Još je u petak bio na terapijama u požeškoj bolnici, a već je jučer koračao prema Međugorju. Cilj nimalo lak s obzirom na to da treba propješačiti čak 470 kilometara uz velike uzbrdice i nizbrdice. Zadatak je tim teži jer je Tomislav Šegedi, 28-godišnji profesionalni vojnik iz Požeških Sesveta, u studenom prošle godine doživio tešku prometnu nesreću nakon koje je imao četiri operacije. Pred njim nisu samo kilometri hoda do najpoznatijeg Gospina svetišta na ovim prostorima nego još i mjeseci oporavka.
– Čovjek sam to ne bi mogao izdržati, ali uz Božju pomoć mi sigurno stižemo do cilja. Kada sam 2009. godine bio u Međugorju i vidio slabe i bolesne kako se penju na brdo Križevac, obećao sam si da ću idući put doći pješice. Međutim, sljedeće sam godine bio u Afganistanu kao član mirovne misije pa nisam mogao, a prošle godine svuda sam stizao, samo ne tamo gdje sam najviše trebao, Gospi. Nesreća je bila dodatni motiv da krenem. Ovo je zahvalno hodočašće za sve što sam primio u životu od Boga, a mnogo puta toga nisam bio ni svjestan. Isto tako na ovaj način želimo potaknuti i druge da se odluče – kaže Tomislav s kojim su krenuli i njegovi prijatelji, 24-godišnji student Ivan Pijević iz Vidovaca te 22-godišnji ugostitelj Bruno Matijević iz Grabarja.
Za međugorsko svetište posebno je vezan Bruno. Njegova majka prije nekoliko godina išla je na hodočašće moliti za njega jer je svoj život svakako provodio. Zavjetovala se da će idući put dovesti i njega. – Tada je krenuo moj put prosvjetljenja, ali on još nije ni upola usavršen, ali napretka ima – ističe Bruno koji je uvjeren da će mu ovo hodočašće pomoći da u životu donosi još mudrije odluke.
Ivana kao i ostale u njihovu naumu podržali su i roditelji, a on je uvjeren da bi njegovi mama i tata krenuli s njime da su malo mlađi jer redovito hodočaste u Voćin i Pleternicu.
Na put idu, kažu, kao Isusovi apostoli, bez plana gdje će stati i spavati. Nose šator, vreće za spavanje, donje rublje, štap za pecanje, lijekove i krunicu. Rublje će prati u potoku, a spavat će pod vedrim nebom. Nadaju se da će do svetišta stići za 10 do 15 dana.
– Na putu ćemo svaki dan izmoliti barem jednu krunicu, ne za naše potrebe, nego za druge, za roditelje, prijatelje, one koji trpe, za buduće supruge i što već nam bude palo na pamet. Moto je našeg puta “Više vjeruj Bogu” – poručuj ova trojica mladića koja su uvjerena da će ih ovo hodočašće osnažiti u duhu.
. Pa ako bi koristili autobus ostalo bi im vise vremena za Boga moliti a ovako ce ih samo noge boliti .