Dok je kod nas u raspravama o obrazovanju učinak tjelesne aktivnosti na mozak djece u trećem planu pa imamo zastarjeli sustav s dva sata tjelesnog odgoja tjedno prilagođen prošlim vremenima kad su djeca pola dana bila na otvorenom, u svijetu je stanje drukčije.
Znanstvenici na Oxfordu provode projekt u sklopu kojeg će u 100 državnih škola ispitati 15.000 učenika između 12 i 13 godina i usporediti učinak fizičke aktivnosti na ishode znanja djece u matematici i drugim predmetima. Kod Šveđana odavno djeca u školi svaki dan 20% vremena moraju biti vani, a i Svjetska zdravstvena organizacija započela je borbu protiv tzv. epidemije neaktivnosti i strogo preporučuje minimalno 60 minuta umjerene do snažne fizičke aktivnosti dnevno za djecu između 5 i 17 godina. Uz ostalo, o novim spoznajama neuroznanosti o učenju i pamćenju govorit će se na 18. Tjednu mozga u Hrvatskoj u ožujku, koji je dio svjetske akcije, potaknuta od uglednih stručnjaka EU za mozak s ciljem promocije znanja o mozgu i bolestima mozga.
Previše su u školi
Učinak fizičke aktivnosti na učenje znanstveno se istražuje jer:
– Uči cijelo tijelo i cijeli mozak, a nikad samo jedan segment. Dijete uči sa sinapsama, sinaptičkom plastičnošću, temeljem genetičkog potencijala neurona, motivacije i svega pozitivnog iz okoline. Nisu najuspješniji ljudi s visokim IQ-om, ne mislim na 1% genijalaca poput Tesle i Einsteina, jer je ključna motivacija. Znanstvenici na Oxfordu ispituju učinak fizičke aktivnosti na učenje, a u nas se o tome malo govori u “školi za život”. Imamo epidemiju neaktivnosti među djecom, što šteti njihovu razvoju. U školi su po osam sati, pa još imaju dodatno jezike, a poslije nisu u igri na ulici kao nekoć, nego pred ekranima. Neće dijete učiti za život samo sjedeći za klupom, mora ići u društvo, a ne slobodno vrijeme provoditi uglavnom uz mobitel uz koji treba biti najviše dva sata dnevno – ističe akademik Ivica Kostović.
I neuroznanstvenik prof. Goran Šimić dodaje da fizička aktivnost poboljšava kardiovaskularni sustav, time i rad mozga jer, kaže, “sve što je dobro za srce – dobro je i za mozak”. Najjednostavniji oblici učenja počinju u novorođenačkoj dobi (prepoznavanje lica i imitacija). Razumijevanje učenja i glavnih socijalnih odnosa nije moguće prije 4. godine, kad sazrijeva mogućnost razumijevanja mišljenja drugih. Tada je dosegnut maksimum broja sinapsi, glavnih čimbenika učenja.
Dječaci nekad nezreliji
– Djeca spontano nauče čitati i pisati uz roditelje i/ili u zadnjoj godini vrtića, ali se može dogoditi da neka djeca, češće dječaci, nisu emocionalno zrela jer im je kognitivni razvoj ispred emocionalnog i socijalnih vještina za školu. Kognitivne sposobnosti uvijek se mogu unapređivati i kod prosječne, i kod nadarene i djece s poteškoćama, ali se nikad ne smiju zanemariti socijalne vještine, fizička aktivnost, grafomotorika... nužni za zdrav i uravnotežen razvoj djeteta. Strateško rješavanje problema prije 6. godine nije moguće zbog prolongiranog sazrijevanja neuronskih mreža moždane kore čeonog režnja velikog mozga, a počeci sposobnosti povezivanja misli i ideja radi planiranja budućnosti javljaju se od 12 do 24. godine – kaže Šimić.
Kostović dodaje da dijete ima kritično mišljenje nakon 12., a prve obrise sa 7. Ne može učiti brojeve s 3 godine kad mu pojam broja nije jasan. Emocionalna zrelost djeteta ima presudan utjecaj na realizaciju njegovih potencijala, dodaje Šimić.
>> Demografska slika Hrvatske
loša vam teorija... mi smo prije 30-40 godina kao djeca se igrali od jutra do navečer i roditelji su nas morali silom voditi doma, pa nismo svi bili odlični đaci :D istina je da su djeca danas više uz mobitele i kompjutere, ali to više utječe na fizičko stanje, a ne na znanje. čak današnja djeca prije nauče čitati nego što smo mi prije 40 godina naučili, a što se tiče mašte, tu ne vidim da današnja djeca zaostaju, samo drugačije ju izražavaju nego mi prije 40 godina