Povjesničar umjetnosti, pjesnik, likovni kritičar, esejist i kulturtreger iznimne biografije, Igor Zidić rođen je 10. veljače 1939. godine u Splitu. U rodnom je gradu završio osnovnu školu i gimnaziju, a u Zagrebu studirao komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Jedan je od najzaposlenijih naših urednika jer je uređivao Razlog, Život umjetnosti, Kolo pa i čuveni Hrvatski tjednik...
Dugi niz godina bio je i urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, institucije u kojoj je radio i kao tajnik (od 1966. pa do Matičine dekapitacije nakon Hrvatskog proljeća), a u tri mandata je i vodio Maticu hrvatsku uvevši je u 21. stoljeće. I na tom položaju zalagao se za što veći prisutnost Matice u svakodnevnom životu, komentirajući političke događanje i fenomene, ali i inicirajući velike projekte kao što je to Enciklopedija Matice hrvatske.
Gotovo dvadeset godina vodio je zagrebačku Modernu galeriju, a kao autor je potpisao na desetke izložbi hrvatskih likovnih umjetnika 19. i 20. stoljeća. S Branimirom Donatom priredio je i “Antologiju hrvatske fantastične proze i slikarstva” 1975. godine. Prva zbirka pjesama “Uhodeći more” izlazi mu još 1960. godine, a za zbirku “Strijela od stakla” nagrađen je nagradom “Tin Ujević”. U Sloveniji izlazi knjiga poezije u kojoj se Zidićeve pjesme nalaze uz pjesme Jure Kaštelana, Vesne Parun i Slavka Mihalića. Lako nalazi svoje mjesto u antologijama hrvatske poezije.
Ipak, Zidića najčešće nalazimo u njegovu likovnom miljeu, kao autora monumentalnih monografija, primjerice o Dulčiću, ali i likovnog autoriteta koji desetljećima promiče hrvatsku likovnu scenu u najboljem značenju te riječi.
O vama se može govoriti kao o proljećaru, povjesničaru umjetnosti, pjesniku, direktoru Moderne galerije, predsjedniku Matice hrvatske, uredniku... Na kojem ste se poslu ipak osjećali najviše ispunjenim?
Malo smo pomiješali, zar ne, vokaciju i zvanje (struku), pozicije i poslove. Nas u Matici hrvatskoj preciznije definiraju Deklaracija (1967.) na početku i Izjava IOMH (prosinac 1971.), na kraju toga razdoblja, nego pomalo neodređeni pojam proljećarstva. Tome je praktičan razlog: ako i jesu tijekom 1971. sve (pro)demokratske snage u Hrvatskoj surađivale, ne možemo zanemariti ni razdoblje od proljeća 1967. do proljeća 1971. kada je Matica, s dijelom studenata, bila sama na poprištu borbe. Kad mi koristimo termin Hrvatskog proljeća, ne mislimo na kalendarsko proljeće 1971., nego na cijelo spomenuto razdoblje od pet godina, koliko je trajala tadašnja naša borba. I da odgovorim: obavljao sam, na svim svojim radnim mjestima, poslove koji su me ispunjavali. Kao ravnatelj Moderne galerije radio sam gotovo dvadeset godina. MG je, što realno što statusno, bila matična galerija svih onih naših muzeja i zbirki koji su skupljali, izlagali i publicirali hrvatsku umjetnost, u moje vrijeme, XIX. i XX. st. Više od četiri godine ukrao mi je rat, a nekoliko je godina potrajala obnova i preuređenje Galerije. Ne samo da smo je osuvremenili, tehnički usavršili, ugradili liftove i nove tehnologije nego smo i gradnjom montažnog, potkupolnog mosta povezali dilatirana krila galerije i osigurali mogućnost kružnog obilaska zbirke, nabavili mnoga kapitalna djela, poduzeli važne turneje segmenata hrvatske umjetnosti (Španjolska, Njemačka, Slovenija, zemlje Južne Amerike), organizirali – poslije 50 godina – prve hrvatske participacije na svjetskim bijenalima u Veneciji, Kairu, Istanbulu. Predsjedanje Maticom u tri mandata (2002. – 2014.) bila je odgovorna dužnost, ali nije bio profesionalni posao, kao što to nije bilo ni pisanje stihova. Posao jest uređivanje knjiga, novina i časopisa, a bavio sam se njime od 1961. do danas; radim to s ljubavlju i koliko znam i mogu – odgovorno. K svemu tome, pisao sam stručne tekstove o modernoj umjetnosti, a to mi je, ipak, bio najpoticajniji od svih poslova.
Rođeni ste u Splitu uoči rata, ali ste veći dio Drugoga svjetskog rata proveli u Zagrebu. Sjećate li se ičega iz tog ratnog perioda?
U pamćenju mi je Zagreb čist, nezagušen prometom. Sjećam se, neobičnom oštrinom nekih lijepih i nekih pogibeljnih trenutaka. Od lijepih: sjedim na triciklu i vozim se Zrinjevcem. Zatim: jašem osedlanog ponija maksimirskim parkom. Od onih drugih: u kasno ljeto 1944. ustaška policija upada, za poslijepodnevnog odmora, u naš stan, u Gundulićevoj, hapse mi oca. Sličan scenarij ponavlja se svibnja 1945. kada konvojem Hidroinstituta mornarice – kroz ratom spaljene krajeve – stižemo opet u staro institutsko sjedište: u Split. Hapse ga partizani nakon što je dopratio konvoj, tjeraju ga u Kaštela na prisilni rad. Tamo mjesecima iskrcava teret iz prekooceanskih libertyja, američku pomoć Jugoslaviji, i prekrcava ga u brodove za neke ruske, crnomorske luke. Poslije nekoliko mjeseci: „Što tu radiš, Zidiću? Presvuci se, požuri, čekaju te u Institutu.” Obrazloženja nema.
Koliko vam je važna bila čuvena splitska Klasična gimnazija u kojoj su se školovali i brojni drugi intelektualci koji su redom napuštali Split i selili se u Zagreb? Zar se u Splitu, koji je danas važan sveučilišni centar, nije moglo studirati u ono vrijeme? Imate li u Splitu neki, makar i virtualni kutak za sjećanja iz mladosti?
Pradjedova kuća na Manušu i dvor, preko puta kuće, pun životinja, među kojima su miljenici tovar Jakov i koza Bilka. Tamo je bila didina, velika, i moja, mala, alatnica. Spominjem se i zadnjeg od nekoć brojnih polja i vinograda obitelji, onoga u tupini, na Glavičinama. Na njemu se, u mojim očima, i sad vrte didine prskalice i natapaju žednu zemlju. Živo mi je u sjećanju plivački bazen PK-a Jadran, pogled na splitsku luku sa Sustipana, pjaca s tri knjižare i četvrtom na Voćnom trgu, pedeset metara dalje... Godine donesu i odnesu. Meni su odnijele sve što je bilo moje splitsko sidro. Ni polja, ni vinograda, ni prapradidove, ni pradidove kuće u kojoj sam se rodio i koju dotaknem kad god kraj nje prođem. Ne mogu više u njih ući, sjesti u hladovinu ili, zimi, uz vatru, popiti čašu friško pomuženog mlika ili vina iz dispense.
Kad sve zbrojim – splitske su mi škole ostale u najboljoj uspomeni. Dobri prijatelji vršnjaci, dobri učitelji i odlični profesori, izvrsna zdanja koja bi udovoljila i današnjim zahtjevima: pučka škola na Manušu arhitekta J. Kodla, sagrađena 1930. i Klasična gimnazija u Teslinoj, djelo arh. M. Družeića, podignuta 1940. – naša utočišta u teškim i manje teškim godinama. U školu sam krenuo 1945., samo četiri mjeseca nakon završetka rata – ničega nije bilo, a u gimnaziji čuo – na posebnome „političkom satu” pod marjanskim borovima, da je umro drug Staljin. Inače, nismo napuštali Split – Split ne možete napustiti. Odlazili smo, ka’ i uvik, na studije, nekoć u Prag ili Padovu, poslije doma, u Zagreb. Potkraj 1950-ih Split još nije bio sveučilišni grad. Neke od nas je trebao, neke baš i nije.
O Dalmatincima postoje brojni stereotipi. Uklapate li se vi barem u neke od njih?
Rekao bih da stereotipe o Dalmatincima ne stvaraju oni sami: na njih se samo primjenjuju. Zato ne mogu odgovoriti na to pitanje; a zašto, ne želim odgovarati na takva pitanja – objasnit ću anegdotom. U doba moje studentske mladosti svi su stereotipi o Dalmošima bili negativni. To vam je kao rad s modlima (kalupima) za kekse: nije važan oblik ni sadržaj razvučenog tijesta, važan je obris koji odredi kalup. Ako je kalup na kozu ili na bjeloglavog supa – onda ste vi to bez obzira na tijesto koje ostane izvan ruba kalupa. Kalupu-stereotipu to je višak, a možda je baš bio vaš sadržaj. Kako da se Bračanin obrani od stereotipa da je škrtac? Tako što će došljaku pokloniti pola Brača? Postoje o stereotipima neizravne priče i s druge strane. Jedna moja dobra znanica, Dalmatinka, priča mi: „Ma ti tvoji Zagrepčani, ka’ dođu doli, baš su fini ‘judi. Proćakulamo, digod i zapivamo, rado svrate na kafu, obid oli na bićerin. Ma ne znan kakvi su doma. Ka’god dojden u Zagreb – svi su na službenom putu.”
Kada je Igor Zidić napisao prvu pjesmu? I je li na početku, kao kod nedavno preminulog Tonka Maroevića, bila poezija ili ipak nešto drugo?
Prve sam stihove napisao kao gimnazijalac; bili su to samo pokušaji, ništa više. U 17. sam ispunio bilježnicu parafrazirajući Matoševe i Šimićeve pjesme. Te sam svoje vježbe za godinu-dvije zaboravio, ali Matoša i Šimića čitam i danas. Iz toga vremena datiraju i prvi književno-kritički pokušaji, ali sve je to bilo bez temeljitijega teorijskog znanja, po književnom ili paraknjiževnom instinktu. U likovnoj se kritici još nisam bio okušao; umjesto toga uvelike sam crtao i slikao koristeći se, uglavnom, materijalima i priborom s očeva radnog stola.
Vi ste uređivali i časopis Razlog, pa ste proglašeni i razlogovcem. Je li bilo pripetavanja i nesporazuma između starijih krugovaša i vas razlogovaca? I jeste li ikada pomislili da će baš poezija biti vaše osnovno sredstvo umjetničkog ostvarenja?
Jest, kao student sam (su)uređivao Razlog pa sam, kako kažete, proglašen razlogovcem. Poslije toga sam suuređivao Život umjetnosti i vodio Kolo pa nisam proglašen životašem ni kolašem. No što je jednom bilo propušteno, ubrzo je nadoknađeno: pokrenuo sam Hrvatski tjednik pa sam, jao, proglašen nacionalistom. Suprotno očekivanjima (jer to često čujemo), nije bilo nesloge ni trvenja između pisaca oko Krugova i nas mlađih oko Razloga. Dapače, održavali smo prijateljske odnose, čak su nam oni, uoči našeg debuta, priredili prijateljski domjenak u tada još novom, iličkom neboderu. Oni – to su Antun Šoljan, Slobodan Novak, Ivan Slamnig, Slavko Mihalić, Milivoj Slaviček, Vlado Gotovac, Duco Ivančan, Ivan Kušan, ne bilo tko... Nisam tada razmišljao koje će mi izražajno sredstvo biti najvažnije; znao sam koja su mi sredstva (u množini!) važna: zaokupljala me likovno-kritička i teorijska praksa, jasno sam znao da ću se baviti hrvatskom modernom i suvremenom umjetnošću i – pisanjem. Raul Goldoni nagovarao me da konkuriram na ALU. To sam otklonio: pisanje sam osjećao kao svoj poziv, ništa drugo.
Kako to da ste se nakon završetka povijesti umjetnosti i komparativne književnosti zaposlili kao tajnik u Matici hrvatskoj, za koje se mjesto javio i Antun Šoljan? Što je radio tajnik Matica te 1966. godine?
Za studija (1958. – 1964.) nije se činilo da će biti problema sa zapošljavanjem. Na grupi nas je bio priličan broj, ali – govorim o starijima – svi su se uspijevali nekamo skrasiti. Dok je došao na nas red, sve je ili gotovo sve, već bilo popunjeno. Kako sam na studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti došao s prava – nisam bio voljan unaprijed prihvatiti bilo što: zanimao me samo rad u struci, sadržajno povezan s krajem XIX. i tijekom XX. st. Realno govoreći – za takve pretenzije nije ni moglo biti puno prilika. Da mi je tada netko ponudio i dobro mjesto izvan Zagreba – teško da bih se odlučio za tu soluciju: trebali su mi atelijeri, izložbe, Kinoteka, koncerti (Muzički bijenale), kazališta, tribine. Onda je raspisan natječaj za mjesto tajnika u MH i ja sam se – nakon godine dana uzaludnog čekanja – javio. Matica je bila respektabilno kulturno društvo. Slučaj je htio da smo se kao konkurenti našli Šoljan i ja. Ja sam prošao jer su matičari vjerovali da ću se ja lakše prilagoditi kancelarijskim poslovima nego već istaknuti pisac i prevoditelj. Na Tonku taj ishod nije ostavio nikakva traga, a ja sam ga mjesecima susretao s nelagodom. To je potrajalo sve dok mi jednom nije rekao: „Sreća što me nisu izabrali. Nisam ja za to.” Ostali smo dobri prijatelji i suradnici do njegova neprežaljenog, preranog kraja. Inače, tajnik MH radio je tada što i uvijek radi: dopisi, organizacija priredbi, posredovanje između središnjice i ogranaka, zapisnici, sudjelovanje na sastancima upravnih i izvršnih tijela itd. Novost je bila politika koja se uvlačila u spise, telefonske razgovore, u svaku raspravu (pao je Ranković.) Brzo sam, među pametnijima, učio i napredovao.
Uređivali ste Matičina izdanja i časopise, ali ste bili i aktivni u sastavljanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ta je Deklaracija doista bila prekretnica koja je prekinula hrvatsku šutnju iz onog socijalističkog vremena bratstva i jedinstva?
Da, bila je. Kao što je bio i posljednji trenutak za obranu hrvatskog književnog jezika: na djelu je bila nepromišljena politika unitarizacije, kao što je od 1918. na djelu bila politika stvaranja jednog jedinstvenog naroda od tri „plemena”. U Matici se shvatilo da se svojedobnim popuštanjem ona bila upustila u opasnu igru iz koje će biti pogibeljno istupiti, ali koja se mora okončati. Nakon objave prvih dviju knjiga zajedničkoga Rječnika/Rečnika postalo je i zadnjim klimoglavcima jasno da je vrag odnio šalu i da je prof. Stjepan Ivšić bio u pravu kada je – jedini – shvatio da bi tzv. Novosadski sporazum mogao postati samo novo ime za trojanskoga konja kojemu je zadaća rastakanje hrvatskog književnog jezika/tradicije, rastakanje standarda i posebnosti. Možda je, dalekosežno gledano, Deklaracija bila jednako važna kao jezikoslovna akcija (nakon više godina poslušništva) i kao prvi veliki, organizirani prosvjed protiv arbitriranja vlasti u pitanjima kojima nije dorasla. Recimo i to da je ogorčeni odgovor vlastodržaca otkrio da je doista bio u pitanju „projekt od državne važnosti”. Naša se politička zrelost u tome trenutku sastojala u spoznaji da ne možemo istodobno voditi bitke na dvije bojišnice. Stoga nismo postavljali tipično hrvatska pitanja o povijesnoj krivnji, o tome što je tko nekoć potpisivao, nego smo zanemarili prošlost i svima još jednom pružili priliku da u odlučnoj borbi budu na pravoj strani. Znam da čistunci lakše od grešnika postaju sveci, ali i pragma ima svoje argumente: jedinstvo istih ne treba stvarati (ali takvih je malo), dok jedinstvo različitih treba s mukom stvoriti (ali ih je, na kraju, neusporedivo više). Jesmo li takvo jedinstvo uspjeli stvoriti? Ni pod najžešćim pritiscima represivnog aparata nije javno, s imenom i prezimenom, ni desetak ljudi uzmaklo s pozicija Deklaracije. Pa ni Krleža.
Tko je inicirao donošenje Deklaracije i tko ju je zapravo sastavio?
Deklaracija je kao dokument potpuno čedo Matice, a kao tiskani dokument zajedničko djelo matičara u Matici i Društvu književnika; prihvaćala se i prihvatila diljem Hrvatske. Zbog djelotvornosti, Deklaracija nije smjela biti autorsko djelo (što nije ni bila), nego je morala djelovati kao apel hrvatskih institucija hrvatskoj javnosti (što je i bila). O pisanju sam Deklaracije, kao tajnik, znao sve iz prve ruke i većini sastanaka nazočio. Ako treba i stoti ću put ponoviti: glavni su sastavljači i motivatori bili prof. dr. Miroslav Brandt i prof. dr. Radoslav Katičić, nažalost obojica pokojni. Ni oni poslu nisu prišli ex abrupto, nego vođeni instrukcijama IOMH, koji je o sadržaju i stilu Deklaracije višekratno raspravljao.
U kakvim ste okolnostima pokretali Hrvatski tjednik, na čijem čelu niste ostali dugo, a i on je ‘plesao samo jedno ljeto’ i jeste li se tada osjećali disidentom?
Hrvatski tjednik pokrenuo sam nakon ustrajne borbe u samoj Matici. Iskristalizirale su se bile dvije taktičke opcije o Matičinoj novini: jedna, recimo, umjerenjačka (list se trebao zvati Obzorja, nije trebao zadirati u provokativne teme, trebao je njegovati akademski stil, baviti se gotovo isključivo kulturološkim pitanjima), a radikalnija, jasnija, tematski šira opcija nije pristajala na diskvalifikacije unaprijed, na izbjegavanje zazornih tema i tražila je da se list naziva Hrvatski tjednik. Vodio sam ovu drugu struju. Moje su teze bile da će se list, bude li vođen idejom oportuniteta, ubrzo ugasiti sam od sebe, a Matica će izgubiti uložena sredstva, potrošiti dragocjeno vrijeme i ostati bez potencijalnih, a potrebnih saveznika. Nazovemo li ga Hrvatski tjednik, steći će odmah široku čitateljsku bazu, a ta će baza biti naš realni financijer. Matica će pred javnošću biti Matica s jednim, a ne s dva lica, podići će svoju kredibilnost i, zahvaljujući tome, distribuirati svoje ideje u široke slojeve čitateljstva. Rekao sam tada, to mnogi pamte, da me ne zanimaju novine koje ne mogu startati s nakladom od barem 10.000 primjeraka, a u dva je mjeseca treba podići do 25-30.000 primjeraka. Ako sami ne vjerujete u ono što mislite napraviti, vaši će realni izgledi biti na razini vaše skepse. Na kraju sam, na vlastiti zahtjev, dobio tromjesečni mandat da pokrenem „stroj”, a nakon isteka dogovorenog roka ja ću se povući. Ostalo je poznato. Disidentom se nikad nisam osjećao. Znao sam da je moje mjesto tu gdje jesam i bio sam spreman djelovati odavde, a ne iz daljine, nipošto iz emigracije pa – kako bude. Naslijedio me Vlado Gotovac, naklada je tjednika rasla, a novine nisu propale na tržištu, nego na streljani, kojoj su s jedne strane bile policijske puške, a s druge strane ljudi s perom i olovkom.
Od čega ste živjeli kada je Matica dekapitirana i kada ste ostali na cesti, s dvoje djece?
Od koječega. Dvaput sam dočekao anonimnu pomoć i nikad nisam saznao tko mi je to uputio. Ispomagali smo se korekturama koje smo radili za neke izdavačke kuće, a koje su na svoje ime preuzimali naši neugroženi ili manje ugroženi prijatelji. Uživao sam kolegijalnu pomoć iz drugih republika: Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije. Naručivali su mi, za izložbe i publikacije, likovne tekstove: prihvaćao sam hrvatske teme iz svojega vidokruga. Zauzvrat, samo me Hrvatska godinama držala na indeksu.
Tko je u vas usadio domoljubne, hrvatske osjećaje?
Svi su moji preci, s majčine i očeve strane, bili Hrvati. Nisam se imao oko čega kolebati. Ja sam samo čovjek kojemu je bilo normalno biti ono što jest. Ni na čiju štetu. Poštujem, na isti način, i sve druge. Sigurno me u tome krijepilo poznavanje hrvatske povijesti, kulture, jezika. Jezika, naročito.
Kada se počinjete studioznije baviti organiziranjem izložbi, kustoskim poslom, pisanjem monografija o hrvatskim likovnim autorima?
Moj rad, izložbe i tekstovi o hrvatskoj modernoj i suvremenoj umjetnosti datiraju od početka 1960-ih godina. To su bili esejistički ogledi, a zahtjevnije strukturirane studije, vezane uz historiografsko-estetska i komparatistička razmatranja, objavljujem češće od početka 1970-ih godina. Prvu monografiju objavio sam 1979 (M. Stančić), najnoviju 2020. (A. Masle); ukupno, mislim, da ih je oko 25 (neke i u dva izdanja, na hrvatskom, engleskom, njemačkom i slovenskom jeziku), a srodnih je knjiga, drukčije organiziranih ili komponiranih, još desetak. Radio sam hrvatske izložbe po cijelom svijetu – u Aziji, Africi, Južnoj Americi, Europi. Desetljećima, počevši od 1966. (Lovrenčić u Milanu).
Mnogi su govorili da je pisanje likovnih kritika bilo pod manjom ideološkom paskom od pisanja onih književnih ili kazališnih. Je li to točno?
Nije posve točno. Jer za ideološki nazor nije bitan sadržaj, nego ime i prezime „zločinca”. Na crnim listama prve su mete prezimena.
Koliko povjesničar umjetnosti smije duboko ići u prijateljstvo s likovnim umjetnicima? Mogu li tu velika prijateljstva završiti i loše?
To je individualno. Morate razviti kulturu komunikacije i vještinu raspravljanja koja omogućuje da se s nekim i ne složite, a da ga pritom ne povrijedite. Umjetnici su osjetljivi ljudi. Uvijek mi je prijateljstvo s djelom važnije od prijateljstva s autorom, jer je djelo javna kategorija, baš kao što je autor privatna osoba. Mogu voljeti i zastupati djela onih koje, kao ljude, baš i ne volim. S napomenom: povjesničar umjetnosti neke stvari može naučiti samo u slikarovu/kiparovu atelijeru i nigdje drugdje.
Puno ste se bavili Bukovcem. Zašto Hrvatska, ali i svijet i dalje obožavaju njegova djela?
Bavio sam se svim našim bitnim majstorima, u određenim trenucima našega razvoja, cio svoj život. Tako i s Bukovcem. On mi ne spada među najbliže slikare, ali će svakome, koji povijesno misli, biti uvijek jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji hrvatski majstor. S njim se učvrstilo naše profesionalno slikarstvo, s njim je profesionalizam potisnuo diletantizam, uza nj su stvorene prateće institucije, primarni i sekundarni stručni kadar, profesionalizam koji ne živi sam za sebe, nego zahtijeva škole, profesore, pokreće interes javnosti i novinstva, doprinosi pojavi novih kritičara, pisaca, popularizatora umjetnosti, trgovaca umjetninama, pokreće gradnju izložbenih paviljona, atelijera, muzeja itd., doprinosi stjecanju navika razgledanja i upoznavanja umjetnina, potiče otkupe, doprinosi stvaranju urbanije i civilizacijski zrelije klime i usput se potvrđuje, kao i Bukovac, od zgode do zgode, kvalitetnim djelima pa i pravim remek-djelima. U umjetnosti je mnogo toga dvojbeno, relativno. Nekima se čini da je Bukovac oličenje konzervativnosti. I jest i nije. Ne moram reći da su mnogima to već sada i Meštrović, i Račić, i Babić, i Gliha... Moderna je deviza da će svatko imati svojih pet minuta slave. Bukovac ih je imao nekoliko godina (Fantazija. Glave obitelji, Dedal i Ikar i dr.), a bile su, u trenutku nastanka, u nas upravo prevratničke.
Jeste li i vi postali kolekcionar budući da desetljećima iz prve ruke pratite hrvatsku likovnu scenu?
Imam nekoliko poklona od prijatelja – pretežno pokojnih. To su uspomene na drage ljude, darovite ljude, gdjekad i sretne ljude, ljude sa svjetlom u sebi. Kolekcionar nisam ni po čemu: ni po (ne)sposobnosti da skupljam i sređujem vlastitu zbirku, ni po financijskim mogućnostima da je popunjavam, ni po prostoru kojega nemam, ni zbog drugih prečih interesa: meni je nešto upoznati i nečim spoznajno ovladati važnije nego nešto imati.
Koji likovni umjetnici u Hrvatskoj nisu dobili status kakav zaslužuju?
Mnogi. Nevolja je u tome što su, uglavnom, mrtvi, pa ne mogu sebi pomoći. Da smo ta pitanja kritički i thesaurološki riješili, i povijesna bi utemeljenost današnjih naših umjetnika bila određenija i profiliranija.
Moderna galerija koju ste dugo vodili i dandanas je podstanar u Akademijinoj zgradi i većinu fundusa ne može izložiti javnosti. Je li zavrijedila svoju zgradu?
Moderna bi galerija, kao galerija hrvatske moderne i suvremene umjetnosti – ako Hrvatska jesmo – trebala prva dobiti dostojno, prostrano, kvalitetno opremljeno zdanje. Mi se ne možemo brinuti ni o čemu važnijem od nas samih. „Tko sebe ne voli, ne može voljeti ni druge” – glasi, po sjećanju citirana, snažna poruka Evanđelja.
Kao predsjednik Matice hrvatske često ste držali državničke govore kakve nismo mogli čuti ni od šefova države, premijera ni predsjednika Sabora.
Jeste li doista dobili ponude s desne scene da se prije petnaestak godina kandidirate za predsjednika Republike? I zašto do kandidature nije došlo?
Nikad nisam bio ničiji službeni pa ni ozbiljni kandidat za takvu funkciju niti sam tome težio. Jedina mi je želja, nakon hibernizacije 1971. – 1991. bila dočekati Hrvatsku i u Hrvatskoj se baviti svojim poslom. Ispunilo se. Ne osjećam se ni kao potencijalni (prošlosni) kandidat „desne scene”, jer sebe ne smatram dijelom te scene, nego dijelom trijeznog, svakako hrvatskog, ali tolerantnog političkog centra.
Zna se da ste bili na čelu Odbora za promicanje istine o Domovinskom ratu. Ali manje je poznato da imate i Spomenicu Domovinskog rata kao dragovoljac ZNG-a?
Eto, sad se i to zna.
Jeste li zadovoljni stanjem u Matici hrvatskoj koje nikako da se primiri, a još donedavno Matica nije mogla raspolagati ni svojom palačom!? Što je Matičin krimen?
Matica hrvatska, kao i svako društvo, kao i svaki organizam, prolazi kroz stanovite prijepore, evidentiraju se različiti pogledi na upravljačke instrumente, tehniku rada i komunikacije, na demokratske procese i slično. Ne dvojim oko toga da će se brzo uspostaviti harmonija potrebna u ostvarivanju viših ciljeva: kulturno-istraživačkih, nakladničkih i drugih.
Je li doista utemeljena tvrdnja da je Bruxelles Hrvatskoj danas postao ono što joj je u socijalizmu bio Beograd, a u ranijim razdobljima Beč ili Budimpešta?
Nije utemeljena poredba Bruxellesa s Beogradom ni Budimpeštom. Niti će Bruxelles slati vojsku na nas niti ćemo mi vojskom susprezati Belgiju (kao što je Jelačić „smirivao” Mađarsku), a možda je tek nešto osnovanija poredba Bruxellesa s Bečom. Ipak, previše je razlika u vremenu, kontekstu, društvenim strukturama, organizaciji vlasti i distribuciji ovlasti da bismo se upuštali u efektne, ali nepouzdane improvizacije.
Na čemu radite danas kada je korona umrtvila veći dio kulturnog života?
Nema u ova opaka vremena previše aktualnosti, koje bi nam odvlačile pozornost od bitnoga pa se nastojim posvetiti onome najvažnijem. Radim na materijalima koji bi, pod sretnijom krunom nebeskom od trenutačne korone, mogli prerasti u knjige. Tri hrvatska slikara/slikarice i još nešto. Kažem, mogli bi – bude li vremena.
Mislite li da će razorni potres grad Zagreb iskoristiti kao šansu ili će tu profitirati samo spretni građevinari i nekretninski prekupci?
Ne mogu o tome ništa meritorno reći. Nemam uvida u dokumentaciju, a nerado govorim napamet.
Možemo li od vas očekivati memoare ili niste skloni autobiografskoj književnosti kakvu piše Igor Mandić ili kakvu je pisala Mani Gotovac?
Ništa ne treba očekivati, a sve što se, onkraj očekivanja, dogodi – ako se dogodi – bit će dar Božji piscu u godinama. Kakav? Tko zna.
Malo tko je poput njega učinio za promoviranje nacionalne umjetnosti i njenih korifeja.Briljantan esejist kakvih je vrlo malo. Uz pok.Maroevića i Banova, drugih takvog kalibra i nemamo....