Znanstvenici su na Mjesecu otkrili oaze tla bogata vodom, a to bi moglo olakšati buduće ekspedicije. Riječ je o mnogo većim količinama vode nego što se do sada mislilo. Časopis “Science” prenosi riječi NASA-ina stručnjaka koji kaže da bi neka područja na Mjesecu mogla sadržavati oko pet posto leda.
– To je znatna količina vode – rekao je znanstvenik Anthony Colaprete.
Prije otprilike godinu dana NASA je okupljenim novinarima objavila prve rezultate pokusa LCROSS. Raketa Centaur, posljednji stupanj rakete Atlas koji je sondu Lunar Reconnaissance Orbiter (LRO) doveo u Mjesečevu orbitu, posljednjim je punjenjem goriva ispaljena 9. listopada 2009. prema krateru Cabeus u vrlo gorovitom i kraterima izbrazdanom južnom Mjesečevom polarnom području. Iza dvije tone teškog posljednjeg stupnja rakete na sigurnoj udaljenosti u razmaku od šest minuta prema Cabeusu je upućena i sonda s detektorima tvari, kojoj je zadatak bio da analizira čestice podignute udarom rakete.
Najavljivalo se čak da će se kućnim teleskopom sa Zemlje vidjeti promjena nastala od toga udara. Ništa od toga, a i sama sonda koja je sve vrijeme bila na tragu Centaura jedva je u crnilu zamijetija mali bljesak.
NASA je osim vidljive svjetlosti ulovila i sliku udarom izbačenog materijala u infracrvenom i ultraljubičastom dijelu spektra u kojima su detektirane molekule vode. Tada su govorili "o značajnim količinama".
Iz spektroskopskog proučavanja snimljene građe u međuvremenu je nastalo šest znanstvenih radova, a što oni zajedno kazuju opisano je u Scienceu. Jedan od tih radova opisuje samo duboki krater Cabeus. Polarna su područja inače bila "sumnjiva" da mi mogla zadržati vodu - ako je uopće ima - u dubinama kratera do kojih nikada ne dospije Sunčeva svjetlost. Jedina toplina u tim vječnim sjenama mogla je dopirati sa osvijetljene stijene na suprotnoj strani kratera. LRO je u tim sjenama izmjerio temperaturu od samo 38 stupnjeva iznad apsolutne ništice! Sva ostala osunčana područja morala su, zato jer Mjesec praktično nema atmosfere a i mala mu je gravitacija, ako su i imala vodu ostati bez nje jer je pod izravnim zračenjem Sunčevim vjetrom izravno "otpuhana" u svemir.
- Niske temperature koje smo zatekli u sjenama očekivali bismo na Plutonu, ili dublje u svemiru, nego na najbližem Zemljinu susjedu - zaključuje taj istraživački tim.
Najnovije analize govore i o količinama, tj. udjelu vode u udarom izbačenom materijalu. Drugi znanstveni rad, koji je pratio pritjecanje podataka, konstatira da su izbačene čestice 30 sekundi poslije udara počele padati natrag prema Mjesecu. Tim su materijalom odjednom počele dominirati tvari poput vode u plinovitom stanju. Instrument je mogao odrediti veličinu oblaka i količinu ukupno izbačenog materijala na temelju čega je izračunat udio vode. Rezultat: ondje je mora biti između 5 i 6 posto ukupnog volumena! Većina je onde ležala kao led prekriven prašinom i pomiješana s mineralima. Posve je nedvojbeno zaključeno da "signal" vode u tom materijalu nije potjecao od minerala ili spojeva kao što je npr. aluminijev hidroksid.
Voda nije bila jedini uočljivi materijal u oblaku poslije Centurionova udara. Zabilježen je ugljikov dioksid, ugljikov monoksid te različiti sumporni i dušikovi spojevi. A prisutan je bio čak i vodik u molekularnom obliku H2. Oslobođeno ga je udarom otprilike 140 kilograma - više npr. nego magnezija!
Infracrveni instruent je detektirao još natrij i srebro, a UV instrument na samom orbiteru tragove žive, kalcija i magnezija.
Sad su otkrili na Mjesecu koji je udaljen cca 1 svjetlosnu sekundu od Zemlje velike oaze vode a već godinama laprdaju o sastavu svemirskih tijela udaljenih od Zemlje milijunima svijetlosnih godina. Netko laže.