Crkva je svjesna da u ovom trenutku škola ne nudi i ne daje cjeloviti odgovor na pitanje tko je zapravo učenik, a time ni odgovor na pitanje tko je doista čovjek“, piše u svojoj poruci pred novu školsku godinu mons. Đuro Hranić, nadibskup đakovačko-osječki i predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju, dodajući kako je „učenik subjekt obrazovnoga procesa, o čijem se znanju i vještinama vodi računa, ali ne i o njegovim vrijednostima.
„Njegove će vještine biti ovisne i o njegovim mogućnostima, pri čemu mnogi od učenika neće, nažalost, moći 'držati korak' s potrebama društva i svijeta za čije se 'ovladavanje' pripremaju. Procesi individualizacije i globalizacije ne dopuštaju zadirati u vrijednosni sustav učenika, u njegovo tumačenje ili, pak, u njegovu preobrazbu. Bio bi to napad na vlastitosti pojedinca. Na taj se način mladoga čovjeka čak iskorjenjuje iz 'zemlje' iz koje je izrastao. Taj prikriveni himan individualnosti, koji pojedinca stavlja na pijedestal svih normi, istodobno će, po potrebi, biti protivnikom pojedinca ukoliko se on ne uspije sam održati na životu. Od čovjeka koji je sam sebi postao središtem ostat će krhotine neostvarene budućnosti“, piše mons. Hranić, dodajući kako zato „vjeronauk u školi, zajedno sa župnom katehezom, želi govoriti o ljepoti čovjeka i njegova dostojanstva“.
On objašnjava kako suvremene tendencije obrazovne strategije u Hrvatskoj „u središte svoga poslanja stavljaju najprije učenika“.
„I dobro je da je tako. Predmeti unutar školskoga sustava, kao isječci stvarnosti u kojoj učenik živi, nastoje učenika osposobiti (učiniti kompetentnim) za rješavanje različitih problema, kako bi u životu postao uspješnim. Tomu će, smatra se, najprije pridonijeti primijenjeno i uporabljivo znanje, koje će, uz digitalnu opismenjenost učenika, biti temeljem životnoga uspjeha. Naravno, funkcionalni pristup obrazovanju i vjera u mjerljivost takva obrazovnog procesa božanstvo je neoliberalnoga mita, koji, premda stavlja učenika u središte procesa, ne postavlja pitanje o cilju i smislu njegova života, o tome komu on pripada te o svrsi njegovih nastojanja i rada. Stoga će papa Franjo s pravom upozoriti da onda kad nedostaje temeljna odrednica života, čovjekova narav teži stvaranju boga prema vlastitoj mjeri, a božanstvo postaje samo izlika kako bi čovjek samoga sebe „postavio u središte stvarnosti““, poručio je mons. Hranić.
Crkva i škola? Vjera i znanost? Ovako šta postoji samo u septičkim jamama od država.