Tijekom godina provedenih u opoziciji Aleksis (Aleksis Cipras, grčki premijer, op. ur.) je javno iznosio uvrede na račun njemačke kancelarke. Njegove sarkastične dosjetke o “Frau” ili “Madame” Merkel pojavljivale su se u svim medijima, dok je Siriza obećavala da će, čim dođe na vlast, jednostrano poderati MoU, otpisati dug i izvesti druge zapanjujuće pothvate koji su se kosili s njihovom proklamiranom namjerom da dogovore novi sporazum za Grčku unutar Eurozone i EU-a.
Aleksis je, osobito, živio u iluziji da će nam snage izvan granica Europe, od Rusije i Kine do Sjedinjenih Država i Irana, priskočiti u pomoć, dok će europska periferija nekako pomoći u obuzdavanju Berlina općenito i gospođe Merkel konkretno. Bilo je to u potpunoj suprotnosti s mišljenjem koje sam često iznosio, o tome da se od svih potencijalnih saveznika u Europi i izvan njenih granica, najviše možemo osloniti na gospođu Merkel. Dakako, taj je stav zapanjivao sve one, uključujući Aleksisa, koji su očekivali da pomoć tražim od zemalja kao što su Francuska, Italija ili Španjolska, kojima je Angela Merkel bila zajednički neprijatelj.
No ja sam bio uvjeren da se nijedna vlada neke zemlje eurozone koja ima deficit neće usuditi usprotiviti Berlinu, čak i ako to svim srcem želi. Umjesto toga, ključ našeg uspjeha bila je odlučnost Angele Merkel da održi eurozonu na okupu, zahvaljujući njenom umjerenom konzervativizmu i averziji prema strukturnim preokretima.
Prijetnja Grexita
Od 2010. do 2014. silno sam se trudio uvjeriti grčke političare kako je kancelarku Merkel moguće nagovoriti da intervenira i omogući smanjenje dužničkog opterećenja i razuman sporazum za Grčku jedino tako da se pred nju postavi vrlo jednostavan izbor: ili nas izbacite iz Eurozone, na vlastitu političku štetu, ili nas oslobodite ove robije. Bio sam i još sam uvijek uvjeren da bi se, za razliku od Wolfganga Schäublea, koji bi bio zgrabio i najmanju priliku da nas izbaci iz Eurozone, Angela Merkel klonila takvog rješenja, koliko god nevoljko. I od dana kad sam preuzeo ministarstvo financija, pazio sam da ništa od onoga što činimo ne onemogući njemačkoj kancelarki, ako tako odluči, da naše prijedloge o zamjeni duga i naš revidirani reformski plan predstavi Bundestagu kao vlastito rješenje grčke krize. Dopustiti joj da te prijedloge predstavi kao svoje bio je nužan preduvjet solidnog sporazuma. No ni približno dovoljan. Da bismo je motivirali da uopće prihvati naše prijedloge, svi smo morali ostati čvrsti u odluci da ne popustimo pred prijetnjom Grexita ako nam je upute Wolfgang i njegovi ljudi. Tek bi tada kancelarka intervenirala.
A u tome se sastojala razlika između Aleksisa i mene. On je na Angelu Merkel gledao vrlo negativno, smatrajući je neprijateljem koji nikada neće popustiti, osim ako je na to ne prisile Washington, Moskva ili neka druga sila. No ja sam u njoj vidio pragmatičnu političarku koja će, nakon što se iscrpe sve alternative, postupiti ispravno.
Za razliku od brojnih Grka, Angelu Merkel niti sam demonizirao niti sam od nje očekivao da djeluje u našu korist bez odgovarajućih motiva. I tako su se, kada je uoči vsastanka Eurogrupe 20. veljače intervenirala i tako nam pomogla, moja očekivanja potvrdila: kancelarka će se doista umiješati u posljednjem trenutku i u krajnjoj nuždi počne li se pribojavati da mi nećemo popustiti. Jednako tako, kad je dva tjedna poslije obećala još jednu pozitivnu intervenciju kojoj smo se prestali nadati nakon što nas je Wieser (Thomas Wieser, šef Radne grupe Eurogrupe) posjetio u stanu, opet su se ispunila moja očekivanja: kancelarka nikada neće popustiti dok na to ne bude prisiljena.
No Aleksis je drugačije gledao na držanje Angele Merkel. Kad se umiješala uoči 20. veljače, zbog svojih je negativnih očekivanja na kraju bio euforično iznenađen. A tada, kad su mu očekivanja porasla, Merkel ih je mogla po volji iznevjeriti i izazvati Aleksisovu duboku ojađenost. Zahvaljujući toj sposobnosti, poigravala se njime, podizala mu raspoloženje, deprimirala ga, pa mu ponovno ulijevala optimizam kako god joj je najviše odgovaralo. Ja sam davao sve od sebe da umanjim njen utjecaj na svojeg premijera vlastitom analizom njenog ponašanja, tvrdeći da se pristojan sporazum može osigurati jedino ako zajamčimo da je ona u svakom trenutku svjesna toga da se mi ne bojimo spustiti slušalicu. No to nije imalo učinka. U travnju sam već jasno osjećao da je Aleksis podlegao kancelarkinoj čaroliji.
Čitatelj će pogriješiti zaključi li da je Aleksis za gospođu Merkel bio lak plijen. Jer nije bilo tako. Da joj naš mladi premijer priđe, natjeralo ga je hladnoratovsko naslijeđe, a da ga ona potom pokraj sebe zadrži presudna je bila njena nevjerojatna radna etika.
Nakon katastrofalnog građanskog rata u 1940-ima Grci su bili gorko podijeljeni i sa strahopoštovanjem su gledali prema dvama hegemonima: Rusiji i Americi. Desničari su u Sjedinjenim Državama vidjeli zaštitu od crvenog medvjeda, dok su se ljevičari nadali da će ih SSSR podržati uspiju li ikada osvojiti vlast. Dakako, kada je Siriza došla na vlast, više nije bilo SSSR-a, no dio Sirize i dalje je u Moskvi vidio potencijalnog prijatelja u borbi protiv neoliberalne trojke. Nemali broj članova fantazirao je čak i o petrodolarima koje će Vladimir Putin poslati kako bi podržao naš cilj.
Oslanjanje na Fed
I premda je bio razmjerno imun na tu iluziju, činilo se da je Aleksis ipak uvjeren da će Rusija koliko-toliko pomoći. Kad mi je to rekao, dao sam sve od sebe da ga obeshrabrim. “Rusija nije Kina”, sjećam se da sam ga uvjeravao. Čak i kad bi Putin bio spreman osigurati novac u zamjenu za neki cjevovod ili državnu tvrtku, rekao sam Aleksisu da bismo to trebali odbiti zbog tri razloga. Kao prvo, Putin nije siguran i pouzdan prijatelj, a ruske tvrtke poznate su po tome da nisu sposobne ni sklone pravim, dugoročnim ulaganjima – za razliku od, na primjer, Kineza. Kao drugo, Rusija je financijski u kaotičnoj situaciji, i svako obećanje o konkretnoj pomoći pokazalo bi se neutemeljenim. Kao treće, Putin i njegov režim sustavno gaze ljudska prava. Želimo li mi, koji prave pobornike imamo jedino među naprednim europskim snagama, biti povezani s takvom državom?
Istodobno su naši problematični koalicijski partneri s krajnje desnice imali potpuno suprotnu ideju: da se bacimo pod noge Sjedinjenim Državama i tako se oslobodimo čeličnog stiska Angele Merkel. Jednom prilikom, tijekom stanke na sastanku vladina kabineta, prišao mi je ministar obrane Kamenos i rekao da ne bih smio dopustiti da me brinu Nijemci. “Mogu ti s druge strane Atlantika pribaviti milijarde dolara i dogovor o zamjeni duga s američkim Fedom koji će nam omogućiti bezbolno povlačenje iz Eurozone”, rekao mi je.
Nasmiješio sam se i s teškom se mukom suzdržao da mu ne kažem što doista mislim. Nastavio je i predložio mi da se susretnem s njegovim prijateljem, Amerikancem grčkog porijekla s Wall Streeta koji je cijeli plan već razradio. Aleksis je sve to slušao i rekao mi da bih to trebao malo ispitati. Kao ministar financija zemlje pod velikim financijskim pritiskom, imao sam obavezu istražiti baš sve mogućnosti. I premda sam bio uvjeren da je u ovome slučaju riječ o običnoj laži, odradio sam dužnost i tog gospodina primio u svojem uredu, te sam čak zamolio Jamieja Galbraitha da posjeti njegove ljude u New Yorku. Kao što sam i pretpostavio, cijeli prijedlog za spašavanje dolarima bio je fantazma. Do trenutka kad sam to potvrdio i izvijestio Aleksisa da su sporazum s Fedom i spasonosna američka pomoć obična iluzija, izgleda da je on već saznao od Putina da ni od Rusije ne treba očekivati novac ni neki drugi oblik pomoći. “Morate se dogovoriti s Njemačkom”, rekao mu je.
Sutra zadnji nastavak o “grčkom proljeću”
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:
drugim rijecima, ni financijske institucije ni strane drzave nisu humanitarne organizacije nego ih zanima kvaliteta ulaganja, a grcka je u to doba bila smece u smislu prilike za investiranje - od MMF-a i ECB-a je jedino u tom trenutku mogao doci jeftin novac za grcku, toga je cak i varoufakis svjestan, a jedini leverage koji koji je grcka imala je ucjena izlaskom iz eurozone, odnosno ucjena eventualnom destabilizacijom eura, pa su njemacka, i posljedicno ecb bili jedini razuman izlaz za grcku i jedini partner s kojim su mogli staviti situaciju pod kontrolom... sve ostale ideje koje tu spominje: kina, rusija , iran, SAD su iluzije i krajnje nerealne fantazije i ici u realizaciju takvih ideja samo iz bunta prema njemackoj i euru bi bila ogrnomna pogreska (gotovo u rangu visedesetljetnih ogromnih deficita koji su ih i doveli u tu situaciju)...