Prošle je subote predsjednik Vlade Republike Poljske, zemlje koja trenutačno predsjedava Europskom unijom, predao predsjednici hrvatske Vlade nacrt ugovora o pristupanju naše zemlje toj zajednici. „Vratili smo se kući“, euforično je uskliknula Jadranka Kosor nekoliko sati kasnije na predizbornom mitingu HDZ-a, ponavljajući jednu od mnoštva priglupih fraza kojima se posljednjih dvadesetak godina opisuje odnos Hrvatske i Europske unije. U trijumfalističkoj opijenosti jednim krajnje racionalnim, pragmatičnim, pa i nužnim korakom hrvatske vanjske politike – koji premijerka, kao kakva pučkoškolska poetesa, naziva i „uplovljavanjem hrvatskog broda u europsku luku“ – gubi se svaki osjećaj za refleksiju onoga što se doista zbiva i samorefleksiju onih koji su akteri tih zbivanja. Ako se, naime, misli na „povratak u Europu“, onda dolazimo ondje gdje smo oduvijek i bili. Ako se pak misli na „povratak“ u Europsku uniju, onda ulazimo u zajednicu u kojoj nikad nismo bili i u kojoj ćemo se tek morati izboriti za iole pristojan status drugorazredne članice kakav je namijenjen malim zemljama i slabim državama. Slabom državom Hrvatsku, među ostalim, čini vrlo proširen podanički, gotovo kolonijalni, mentalitet većine pripadnika političke elite, koji se opetovano izražavao i tijekom pregovora o pristupanju Europskoj uniji. Ali ne samo tada, nego gotovo svakodnevno. Zahvaljujući tome, Hrvatska je postala zemlja čijim političkim elitama, ali i građanima općenito, političke lekcije dijele drugorazredni i trećerazredni birokrati Unije i njezinih država članica. To je zemlja u kojoj gotovo svatko može kazati i zahtijevati bilo što bez ikakvih reakcija vlasti ili čak uz njihovu prešutnu suglasnost. Navest ću tri novija primjera takva ponašanja.
Brojčana “šaka jada”
Tijekom nedavnog susreta predsjednika Italije Giorgia Napolitana i predsjednika Hrvatske Ive Josipovića u Puli prigodno se oglasio i talijanski veleposlanik u Hrvatskoj Alessandro Pignatti Morano di Custoza. Nakon kurtoazne diplomatske izjave da se raduje produbljenju prijateljskih odnosa među dvjema susjednim zemljama, dodao je kako je šteta što je talijanska manjina u Hrvatskoj izgubila dvostruko pravo glasa na temelju odluke Ustavnog suda i izrazio nadu da će hrvatski parlament naći političke volje da taj institut vrati u izborno zakonodavstvo. Nije ni mjesto ni vrijeme da se opširno razglaba o dvostrukom pravu glasa manjina i njegovu faktičnom nepostojanju u Europi. Nema ga, naime, nijedna država čije se manjine u Hrvatskoj tako zdušno i ogorčeno bore za nj. Iznimka je Slovenija, koja dvostruko pravo glasa i po jednog posebnog zastupnika u Državnom zboru daje samo malobrojnoj talijanskoj manjini, koja čini 0,1 posto stanovnika, i mađarskoj manjini, koja čini 0,3 posto stanovnika zemlje. Slovenci su te dvije skupine proglasili jedinim „autohtonim“ manjinama u svojoj zemlji, dok višestruko brojniji Srbi, Hrvati i Bošnjaci nemaju ni dvostruko pravo glasa ni posebne političke predstavnike u nacionalnom parlamentu. No, vratit ću se primjeru Italije. Otkako je ozakonila opće biračko pravo i demokratsko političko predstavništvo 1946., Italija nikad nije institucionalizirala ni dvostruko pravo glasa manjina ni njihovo posebno predstavljanje u parlamentu. Prema vrijedećemu izbornom zakonu, u Predstavničkom domu talijanskog parlamenta, koji ima 630 članova, sjedi samo predstavnik francuske jezične zajednice koji se bira u jednomandatnom okrugu u regiji Valle d’Aosta. I taj jedan jedini predstavnik nema pravo glasa kad se bira talijanska vlada! Usput rečeno, u izboru vlade ne može sudjelovati ni 12 predstavnika talijanske dijaspore u tom domu. Italija, dakle, nije zajamčila ni posebno političko predstavljanje svojim „autohtonim“ manjinama, poput Nijemaca i Austrijanaca u regiji Trentino-Alte Adigo, odnosno u Južnom Tirolu. Prema popisu stanovništva 2001., Nijemci i Austrijanci činili su zajedno 0,8 posto stanovnika Italije, svaka zajednica po 0,4 posto – točno onoliko koliko je bilo Talijana u Hrvatskoj prema popisu stanovništva provedenome iste godine. O „doseljenim“ manjinama da se i ne govori. Dok je Hrvatska popisala doslovce sve manjine koje žive na njezinu teritoriju neovisno o tome kada su se i kako naselile na njemu i osigurala im pravo na posebne pojedinačne ili skupne zastupnike u Saboru, Italiji ne pada na pamet da ta prava dade Albancima na Siciliji i u Kalabriji, kojih ima 0,8 posto, ili Arapima, kojih je gotovo 1 posto u ukupnom stanovništvu zemlje. Hrvati u Moliseu, Trstu i drugdje ionako su brojčana „šaka jada“, pa o njima ne vrijedi ni raspravljati. Doduše, brojčana su „šaka jada“ i mnoge manjine u Hrvatskoj, pa se ipak nalaze u Ustavu i sudjeluju u biranju posebnih zastupnika. Sve to, međutim, ne priječi talijanskog veleposlanika da hrvatskim vlastima postavlja političke zahtjeve o kojima se u Italiji nikad nije ni razmišljalo. Arogantnim zapadnim diplomatima na pamet ne pada da prije no što izreknu ocjene o hrvatskoj politici pogledaju u vlastito dvorište.
Slučaj Merkel
Na spomenutome predizbornom skupu HDZ-a prošle subote govorio je i tajnik Europske pučke stranke Antonio López Istúriz. U govoru se okomio na hrvatsku ljevicu, poručivši joj da je imala 50 godina da Hrvatsku uvede u Europsku uniju i nije to učinila. Istúriz je član i dužnosnik španjolske Pučke stranke srednjeg ranga – prije europske karijere bio je lokalni stranački dužnosnik u Madridu i osobni pomoćnik premijera Aznara, a sada je europska inačica Branka Bačića. O ideološkom naslijeđu, politici, strukturi članstva i biračkog tijela španjolske Pučke stranke moglo bi se nadugo raspravljati. I u Istúrizovim istupima naziru se natruhe frankističke ideologije „cruzade“, to jest križarskog rata protiv ljevice kao svojevrsnoga nacionalnog zla. No glavno je pitanje, koje je svojim istupom nametnuo sam Istúriz, gdje je ta stranka bila od 1939. do 1975., tijekom dugih 36 godina polufašističke diktature koja je okončana tek smrću kaudilja Francisca Franka. Uz golemu financijsku, diplomatsku i svaku drugu potporu cijeloga zapadnog svijeta Španjolska je ušla u Europsku uniju tek 1986. kad je na vlasti bila, gle čuda, Socijalistička stranka. A gdje je bila španjolska desnica, što je radila cijelo to vrijeme i zašto ona nije uvela svoju zemlju u Uniju? Takva pitanja neće Istúrizu postaviti nitko iz HDZ-a jer je njegovu vodstvu bliža sestrinska desna španjolska stranka nego hrvatska ljevica. Inače, taj se stranački europski birokrat naglašeno i učestalo miješa u hrvatsku unutarnju politiku. Može li se itko sjetiti kad se neki hrvatski političar s ljevice ili s desnice na sličan način miješao u unutarnju španjolsku politiku i javno izricao uvredljive ocjene o tamošnjim političkim strankama i njihovim vođama? Istúriz to, dakako, formalno čini kao europski političar. No i kad Hrvatska uđe u Uniju, svaki bi njezin napad ili kritika stranaka i politika velikih članica bili dočekani s primjerenim ignoriranjem ili posprdnošću.
Na sjednicu Vijeća Fakulteta političkih znanosti prošli je tjedan dospio prijedlog iz neimenovanih izvora sa Sveučilišta u Zagrebu da njemačku kancelarku Angelu Merkel predloži za počasnu doktoricu znanosti tog sveučilišta. I sama činjenica da nijedno formalno sveučilišno tijelo nije otvoreno stalo iza tog prijedloga dovoljno govori o tome što se u sveučilišnim krugovima o njemu misli. Inicijativa je posve sigurno potekla iz servilnih političkih krugova koji se Merkelovoj žele odužiti za nešto ili dodvoriti zbog nečega što je prosječnome, pa i upućenom građaninu teško vidljivo. Merkel je, inače, doktorica prirodnih znanosti, točnije fizike, pa je prijedlog na klupama Fakulteta političkih znanosti značio samo jedno: da je treba predložiti za počasnu doktoricu zbog izvanrednog doprinosa politici i, valjda, konzekventno političkoj znanosti. Prijedlog je odbačen. Merkelova jest, doduše, „draga prijateljica“ Jadranke Kosor – kako samo Kosorova nepogrešivo oponaša Ivu Sanadera koji je u predremetinečkom razdoblju također imao mnoštvo prijatelja diljem Europu, a među njima i „prijateljicu Angelu“ – ali to doista nije razlog da dobije počasni doktorat znanosti. Merkelova nije ni velika njemačka ni velika europska političarka. Daleko je ona od uistinu velikih njemačkih kancelara Konrada Adenauera, Willyja Brandta i Helmuta Kohla koji su, svatko na svoj način i u svoje vrijeme, dali nemjerljiv doprinos izgradnji privredno uspješne i politički demokratske Njemačke koja je smogla snage da nakon katastrofe u Drugome svjetskom ratu postane stup integriranja europskih država. Osim toga, Merkelova se u hrvatsku politiku višekratno i izravno umiješala s krajnje neugodnim posljedicama. Dovoljno je spomenuti njezino sudjelovanje u kampanjama „dragog prijatelja“ Ive Sanadera u kojima je nagovarala hrvatske birače da glasuju za toga dokazano proeuropskoga, demokratskog i neporočnog političara. Kad se već odrekao Sanadera, ne bi li se HDZ trebao odreći i njegovih političkih prijatelja i prijateljica ili makar biti suzdržaniji prema njima? I ne bi li se vlast i vladajuća stranka trebali držati daleko od sličnih inicijativa koje se zakulisno podmeću akademskoj zajednici? Tijekom svoje povijesti Sveučilište u Zagrebu već je pod pritiskom politike dodijelilo niz kompromitantnih počasnih doktorata znanosti domaćim i stranim političarima kojih se danas nitko ne voli ni sjetiti. „Slučaj Merkel“ vrijedi spomenuti kao primjer načina na koji nacionalna politika inficira institucije civilnog društva.
..ekstrakt pisanja-Kasapovicke je : \"ke volji-volji , ke nevolji-kolji\"!!