Tvorac Mosta Ivica Relković stvara novu političku opciju na sceni – Stranku s imenom i prezimenom, u kojoj ima ulogu glavnog stratega. U intervjuu otkriva zašto misli da baš ta opcija treba Hrvatskoj.
Priključili ste se ekipi koja osniva Stranku s imenom i prezimenom. Stvarate li to novi Most?
Ne. U Hrvatskoj postoje samo tri političke opcije koje mogu prijeći prag na nacionalnoj razini, a to su HDZ, SDP i Domovinski pokret
Miroslava Škore. Lijevo od SDP-a nema ničega ozbiljnog, a desno od Škore nije moguće ništa ozbiljno. Ostaje politički centar. U tom centru ne vidim da ijedna dosadašnja ili neka nova klasična stranka uopće razumije politički trenutak niti ono što se zna nazivati bilom naroda. Pri tome taj pojam ne koristim u povijesno reanimiranom smislu kako ga neki postavljaju, nego čak u smislu socijalnog zbližavanja koje se događa i zbog samog korona efekta kojem smo tako intenzivno izloženi. Izolacija će nas čak više zbližiti nego razmrviti kako se na prvu čini. Budući da je politička stranka Most nezavisnih lista prestala postojati kao odraz vlastita imena – ona više nije most jer nikoga ne povezuje i ništa ne premošćuje. Ne okuplja nezavisne liste, nego ih kao stranka negira. Bilo koja usporedba neke nove političke inicijative s tim konkretnim Mostom je promašena.
Koja je razlika? I ovdje je kao i kod Mosta riječ o jakim pojedincima, a osim vas u timu su i bivši mostovci Ante Pranić i Ivan Kovačić?
Most je bio zamišljen kao tadašnja potreba povezivanja nezavisnih lista koje su naglo rasle na lokalnim izborima, a na parlamentarne izbore izašao je jedan ciklus prerano jer se tako otvorio prostor. Do samih izbora Most uopće nije okupljao jake pojedince, nego su neki od kasnijih zastupnika na prva mjesta po izbornim jedinicama dolazili kad je rejting već bio iznad 5%. To znači da se i nije mogao pripremiti konzistentan programski okvir. Zato je Most mogao postići izvrstan rezultat na izborima, ali i ostati s problemom što napraviti “dan poslije“. Iskupljenje za taj nepripremljeni “dan poslije”, za Most se nalazio u samo jednom jedinom trenutku – lokalnim izborima 2017. – kada je trebao pomoći svim nezavisnim listama u Hrvatskoj da maksimaliziraju svoje potencijale i pobijede. No Most se baš tada odlučio lokalno nametnuti kao stranka koja izlazi na izbore u mnogim mjestima čak i nasuprot lokalnim nezavisnim listama. Koji je bio rezultat? Most kao Most nije odnio nijednu lokalnu pobjedu, pa čak ni u Metkoviću, a pobijedilo je više od 90 nezavisnih kandidata od kojih se nitko nije više htio pridružiti Mostu. A jedan po jedan udaljili su se od Mosta i svi gradonačelnici i načelnici koji su bili na njegovoj nepostojećoj „platformi“. Iako to u javnosti nije izazvalo pozornost kao odlasci zastupnika, indikativnije od toga pokazuje promašaj Mosta. Jesu li Omiš, Vrgorac, Tompojevci, Gradac... danas s Mostom? Nisu. S druge strane, Udruga nezavisnih na jednom „light“ modelu okuplja oko 50 gradonačelnika i načelnika upravo radi lokalnih razloga i lokalnih izbora. A Stranka s imenom i prezimenom već po svojem imenu uopće nema ambicija da ih kao takve proguta u svoje strukture. Ante Pranić i Marko Jelić niti mogu niti imaju ambicija preslikati tu nezavisnu scenu u Stranku s imenom i prezimenom. Dalje, za razliku od Mosta koji nije stigao ni izraditi konzistentan program, Stranka s imenom i prezimenom
je upravo kao svoje glavno tijelo zamislila programski savjet.
Ima li na sceni danas prostora za takvu opciju?
Ja bih to gotovo obrnuo pa rekao da bez jedne takve opcije neće ni biti ozbiljne promjene na političkoj sceni. Altruizam i politički ak tivizam očekuje se na političkim polovima, a ne u centru. Ondje u pravilu dominiraju „stroge“ i „ozbiljne“ opcije koje uglavnom ne prelaze 1%. Liderstvo poruka i liderstvo znanja, liderstvo sustava i liderstvo programa u centru je obično završavalo na ograničavajućim dosezima zbog personalnih krivih liderstava. Zato se Stranka s imenom i prezimenom stvara kao nužni bolid koji će u svojim etapama voziti najbolji u svojim područjima, ali neće biti nepotrebno opterećeni njegovim servisiranjem i tehničkim održavanjem.Taj dio altruistički će preuzeti neki drugi ljudi koji nemaju lažnu lidersku ili čak mesijansku crtu da preotmu zajedničko „vozilo“. Jedna od tih uloga ponuđena je, između ostalih, Ivanu Kovačiću. Neki politički analitičari, pa i novinari, koji sami nisu nikad iznutra kreirali politički entitet, reći će da treba stvoriti klasičnu stranku i onda jednostavno pobijediti HDZ i SDP, no to se već desetljećima ne događa, a imamo 200 takvih stranaka. Prigovor o ideologiji također ne stoji, osim kao površna etiketa. Pogledajte HDZ, koji je ideološki komplot čak i nespojivih ekonomskih pa i svjetonazorskih politika, dok je SDP jedno na riječima u oporbi, a drugo na djelu u vlasti. Mislim da će Stranka s imenom i prezimenom i tu neke iznenaditi s jasnije profiliranom ideologijom (konzistentnim sustavom ideja), nego što je to slučaj kod onih od kojih se očekuje najprije ideologija, pa onda sve ostalo.
Je li koronavirus poremetio planove svima pa i novim potencijalnim političkim opcijama?
Kriza zbog koronavirusa ima u sebi jednu paradoksalnu inverziju. Zbog zaustavljanja širenja virusa svi smo pozvani na socijalno distanciranje u fizičkom smislu (i gotovo svi ga se pridržavamo), no ona u isti trenutak izaziva i povratak u socijalno zbližavanje koje je rastrgano upravo suvremenim ritmom života i suvremenim tehnologijama. Ljudi koji najčešće i ne poznaju svoje susjede u zgradama, izlaze na balkone i zajedno plješću ili pjevaju. Koronavirus će izazvati novu socijalnu filozofiji i povratak ideji da smo kao zajednica ono što zajednici dajemo i kakvu zajednicu suodgovorno kreiramo. Možda će upravo to biti i okidač da svi shvatimo da
smo ignoriranjem sudjelovanja u životu zajednice jednostavno dopustili da negativna selekcija zavlada nad pozitivnom selekcijom. Nama je negativna selekcijadugotrajnija epidemija od koronavirusa, pa ćemo možda shvatiti da se ona sama od sebe neće povući iz struktura upravljanja našom državom, ako se svi ne angažiramo na tome da joj odrežemo mreže širenja. Ako znamo pronaći s kime je zaražena osoba koronavirusom imala kontakte, onda nam nitko ne može reći da ne možemo zaključiti koji su to kontakti sukoba interesa ili interesnih mreža koje iz dana u dan drže naše društvo u političkoj bolesti.
Koliko će nam ovaj novi virus promijeniti život i jesmo li svjesni svega što nas je snašlo?
Ovo je samo primjer jedne krize u kojoj se pokazuje da je organizacijski zdravi zdravstveni sustav bitan za zajednicu. A on je kao sustav zdrav ako u bitnome svakog čovjeka doživljava kao bitnog, imao on ili ne imao određene razine zdravstvenih kartica. Možda ćemo postati svjesni da nam je potreban cijeli sustav svih područja kao zdrav i ljudski altruističan. Država treba biti organizacijski
manja da bi manje iscrpljivala one sustave koji u normalnim vremenima stvaraju blagostanje. Tada je država, organizacija, administrativna zajednica (kako god hoćete to nazvati) bolja ako se ravna po modelu „manje je više“, ali kad nastupe ovakve situacije, onda nam treba jedinstveni obrazac ponašanja koji ne mogu i ne smiju nametati ničiji parcijalni interesi.
Može li dobro obavljeni posao u krizi izazvanoj koronavirusom pomoći Plenkoviću u borbi za još jedan mandat?
Jedno je rad stožera, a drugo politička utakmica koja će početi kad kriza stane. Sada razne političke opcije pokušavaju reći što se sve može učiniti, pa je dobro znati da primjer počinje od sebe, a ne od drugog. Primjer ne mora biti materijalno usporediv s kapacitetima koje može aktivirati Vlada, ali daje jaču poruku od mjera same Vlade. Evo ja pozivam sve političke razine da se, dok traje kriza, naknade za politički rad barem jednim dijelom preusmjere u socijalnu kasu za građane i mikropoduzetnike. Naime, za svakog saborskog zastupnika njegova stranka za politički rad dobiva više od 30.000 kuna mjesečno. Neka se odreknu jednog dijela tog novca od saborskih zastupnika do zadnjeg vijećnika u nekoj gradskoj četvrti i time svi solidarno pokažu da se u borbi protiv koronavirusa politički svrstavaju na stranu sutrašnje pobjede.
Kako gledate na rezultat izbora u HDZ-u?
To su interni izbori koji me dalekoviše zanimaju u smjeru odnosa na međustranačkoj političkoj sceni, a ne unutarstranačkom postizbornom efektu u samom HDZ-u. A prema van sve je ostalo isto. Osim što novo-staro vodstvo više nema javni teret nemogućnosti donošenja određenih odluka koje se tiču same izvršne vlasti, zbog internih stranačkih uvjetovanosti i odnosa. Andrej Plenković ima, rekli bismo, čistu situaciju, pa su sve oči usmjerene prema javnim (izvanstranačkim) potezima sada nepodijeljeno usmjerene na njega.
I što Plenkovićeva premoćna pobjeda znači za političku scenu?
To ćemo u odnosu na cijeli politički spektar vidjeti tek kad prođe korona kriza. Dotad efekt ima „lokalno“ značenje samo na već pomalo definiran prostor kojeg možemo uvjetno gradirati kao „desni centar, desno i desnije“.
Je li to prilika za Škoru?
To je svakako pozicija u kojoj se Miroslav Škoro ne mora resetirati kao što bi se trebao da su pobijedili Kovač i Stier. Kolike Miroslav Škoro ima kapacitete ja ne bih nagađao, ali da će se napetost događati ne samo između postizbornog HDZ-a kao jedinstvenog bića i onog desnijeg od HDZ-a, nego i jednim dijelom kroz desno krilo samog HDZ-a to se najavljuje u preporukama ponašanja gubitnika.
Je li se Plenković do kraja riješio desne struje u stranci?
Radikalan gubitak izbora toj je struji potpuno dokinuo mogućnost bilo kakvog unutarstranačkog „talasanja“ pa je pitanje samo u tome imaju li oni potencijala u slučaju distance i izlaska van. S druge strane je pitanje samog HDZ-a je li interna pobjeda prenosiva na vanjski glasački prostor u potpunom smislu, jer bi dodatni gubitak od 10-ak posto vlastitih birača donio HDZ-u i dodatne brige.
Jesu li izbori u HDZ-u demistificirali snagu Milijana Brkića, ali i Davora Ive Stiera?
Spoj tih dviju političkih osoba (u ad hominem sferu ne ulazim) bio je poraz već u samom paketu izlaska na unutarstranačke izbore. Davor Ivo Stier mogao je u nekakvu kombinaciju s Mirom Kovačem, ali ni u kakvu s Milijanom Brkićem i Tomislavom Tolušićem.Oni su se jednostavno politički poništili, a veći je gubitnik Davor Ivo Stier od Milijana Brkića. Jer je prvi imao budućnost, a drugi više nije imao čak ni prošlost, što se pokazalo u zapravo najlošijem ostvarenom rezultatu „alternativaca“. Milijan Brkić je već bio politički
mrtav od SMS afere, samo je na unutarstranačkim izborima dobio za to i ovjerenu potvrdu baze koja je tobože bila u njegovim rukama.
Kao stratega Stranke s imenom i prezimenom, pitam vas s kime je ta nova opcija u budućnosti spremna surađivati?
Ja orijentaciju na takvo pitanje nikad ne bih savjetovao kao strateg nekom tko planira unijeti političku novost u model same hrvatske države, a ne samo sebe kao političke opcije. Kad bih to savjetovao Stranci s imenom i prezimenom, ne bi joj onda trebala nikakva strategija i program. Naprotiv, Stranka s imenom i prezimenom treba vrlo jasno reći javnosti kakvu Hrvatsku vidi u smislu sustava i sadržaja. Zato će se mnogi koji misle da će Stranka s imenom i prezimenom biti nekakav navrat-nanos nabacan heterogeni konglomerat osoba iznenaditi kad čuju koliko će jasnija biti komunikacija vizije Hrvatske od onih koji imaju ideologiju kao markicu.
Mnogi drže da se nakon idućih izbora neće moći sastaviti vladajuća većina. Je li opcija velike koalicije izgledan scenarij?
Ona može biti matematički zbrojiv scenarij, ali je pitanje njihovih kalkulacija što slijedi nakon toga. Ako scena bude razmrvljena i nepoveziva, ako u Sabor uđe puno malih opcija sa po 2-3 zastupnika koji ni s kim ne žele ili njih nitko ne želi, onda će opciju velike koalicije biti lakše prodati javnosti nego ako dođe do promjene duopola na više uvažavajuće jakih polova. A danas nitko ne može jasno reći u kojem će scenariju završiti sama Hrvatska, da bismo uopće izvodili realni poslijeizborni scenarij.
Plenković je htio zbog koronavirusa da Vlada ima neke ovlasti koje pripadaju Saboru. Što iz toga iščitavate?
Iščitavam potrebu da se država parlamentarno osmisli i kad su scenariji najvećih kriza u pitanju. Sada vidimo da je potrebnije malo tijelo koje u sebi uvijek ima i vladajuću i oporbenu sliku, a ne obezvlašćeni predsjednik države koji bi u izvanrednim situacijama odjednom onako izvršno neutreniran dobivao posebne ovlasti. S druge strane, bojimo se parlamentarne degradacije preko nekih granica u smjeru prevelike koncentracije moći u ruke izvršne vlasti. Imamo tijelo koje sada ničemu bitnom ne služi, a u sebi odražava minimalni parlamentarizam kao zaštitu od bilo kakvih samovolja pojedinaca. To je predsjedništvo Hrvatskog sabora. Ono u sebi uvijek ima i vladajuću i oporbenu saborsku sliku, za razliku od predsjednika države koji ne mora dolaziti iz oporbene opcije. Mislim da je u nekoj novoj arhitekturi države, s većom ulogom parlamenta nego što ga kroz saborske odbore on ima sada, zamisliva i daleko veća uloga predsjedništva Sabora u ovakvim trenucima restrikcije fizičkih okupljanja. A i digitalizacija i videosjednice trebale bi biti opcija za mnoga kolektivna tijela jer je nova generacija ionako digitalna.
Jeste li zadovoljni promjenom na Pantovčaku, je li Milanović zasad na visini zadatka?
Umjesto ocjene nekoliko prvih poteza, zadovoljan sam što vidim da promjene nisu „srušile državu“ pa su one argument da nam je rasprava o promjenama u dubljoj arhitekturi države nužna. To nam čak poručuje i šok izazvan potpunom promjenom života
zbog koronavirusa. Koliki nam odlasci na šaltere na kojima uvijek fali još jedan „papir“ neće sada biti životni prioritet. Kad sve prođe, državu treba urediti tako funkcionalno i optimalno da nam takve štetne i beskorisne administrativne radnje više uopće ne trebaju. Država koja se do jučer nametala kao „uprava“ treba postati država koja se prema građanima (osobno ili kao poduzetnicima) ponaša kao maksimalno uzvraćena „usluga“ za ono što joj porezno plaćamo.
Još jedno prepakiravanje Dalije Orešković. Hoće li sada uspjeti preći 1%?