Na pitanje kako objasniti Isusovo uskrsnuće, tim katoličkih teologa sa sveučilišta Navarra odgovara kako je ono stvaran događaj koji je imao povijesno potvrđena očitovanja, jer su apostoli dali svjedočanstva o onome što su vidjeli i čuli. Tako sveti Pavao piše Korinćanima da im je „predao najprije ono što sam i sam primio: da je Krist, u skladu s Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, u skladu s Pismima, uskrsnuo, da se ukazao Kefi, potom Dvanaestorici”.
No, pritom se uvijek nameće pitanje odakle potječe tvrdnja da je Isus uskrsnuo, odnosno je li to manipulacija stvarnosti koja je imala izvanredan odjek u ljudskoj povijesti ili je činjenica toliko iznenađujuća i neočekivana sada kao i onda njegovim zapanjenim učenicima? Teolozi kažu da se na ta pitanja razumsko rješenje može naći ako se istraži koja su bila ondašnja vjerovanja ljudi o životu poslije smrti i da se procijeni može li ideja o uskrsnuću biti logična pojava u njihovu načinu razmišljanja.
Smrtna će tijela oživjeti
Za početak, u grčkom svijetu postoje reference za život poslije smrti, ali s jedinstvenim karakteristikama. Had, ponavljajući motiv još od Homerovih epova, boravište je smrti, svijeta sjena koji je kao nejasno sjećanje u prebivalištu živih. Ali Homer nikad nije pomišljao da je u stvarnosti moguć povratak iz Hada. Platon je iz drukčije perspektive nagađao o reinkarnaciji, ali nije mislio na oživljavanje jednoga mrtvog tijela kao o nečem stvarnom. Naime, iako je ponekad govorio o životu poslije smrti, nikada mu nije došla na pamet ideja o uskrsnuću, odnosno o povratku tijela bilo kojeg pojedinca u život na ovome svijetu – objašnjava tim teologa dodajući da je u židovstvu to razmišljanje dijelom zajedničko i dijelom drukčije.
Sheol o kojem govori Stari zavjet i drugi stari židovski tekstovi ne razlikuje se mnogo od Homerova Hada. Tu su ljudi kao uspavani. Ali za razliku od grčkog shvaćanja postoje otvorena vrata za nadu. Gospodin je jedini Bog, kako živih tako i mrtvih. Sa snagom u svijetu i u podzemlju. Moguća je pobjeda nad smrću. U židovskoj tradiciji tako postoje neka vjerovanja u uskrsnuće, barem za neke. Također, očekuje se dolazak Mesije, ali oba događaja ne pojavljuju se povezano. Za bilo kojeg Židova, Isusova suvremenika, barem u početku dva su teološka pitanja koja se kreću u vrlo različitim područjima. Vjeruje se da će Mesija pobijediti protivnike Boga. Obnoviti u cijelom svom sjaju i čistoći kult Hrama. Uspostaviti vladavinu Boga nad svijetom, ali nikad se nije zamišljalo da će uskrsnuti nakon smrti. To nije nešto što bi prolazilo kroz maštu pobožnog i učenog Židova – kažu teolozi dodajući da je pritom nezamislivo ukrasti tijelo i izmisliti laž da je uskrsnuo kao dokaz da je Mesija.
Na dan Duhova, kako je navedeno u Djelima apostolskim, Petar kaže: „Bog ga je uskrisio, oslobodivši ga od lanaca smrti“ i kao posljedica zaključuje: „Neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli“ – kažu teolozi dodajući da je objašnjenje za takve izjave da su apostoli vidjeli nešto što nikako nisu mogli zamisliti i da su unatoč svojoj zbunjenosti i izrugivanju, za koje su s pravom očekivali da će uslijediti, smatrali svojom dužnošću to svjedočiti.
Najiscrpnije odgovore o uskrsnuću tijela daje Katekizam Katoličke crkve koji kaže da „uskrsnuće tijela“ znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša “smrtna tijela” oživjeti.
Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih bilo je bitna sastojnica kršćanske vjere od početka. “Uvjerenje je kršćana: uskrsnuće mrtvih; vjerujući to, jesmo (to što jesmo)”: (…) kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo! Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (…) Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih – citira Katekizam Prvu poslanicu sv. Pavla Korinćanima objašnjavajući kako je Bog uskrsnuće mrtvih postupno objašnjavao svome narodu te da se nada u tjelesno uskrsnuće mrtvih nametnula kao unutarnja posljedica vjere u Boga stvoritelja čitava čovjeka, s dušom i tijelom.
Stvoritelj neba i zemlje jest i onaj koji vjerno drži svoj savez s Abrahamom i njegovim potomstvom. Pod tim dvostrukim vidikom počet će se izražavati vjera u uskrsnuće. U svojim kušnjama mučenici Makabejci priznaju: Kralj svijeta će nas, “zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni” (2 Mak 7,9). “Blago onom koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti” – objašnjava Katekizam navodeći kako su se farizeji i mnogi Isusovi suvremenici nadali uskrsnuću, dok ga sam Isus čvrsto naučava.
Još više od toga, kaže Katekizam, jer Isus vjeru u uskrsnuće povezuje sa svojom osobom: “Ja sam uskrsnuće i život (…)”
– Sam će Isus Krist u posljednji dan uskrisiti one koji budu u njega vjerovali i koji budu blagovali njegovo tijelo i pili njegovu krv. Već odsada on za to daje znak i zalog vraćajući život nekim mrtvima, najavljujući time vlastito uskrsnuće, koje će ipak biti drukčijeg reda. O tom jedinstvenom događaju on govori kao o “znaku Jone”, o znaku Hrama: naviješta svoje uskrsnuće treći dan nakon smrti – uči Crkva i objašnjava da biti Kristov svjedok, zapravo, znači biti “svjedok njegova uskrsnuća”, jedan od onih koji su “s njime pošto uskrsnu od mrtvih zajedno jeli i pili”.
– Kršćanska nada u uskrsnuće posve je određena susretima s uskrsnulim Kristom. Uskrsnut ćemo kao i on, s njime i po njemu – naučava Katolička crkva, s time da je svjesna da je kršćanska vjera u uskrsnuće otpočetka nailazila na neshvaćanja i protivljenja, pa upravo kroz Katekizam na sažet i precizan način odgovara na pitanja što znači uskrsnuti, tko će i kako uskrsnuti.
– Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća – odgovara Crkva na pitanje što znači uskrsnuti, dok na pitanje tko će uskrsnuti kaže da će to biti svi ljudi koji su umrli, odnosno oni “koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude”.
Pritom će uskrsnuti vlastitim tijelom poput Krista, no ono će biti preobraženo u slavno tijelo, „tijelo duhovno“.
Ali, reći će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? To “kako” nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu: jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva – naučava Crkva dodajući da će se uskrsnuće dogoditi u „posljednji dan“, tj. „na svršetku svijeta“ i da je ono povezano duboko s drugim Kristovim dolaskom, kada će „sam Gospodin, na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje sići s neba i najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu“.
Crkva kaže da u iščekivanju tog dana tijelo i duša vjernika već sudjeluju u dostojanstvu “biti u Kristu”, pa odatle proizlazi dužnost poštivanja svoga tijela, ali i tijela drugih, posebno onih koji trpe, jer „tijelo pripada Gospodinu i Gospodin tijelu“. No, da se uskrsne s Kristom, treba s njime i umrijeti i u trenutku smrti duša se dijeli od tijela, pa će se sa svojim tijelom sjediniti u dan uskrsnuća mrtvih.
Smrt je kralj zemaljskog života, naučava Crkva, objašnjavajući da je ljudski život odmjeren vremenom tijekom kojega se mijenjamo, starimo i kao kod svih živih bića na zemlji, smrt se javlja kao normalan svršetak života. Međutim, kao vjerodostojni tumač nauka Svetog pisma i Predaje, crkveno Učiteljstvo uči da je smrt ušla u svijet zbog ljudskog grijeha.
Želja svetog Pavla
Iako čovjek posjeduje smrtnu narav, Bog je odredio da ne umre. Smrt je dakle protivna naumu Boga Stvoritelja; ona je ušla u svijet kao posljedica grijeha. “Tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio”, postala je tako čovjekov “posljednji neprijatelj”, koji treba biti pobijeđen. I Isus, Sin Božji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskom stanju. Ali, unatoč strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov – navodi Katekizam objašnjavajući da zahvaljujući Kristu kršćanska smrt ima pozitivan smisao. Štoviše, bitna je novost kršćanske smrti u tome što je kršćanin po krštenju sakramentalno već “umro s Kristom”, da bi živio novim životom, a ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to “umiranje s Kristom” te ispunja naše utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski čin.
U smrti Bog čovjeka zove k sebi. Zbog toga kršćanin može prema smrti osjetiti želju kakvu je iskusio sveti Pavao: “Želja mi je otići i s Kristom biti” i on može svoju smrt preobraziti u čin poslušnosti i ljubavi prema Ocu, po primjeru Kristovu. Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu. Kada završi “jedini tijek našeg zemaljskog života”, više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru. Poslije smrti nema “ponovnog rađanja” (“reinkarnacije”) – uči Crkva o uskrsnuću i potiče vjernike da se pripreme za čas smrti, moleći Majku Božju da iz zagovara „na času smrti naše“, živeći zapravo tako da se u svakom trenutku ponašaju tako kao da će danas umrijeti. Čiste savjesti i bez grijeha, kako bi po uskrslom Kristu baštinili život vječni.
>> 'Isus je bio superiorniji od drugih jer je prihvatio svoj križ. Jedino je on bio slobodan'
hoće li uskrsnuti i milijuni žrtava Katoličke crkve?...