razarača zatražio je tada da neuručeno odlikovanje bude izloženo na tom brodu i ta je želja i poštovana. A kada je nedugo nakon svršetka rata razarač povučen iz aktivne službe, Tomicheva je „Medalja časti“ ponovno vraćena Zapovjedništvu mornarice. Tada je upomoć pristupio kapetan James M. Steele, koji je zapovijedao brodom USS Utah u trenutku japanskoga napada 1941. godine, koji je u listovima “Navy Times“ i “Parade Magazine” pokrenuo kampanju da se dolično obilježi uspomena na junaka Petera Tomicha i ostale poginule mornare s broda Utah. Od prikupljenog novca podignuto je spomen-obilježje u Salt Lake Cityju, glavnom gradu države Utah, gdje su upisana i imena svih poginulih mornara s “Utaha“, među njima i ime našega Petera Tomicha. No, njegovo, i dalje neuručeno odlikovanje, pohranjeno je tada u zgradi kapitola metropole države Utah.
“Misterij Tomich“ godinama je pobuđivao pozornost američke javnosti, a u novinama se pojavilo više članaka s nagađanjima o tragičnoj i zagonetnoj ličnosti junaka iz Pearl Harbora. Prema dokumentaciji Mornarice SAD-a, Tomich je rođen 3. lipnja 1893. godine “u Austriji“. Američki vojni arhiv dalje navodi da je ovaj imigrant u mornaricu stupio 23. siječnja 1919. godine u Newarku, New Jersey. Čini se da je prilikom stupanja u mornaricu svoje prezime pisao s “n“ – Tonich, a da se tek od 1922. godine potpisivao kao Tomich. Nikada se nije ženio i uvijek je kao najbližega srodnika navodio nećaka Johna Tomicha, s adresom: 363 Brown Street, Los Angeles. Međutim, kada je poginuo u Pearl Harboru, brzojav mornarice upućen na tu adresu vratio se s naznakom “nepoznat“. Mornarica SAD-a i Crveni križ poduzeli su sve da pronađu nekoga od Tomichevih srodnika, ali bez uspjeha. No, onda se u potragu za Tomichevim korijenima uključio jedan važan i zahvalan svjedok događaja u Pearl Harboru.
Upornost kontraadmirala
– Nakon gotovo desetljeća potrage i dokazivanja, pa čak i sudskih postupaka, umirovljeni američki kontraadmiral Robert Lunney našao je Tomicheve potomke u Prologu u Hercegovini. Naime, Lunney se zainteresirao za ovu priču kada je upoznao Hrvatsku preko kućne pomoćnice Julijane Velčić s otoka Cresa, a u Navy Timesu pročitao je priču o jednoj od rijetkih neuručenih Medalja časti. U potrazi za Tomichevim potomcima pomogli su mu Adam Eterovich, predsjednik rodoslovnog društva Hrvatske bratske zajednice u Americi, hrvatski novinar u SAD-u Vjekoslav Krsnik i hrvatski slikar Zvonimir Mihanović. Uz pomoć slikara Mihanovića Lunney je za posjeta Hrvatskoj bio u Međugorju i franjevačkom samostanu na Humcu u Ljubuškom, gdje je u župnim knjigama pronašao sve podatke o Petru Hercegu Toniću, koji je u međuvremenu u SAD-u promijenio prezime u Tomich – kaže scenarist dokumentarnog filma Vladimir Brnardić.
No, njegova otkrića američka ratna mornarica nije priznala ni nakon devet punih godina borbe. U međuvremenu je kontraadmiral Lunney podignuo i dvije tužbe protiv Ratne mornarice, ali ih je izgubio kao i novac uložen u njih. No, Lunneyeva upornost se isplatila pa je 2005. odlučeno da se medalja uruči obitelji.
I, naposljetku, dogodilo se – nakon šest i pol desetljeća jedna od rijetkih neuručenih Medalja časti dodijeljena je obitelji, i to na palubi najvećeg nosača zrakoplova američke ratne mornarice Enterprise usidrenim 2006. pred Splitom. Visoko američko vojno odličje predano je njegovu unuku Srećku Ercegu, pukovniku HV-a i jednomu od osnivača specijalnih postrojbi Hrvatske vojske. Medalju časti dodijelio mu je zapovjednik američkih pomorskih snaga u Europi, admiral Henry Ulrich, pa pri tome biranim riječima govorio o hrabrosti i žrtvi Petera Tomicha Hercega, koji je dvadeset godina nosio odoru američkog mornara. A kada su pukovnika Ercega poslije upitali gdje će čuvati djedovu Medalju časti, odgovorio je: “Medalja će sada biti kod moje obitelji. Poslije ćemo vidjeti, možda je pohranimo u neki muzej. Tamo će biti najsigurnija, da se vječno sačuva uspomena na junaka Petra Hercega.“
Odmah nakon ovog događaja u Splitu, svjetski poznati američki glazbenik hrvatskog podrijetla Nenad Bach počeo je snimati dokumentarni film, ali ga nije uspio završiti. Snimanje i finalizacija filma je poput Lunneyeve potrage također potrajala cijelo desetljeće dok nije završen u produkciji HRT-a 2018. godine. Kao što je zaželio Petrov unuk, uspomena će biti vječno sačuvana, a sutrašnjoj premijeri nazočit će i američki kontraadmiral Lunney.
Peter Tomich je bio na pravoj strani, a ne ko ove domaće ustaške izdajice. A poglavar im pobjego ko grlica u Argentinu