Ima ljudi koji traže svoj mir, samo ih poslužimo i pozdravimo se, netko dolazi sam i pročita novine, netko sa svojim društvom, a ima onih koji jednostavno dođu razgovarati. Netko se nečim bavi, netko trči, netko ide u teretanu, netko ide u ribolov, a netko svaki dan nađe oduška u toj kavi u kafiću – počinje vlasnik Dalibor Novaković priču o svom kafiću Prijašin II u Slatini. Lokal je to čija povijest seže unatrag šest desetljeća, o čemu na zidu svjedoči i fotografija prvog vlasnika, snimljena na terasi davne 1964. Posjetio ga je svojedobno i legendarni golman vatrenih Dražen Ladić. Gužva je u kafiću, kaže, pred Uskrs, između Božića i Nove godine te, zanimljivo, u vrijeme Svih svetih.
Navike su se promijenile
Novaković je samo jedan u nizu slatinskih ugostitelja koji su ovih dana ispričali svojim gostima, kako stalnima tako i budućima, kako su stvarali i gradili svoj posao, otkrili šaljive anegdote i podsjetili ih na ljepše dane, prije pandemije. Riječ je o projektu “Neispričane priče slatinskih ugostitelja”, iza kojeg stoje Turistička zajednica grada Slatine i HOK – Udruženje obrtnika Slatina. Svakoga ponedjeljka i petka na društvenim mrežama lokalnog TZ-a objavljivat će se po jedna priča iz pera slatinskog novinara Petra Žarkovića. Objavljene su dosad tri, a očekuje ih se 20-ak. Sve priče su nadasve ljudske i donose nepoznate detalje koji će sigurno pronaći put do srca Slatinčana, ali i šire. Svaku je vidjelo više od 5000 čitatelja.
– Odlučili smo pokazati da nismo sami sebi svrha u ovim teškim vremenima, nego želimo pomoći i biti poveznica između privatnog i javnog sektora, stvoriti sinergiju i preduvjet za razvoj ne samo ugostiteljskih djelatnosti, koje definitivno jesu pokretači turizma, već i općenito. Želja nam je izvući zanimljive ljudske priče, dakle one nisu vezane za pandemiju, već smo tražili od ugostitelja da se pokušaju prisjetiti lijepih dana – kaže nam Jurica Bosak, direktor TZ-a Slatine, čija se obitelj također bavi ugostiteljstvom i turizmom.
Prema podacima Udruženja obrtnika, više je od 40 kafića u slatinskome kraju, ne računajući restorane.
– Htjeli smo povezati građane s ugostiteljima, predstaviti ih licem, obiteljski, kako ne bi mislili da su to samo ljudi koji zgrću novac, nego su posvećeni svome poslu, u kojem su angažirane i od njega žive čitave obitelji. A koliku uslugu čine cijeloj zajednici, najbolje smo se uvjerili kada su zatvorili lokale. Jer ljudima zaista nedostaje druženje – govori pak Zlatko Šomođi, predsjednik Udruženja obrtnika Slatina.
Teško se ugostitelji, nastavlja, nose sa zatvorenošću, a brine ih i što su se navike uvelike promijenile jer su se kiosci i benzinske postaje počeli pretvarati u kafiće.
– Nadam se da smo ovim pričama uspjeli makar malo pomoći ugostiteljima da se vrate na scenu kada prođe korona – zaključuje Šomođi.
A ugostiteljima nije bilo teško, kad već ne mogu vrata, otvoriti dušu. Bedri Rušiti, čiji je brat Jasin vlasnik pečenjarnice Elida, prisjetio se kako je njihova djeda siromaštvo 1947. natjeralo da iz makedonskog Tetova krene u svijet. Kad je radeći kod bogatog slastičara u Vojvodini zaradio nešto novca, otišao je dalje, a zaustavio se u Drenovcima kod Županje, gdje je prodavao špice i slatkiše, poslije i sladoled. U Slatinu su se doselili 1990., a gosti koji su za rata posjećivali Elidu dolaze i danas.
Projekt od tri mjeseca
– Najbolje sam se osjećao jednom kad sam vratio novčanik gospođi koja ga je zaboravila u lokalu. Nije bilo neugodnih događaja koji su me posebno potresli, osim možda jednog slučaja za vrijeme Domovinskog rata kad je ispred susjednog lokala eksplodirala bomba. Nitko, srećom, nije ozlijeđen – prisjetio se Bedri Rušiti.
Obiteljska liječnica Biljana Tomljanović vlasnica je slatinskog Puba. Od viđenijih osoba, osim lokalnih političara koji su se probili i na državnu razinu, u Pubu je bio Davor Bilman. Vlasnica kaže kako je svaki stol priča za sebe. Mnogo je stalnih gostiju pa se već zna tko će za kojim stolom biti u osam sati ujutro, tko u devet, a tko u deset...
Projekt “Neispričane priče” trajat će oko tri mjeseca.
– Svi iščekuju taj dan kad će se otvoriti lokali. Najbolji se poslovi kod nas sklapaju u kafićima, ugostitelji su oni koji spajaju, s njima i tugujemo, i slavimo. Bili mi oni koji eventualno stalno zalaze k njima, ili povremeno svraćaju, svi mi doživimo situacije kad njih jednostavno ne možemo izostaviti iz života – rezimira direktor Bosak, i najavljuje kako će, na koncu, sve priče biti uokvirene u brošuru ili knjigu.
