Sve je bilo tako lijepo. Cijelo je vrijeme bio s Mijom na prekrasnim
pješčanim plažama. Lumbarda je ipak bila na drugome kraju otoka,
pedeset kilometara dalje od Blata, gdje je don Damir odnedavno bio
župnik. Bilo je ljeto, sezona, posvuda turisti, a mogućnost da bi netko
od njegovih mogao biti ovdje doista mala. Mogli su biti opušteni i
neopterećeni, nisu morali provjeravati svakog novopridošlog na plažu i
nisu se morali truditi proučavati lica u barkama koje bi svako malo
stizale u valu u kojoj su se kupali. Kupali su se, ronili, ležali.
Uživali. Sve do trenutka kada mu je Mia obznanila novost.
– Trudna sam.
– Trudna?
– Da.
Trenutak je vladala nelagodna tišina.
– Nisi pazila, neplodni dani, kad je ciklus i ostalo...
– Ne, ni ti nisi, zar ne. Uostalom, to je sada svejedno. Trudna sam, Damire. Nije ti drago što sam trudna?
– Nisam to rekao, ali sam zatečen. Ne znam što bih rekao.
– Volim te...
Mia ga je obgrlila i don Damir zagrlio je Miju i privio je uza se, a
preko njezina je ramena nekoliko trenutaka odsutno gledao u daljinu.
Volio je Miju, no taj trenutak mu je kroz glavu prolazila misao što
dalje. Kroz glavu mu na tren prođoše slike svih njemu poznatih i dragih
ljudi, pokušao je zamisliti njihove reakcije. Mama, tata, braća,
prijatelji svećenici, župljani... Čitav je život znao što želi biti,
svećenik, a sada, sada ima priliku sve to promijeniti. Ako hoće. Treba
samo izaći, skinuti se, što bi rekli ljudi. Skinuti se. Što je to što
treba skinuti, ostao je na trenutak u razmišljanju. Skinuti što?
Don Damir i Mia su stvarni, mjesto radnje je stvarno kao i cijela
ljubavna i životna priča bivšega svećenika koji se zaljubio i našao na
životnoj prekretnici – obitelj ili svećenički poziv? Ta priča, kao i
još mnoštvo drugih priča čiji su likovi i događaji stvarni, a njihove
riječi plod autorske slobode, satkani su u romanu “Najveća tajna
zagrebačkog Kaptola” bivšega svećenika Petra Mamića. Roman još nije
objavljen, autor pregovara s nekoliko izdavača, a Večernjakovi novinari
dobili su na uvid rukopis tog romana koji će zasigurno kada iziđe iz
tiska, izazvati veliku medijsku pozornost jer se u njemu spominju mnoge
osobe iz Crkve i javnoga života.
– Znam da su u modi romani s ključem, ali ja nisam htio pisati takav.
Želio sam biti transparentan. Pokušao sam da u romanu “Najveća tajna
zagrebačkog Kaptola” nikoga ne uvrijedim i povrijedim svojim pisanjem.
Sve su to manje-više stvarne priče. Ja kao autor ne mislim da sam
bolji, pametniji ili svetiji od svojih likova. Oni su mi poslužili da
kroz njihove funkcije prenesem svoju poruku. Mnoge o kojima sam pisao u
svom romanu i poznajem, kao što su Nediljko Pintarić i pomoćni
zagrebački biskup Ivan Šaško, bili smo ista generacija na bogosloviji,
a druge sam s vremenom susretao – kaže Petar Mamić.
Roman prepun likova
U romanu Petar spominje i kardinala Bozanića, patra Tomislava Kufrina,
Stjepana Kožula, Miju Gabrića, Ivana Miklenića i brojne druge osobe iz
javnog života, pa i svog rođaka Zdravka Mamića, izvršnog dopredsjednika
Dinama, biznismena Željka Keruma te brojne druge osobe iz javnog i
političkog života Hrvatske. Ponavlja da su likovi u njegovu romanu
stvarne osobe te da je najvećim dijelom opisivao događaje koji su se
uistinu dogodili. Kod pisanja se koristio i opsežnom građom, a
pronalazio ju je u novinama, pismima Majke Terezije svome duhovniku, u
kojima ona piše o krizi svoje vjere. Dijelove toga stavljao je u usta
svojim likovima.
Nisu ga htjeli zarediti
– Glavna intencija romana jest da kroz likove, a zapravo su to osobe od
kojih sam mnoge poznavao, i funkcioniranje crkvenoga sustava čiji sam i
sam bio dio ispričam priču i dadem svoje viđenje o tome što stoji iza
vjere kada kažem da sam katolik i kršćanin. Cilj koji sam želio postići
ovim romanom jest prenijeti poruku, što sam promišljao kada sam želio
postati svećenik, što sam propovijedao i sve što sam prošao kao
svećenik – kaže Petar Mamić...
* Cijelu priču o Petru Mamiću, te još zanimljivih izvadaka iz njegovog romana pročitajte u nedjeljnom broju večernjeg lista
