Otac Kristiana Vukasovića, mladića stradalog u splitskom zatvoru kazao je da želi da pravda izađe na vidjelo.
– Dolazio sam kod njega svaki drugi dan. Sjećam se tako jednom kako je bio kao drogiran, kao da se tek digao iz kreveta. Kazao mi je: "Tata, popio sam puno Normabela!" To je bilo kada je drugi put došao iz bolnice za osobe lišene slobode u Zagrebu. To su mu valjda davali jer je bio nemiran. Dok je boravio u zagrebačkoj bolnici, kontaktirao sam svakodnevno s jednom gospođom koja bi mi kazala da je pod terapijom i da je smiren. Inače, kada bi ga s Bilica odveli u Zagreb, ne bi mi javili dok on ne bi rekao u bolnici: "Javite mi tati!" i onda bi me oni nazvali - ispričao je neutješni otac Stipan Vukasović za Slobodnu Dalmaciju.
Na pitanje je li imao povjerenja u sustav, u sud, tužitelje i odvjetnika, da će učiniti sve što je najbolje za njegovog sina potvrdno odgovara.
– Jesam. Vjerovao sam sudu, vjerovao sam tužiteljima, vjerovao sam odvjetniku. S punim povjerenjem sam dao da oni odluče što je najbolje za njega. On je osjećajan previše, on je dobro dite – kazao je
Kazao je da su mu rekli da je zakon takav, da je on to napravio, da je punoljetan i da ima odvjetnika po službenoj dužnosti, i da ga se mora osuditi te da odgovara za svoje postupke.
Je li znao da njegov sin može u nekim dijelovima postupka biti suđen prema zakonu za maloljetnike kaže da ga nitko nije informirao.
– Dao sam im sve dokumente, da ima ADHD, da ima tjelesna i mentalna oštećenja i teži invaliditet. Oni bi morali znati s kakvim se djetetom radi - dodao je otac i napomenuo da njegov sin nije smio imati lisičine na rukama, a pogotovo ići u zatvor s drugim osuđenicima. Trebao je ići u ustanovu u kojoj je morao imati medicinsku skrb i psihijatre.
– Išao sam na Općinski sud u Splitu, a sudac koji je vodio suđenje bio je na bolovanju pa na godišnjem. Onda sam išao kod suca u kojeg je prije bio predmet i on mi je rekao da mi ne može pomoći. Čudilo me i kako je zatvoren 1. travnja, a sudili su mu tek 23. srpnja. On je meni uvijek govorio: "Tata, ja ne mogu više izdržati!" Ja sam mu rekao: "Kristiane, kako ću ti ja pomoći kad mi ne daju."
Kada se vratio iz Zagreba, bio je stalno omamljen kazao je Kristianov otac. - Meni je jedna doktorica odmah rekla da on nije za zatvor. Imao je blijed pogled, umoran, pospan. Čak nije imao volje donositi mi odjeću za pranje, nego bi rekao da će je on sam oprati. Stalno je govorio da ne može izdržati i čekao je suđenje kao neki spas - kazao je.
Otac je ispričao i o tome što je Kristian govorio o drugim zatvorenicima te kako su se ponašali prema njemu.
– Prebacivali su ga iz ćelije u ćeliju. Rekao je da ga je u prvoj ćeliji samo jedan zatvorenik stalno psihički provocirao pa sam mu ja kazao da ga ne izaziva i da se makne od njega. Kada je prebačen u ćeliju gdje su bili nepušači, tamo su bila trojica; za dvojicu je rekao da su bili dobri, ali treći ga je vrijeđao. Jednom mi je kazao da je dobio četiri ili pet pljuski od nekoga, ali ne sjećam se više u kojoj od ćelija. Kada sam ga pitao zašto je dobio šamare, odgovorio mi je: "Možda sam rekao šta nisam trebao reći." Kada se obratio jednom od čuvara, ovaj mu je kazao da on nije ništa vidio. Isto tako mi je ispričao da mu je jednom u bolnici u Zagrebu pozlilo noću pa je pozvao pravosudnog policajca. Ovaj je došao i rekao mu: "Spavaj, ako još jedan put zovneš, radit će palica! - kazao je Kristianov otac za Slobodnu Dalmaciju.
– Da pravda izađe na vidjelo. Sustav je meni ubio sina, pravosuđe i uprava zatvora. Neka krivci odgovaraju i da se ovo ne dogodi više nikome. Neka odgovaraju pred Bogom i pred sudom - rekao je otac na pitanje čemu se nada.
Čudno kako neutješni otac preskače događaje. Do svega ovog ne bi došlo da je vodio brigu o svom sinu, za kojeg tvrdi da je sa posebnim potrebama, i spriječio ga da podmeće požare. A što se tiće tužbe mogla bi država tužit i njega za nastalu štetu. U svakom slučaju strašno da izgubiš dijete, jer nije prirodno da umre dijete prije roditelja.