Koliko je Hrvatska sa 344 tisuće nezaposlenih privlačna inozemnim radnicima? Hoćemo li imati vojsku stranih radnika i mogu li oni još više spustiti cijenu rada u Hrvatskoj? Ta se pitanja sve češće spominju, a ponovno ih je aktualizirao vlasnik Brodosplita Tomislav Debeljak poželjevši da mu država odobri 4500 radnih dozvola za strance.
Iz izjave ministra rada i mirovinskog sustava Miranda Mrsića, koji je na kontroverzan Debeljakov prijedlog uzvratio da nema šanse da će država to odobriti, jasno je da izdavanje radnih dozvola nije samo stvar poslodavaca i radnika nego i države, koja mora voditi računa o širem interesu društva, međutim, u kojoj mjeri to i čini? Već više desetljeća Hrvatska nema nikakvu demografsku politiku, demografi su ostarjeli upozoravajući na to. Ne postoji sinergija između gospodarskog i obrazovnog sustava koja bi uskladila kvalificiranost radne snage s tržišnim potrebama, već se obrazuju generacije unaprijed osuđene na teško nalaženje posla u struci. Hrvatska nije privlačna ni azilantima, koji je više vide tek kao prolaznu stanicu na putu u neki bolji svijet. Nemamo suvisle politike kad je riječ o iseljavanju naših državljana, a kamoli za useljavanje stranaca. Iz Hrvatske se lani, prema podacima DZS-a, odselilo 12.877 osoba, među njima 84,1 posto hrvatskih državljana, a uselilo se u zemlju 8957 osoba, od kojih 52,9 posto stranaca.
Mi jedno, Njemačka drugo
– Suočavamo se s emigracijom mladih ljudi, što trajno osakaćuje Hrvatsku za dulje razdoblje jer režemo domaće razvojne potencijale. A ako nema razvojnog kapitala, spušta se razina složenosti poslova – upozorava sindikalac Krešimir Sever. Hrvatska gubi svoje mlade visokokvalificirane kadrove koji zbog loših uvjeta rada, niskih primanja ili često zato što ne mogu dobiti nikakav posao bježe u razvijene zemlje. Njemačka, obrnuto, u krizi useljava visokoobrazovane radnike iz siromašnih i slabo razvijenih zemalja. Ta zemlja, uz Austriju, Švedsku, Veliku Britaniju privlačna za strane radnike, trpi i kritike da iskorištava visoku stopu nezaposlenosti u drugim članicama EU kako bi im preotela kvalificirane radnike, liječnike, inženjere... Njemačka zapošljava i stranu radnu snagu za poslove koji nisu privlačni Nijemcima poput njegovatelja kojih, prema nekim procjenama, trenutačno nedostaje 30.000.
– Jasno je da, s obzirom na vrlo visok broj nezaposlenih, ne bismo uopće trebali inozemnu radnu snagu, osim povremeno za vrlo specifične poslove – govori Sever. Upravo su takvi zahtjevi Hrvatske udruge poslodavaca, koja svake godine Ministarstvu rada i mirovinskog sustava dostavlja potrebe za inozemnom radnom snagom. Primjerice, industrijski sektor koji djeluje unutar HUP-a traži 25 programera SHIMA strojeva, deset specijalista mehaničara SHIMA strojeva, inženjera za bušenje, inženjera za ležišta itd.
– HUP-ovi članovi iz granskih udruga turizma pak imaju potrebe za 20 turističkih zastupnika za sezonski rad sa znanjem ruskog jezika te npr. jednog kuhara nacionalne kuhinje, dok jedna škola za strane jezike traži deset instruktora izvornih govornika po Berlitz metodi. Inače, za iduću godinu HUP-ovi su poslodavci iskazali interes za gotovo 140 inozemnih radnika, kažu. Osim tih specifičnosti, Hrvatska ima dovoljno radnika za pokriće svojih poslova, dodaje Sever, što bi trebalo biti bolje “uštimano” kad bi postojale gospodarske projekcije i povezale se s obrazovnim sustavom. Ovako, poslodavcima je lakše u jednom trenutku reći da trebaju određen broj radnika. Najčešće je to uvoz s istočne strane Hrvatske, što je jeftinija radna snaga, a time i pritisak na snižavanje cijene rada u zemlji. Demograf prof. dr. sc. Anđelko Akrap ističe da svaka zemlja mora voditi računa o proizvodnji vlastite radne snage te da migracije ne mogu pomoći manje razvijenim zemljama.
– Na izdavanje radnih dozvola stranim radnicima ne možemo gledati usko i jednostrano, nije tu riječ samo o dozvolama jer doseljeni i njihove obitelji padaju na teret socijalnog sustava Hrvatske. Država mora štititi socijalni sustav i ne radi se zato u slučaju Brodosplita samo o 4500 dozvola za strane radnike, za koje se ne zna gdje bi te obitelji stanovale. Poslodavci ne mogu diktirati koliko će se uvesti radne snage jer nekontrolirane imigracije padaju na teret socijalnog sustava. Sve zemlje EU vode računa o svojim ekonomskim interesima, a kvote za strane radnike samo su mimikrija jer je ključno da sve te države svojim migracijskim politikama vode računa da su im troškovi integracije strane radne snage mali. Skandinavske zemlje potiču pronatalitetnu politiku da bi proizvodile vlastitu radnu snagu jer je domaća radna snaga kvalitetnija. Hrvatska nema demografsku politiku, a svako društvo mora imati srednjoročne i dugoročne scenarije koji će donijeti demografske promjene – govori Akrap, kojem je prirodno da sindikati štite domaću radnu snagu jer se sa stranim radnicima ruše nadnice s obzirom na to da kod nas mogu doći samo radnici koji imaju još manja primanja. Na pitanje koliko je Hrvatska privlačna stranim radnicima, Akrap uzvraća:
– Za našu zemlju je ključno što je moguće više zaustaviti iseljavanje, a ne govoriti o useljavanju. Kako ćete uvesti radnike ako ne možete zaustaviti iseljavanje vlastitih državljana? Osim toga, kod nas nisu visoke nadnice da bismo se mogli nositi s visokorazvijenim zemljama i da bismo mogli, primjerice, privući strane liječnike. U Hrvatskoj je, prema podacima Eurostata za 2012., bilo tek 23,3 tisuće stranaca. Krajem rujna 2013. na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje bio je prijavljen 31 državljanin članica EU.
Zloguka predviđanja
Sociolog prof. dr. sc. Renato Matić slaže se da nema “opasnosti” od doseljavanja stranaca u Hrvatsku jer je kod nas i bez stranaca godinama više od 300.000 nezaposlenih. Smatra da se u govoru o useljavanju i strahu od stranaca može prepoznati politička manipulacija, iza koje tradicionalno stoje desnije političke opcije, koje uvjeravaju glasače da će, ako dobiju izbore, čuvati radna mjesta samo za njih.
– Može se dogoditi, kao i drugdje, da strani radnici iz puno siromašnijih krajeva dođu na poslove koji nisu atraktivni domaćoj radnoj snazi i da prihvaćaju raditi više za manje novca. No, problem je što svake godine iz RH ode 10-ak tisuća mladih, od kojih su većina VSS, što je neprocjenjiva šteta i za zemlje s više stanovnika i s više obrazovanih. Procjena je da svaki čovjek koji je visokokvalificiran može u svom radnom vijeku proizvesti od 5 do 10 milijuna dolara nove vrijednosti. To je kao da lopatom svake godine izbacimo desetke milijardi dolara! Nijedna vlada, pa ni ova koja se predstavljala socijaldemokratskom, modernom i europskom nikada nije shvatila da su ljudi kao humani kapital najsigurnija poluga ne samo za izlazak iz krize već i za svaki razvojni program – kritičan je Matić. Gledano dugoročno, valja podsjetiti da se u Hrvatskoj još 70-ih godina prošlog stoljeća upozoravalo da nam stanovništvo postaje sve starije. Još nakon 2. svjetskog rata, slijedom industrijalizacije, žene su napuštale ulogu čuvarica ognjišta pa je nastupio trend s manjim brojem djece u obitelji, što je vrlo brzo pokazalo da su nam nužne mjere pronatalitetne politike. Međutim, svaka se vlast bez iznimke bavila samo kratkoročnim stvarima svog mandata i redovito zaobilazila nacionalnu strategiju koja nije vidljiva u samo četiri godine. Zvuči zloguko, ali predviđanja kazuju da će nas 2040. ili 2050. biti oko 3,5 milijuna, pa kad dođe do otvaranja novih radnih mjesta, RH s procijenjenih 1,6 ili 1,7 milijuna umirovljenika tada neće imati potrebne mladosti za ta radna mjesta i odatle proizlaze projekcije o masovnom uvozu radne snage, koje govore o čak milijun inozemnih radnika.
– Još nije kasno da se povede računa o pronatalitetnoj politici. Ulaganje u djecu i obrazovanje jedina je prava politika i jamči gospodarski prosperitet, sve su ostale politike površne i nedostatne – zaključuje Sever.
