S generalom Kasimom Sulejmanijem, čija je likvidacija mogla izazvati rat širih razmjera na Bliskom istoku, razgovarao sam dva puta.
Prvi put susreo sam ga na jednoj konferenciji o borbi protiv islamskog ekstremizma i terorizma, 2016. u Teheranu. Nakon mog izlaganja trebao sam napraviti intervju s tadašnjim zamjenikom zapovjednika Iranske revolucionarne garde, koji je danas njezin prvi čovjek, Huseinom Salamijem. Salami je bio u društvu s generalom Kasimom Sulejmanijem. Pozdravljajući se sa Salamijem nisam ni shvatio da je s njim u društvu jedan od najtraženijih ljudi na svijetu sve dok se nismo rukovali i dok se on nije predstavio. Kada sam čuo “Sulejmani”, jednostavno nisam mogao vjerovati da se nalazi na toj konferenciji i da sam ga slučajno susreo s obzirom na to da sam mnogo puta bezuspješno pokušavao napraviti intervju s njim. U šali sam generala Huseina Salamija odmah pitao mogu li iskoristiti priliku i umjesto s njim, napraviti intervju sa Sulejmanijem, s obzirom na to da ga tražim više od CIA-e i Mosada. Oba su se generala nasmijala, a Salami je rekao da ga pitam i da nema problema pristane li.
– Nisam vam ja za intervjue. Ne volim govoriti o sebi, a ni o poslu kojim se bavim. Ja sam vojnik koji izvršava zadatke.
– Neću vas pitati vojne tajne. Samo da mi kažete kakva je situacija na terenu, u Iraku i Siriji, i kako ide borba protiv ISIL-a?
– Sve je dobro. Bolje nego što je bilo prije nekoliko godina, uz Božju pomoć i naše borce, pobijedit ćemo zlo, siguran sam! Rekli su mi da ste novinar iz Hrvatske, nisam znao da Hrvati govore arapski – kroz smijeh rekao mi je Sulejmani.
Susret je bio srdačan
– Jesam iz Hrvatske, ali sam porijeklom iz Libanona. Pa i ja sam mislio da ste Libanonac jer odlično govorite arapski.
– Arapski jezik je jezik Ku’rana koji svi muslimani moraju znati. Nego, recite mi, kakva je situacija u BiH?
– Zašto pitate za BiH? Jeste li bili ondje?
– Naravno da sam bio. Gdje god muslimani trebaju pomoć, ja sam tu. Nisam bio dugo. Nadam se da je sve u redu i da tamo više neće biti rata!
– Svi se mi tome nadamo. Hoćete li mi dati intervju? Neću vas dugo gnjaviti, samo 15 minuta?
– Rekao sam da nisam čovjek od intervjua jer ne volim govoriti o sebi i svom poslu. Jedino gdje govorim je na terenu, na fronti.
– Možemo li napraviti jednu zajedničku fotografiju za uspomenu?
– Bolje za vas da se ne fotografirate sa mnom. Ako itko vidi te fotografije, bit ćete traženi kao i ja. Svi će vas ispitivati i imat ćete problema!
– Ne brinite se za mene, ja sam novinar.
– Pustite vi to, novinari, političari, svi koji imaju kontakt sa mnom imaju problema – rekao mi je Sulejmani ispričavajući se da mora ići zbog obveza i dodao:
– Pomolite se za mene.
– Hoću, pomolit ću se za vas da vas Bog čuva.
– Da, neka me čuva, ali i za to da poginem kao mučenik, to mi je najveća želja!
VIDEO: Hassan Haidar Diab o napadu SAD-a i ubojstvu Qassema Soleimanija: Iranci će sigurno odgovoriti
General Kasim Sulejmani potom se okrenuo i otišao sa svojim tjelohraniteljima. Za razliku od današnjeg zapovjednika Iranske revolucionarne garde, Huseina Salamija, koji je bio u vojnoj odori, Sulejmani je na konferenciju došao u civilu. Cijelo vrijeme razgovora bio je opušten i smiren, blagog pogleda i osmijeha. Razgovarajući s njim osjeti se ta njegova jaka karizma. U ruci je cijelo vrijeme držao stari Nokijin mobitel kakav se danas kod nas više ne može naći ni u muzeju. Za čovjeka njegove reputacije i važnosti, očekivao bih da je prepotentan, arogantan i bahat, međutim, ostavio je dojam, mirnog, jednostavnog i skromnog čovjeka koji ne teži pokazivanju svoje veličine i moći.
Generala Kasima Sulejmanija godinama su smatrali najvećim vojnim genijem 21. stoljeća, a uvršten je i na Timeovu listu stotinu najmoćnijih ljudi svijeta.
Legendarni zapovjednik Iranske revolucionarne garde cijeli je život posvetio zaštiti Irana i ideala Islamske revolucije te postao jedan od najutjecajnijih ljudi na Bliskom istoku. General je uživao puno povjerenje vrhovnog vođe Alija Hamneija. U formiranju iranske vanjske politike sudjeluje puno ljudi, ali je njegov glas u nekim pitanjima bio od presudne važnosti. Bio je i glavni zapovjednik najučinkovitije iranske obavještajne agencije, a Iransku revolucionarnu gardu Kuds pretvorio je u organizaciju koja se može suočiti sa svim geopolitičkim izazovima.
Kasim Sulejmani postao je strah i trepet borcima Islamske države, ali i Izraela i SAD-a. Zahvaljujući njegovoj strategiji, ISIL nije uspio zauzeti glavne gradove Iraka i Sirije, Bagdad i Damask. Miran i hrabar, ali u isto vrijeme hladan i proračunat, brzo je postao poznat u iranskoj vojsci, ali i među neprijateljskim zapovjednicima.
Zbog njegove tajanstvene misije, ali uvijek uspješne, zvali su ga Jamesom Bondom Bliskog istoka. Iako sjedokos i bradat, na prvi pogled sliči Seanu Conneryju. Dobroćudnog je izraza lica, a zapravo je vojničina koji je dugo bio u sjeni, no zbog toga što je mnoge konce držao u svojim rukama, nazivali su ga stražarom Bliskog istoka i “vitezom tame”. Za vrijeme Iransko-iračkog rata irački časnici dali su mu nadimak Kozji Lopov jer se sa svakog zadatka iza neprijateljske linije vraćao sa zatvorenicima, vrijednim informacijama, pa čak i živim kozama kao hranom za svoje borce.
Sulejmani se u mladosti nije mnogo razlikovao od svojih vršnjaka i od malih je nogu sanjao da postane sveučilišni profesor na teheranskom sveučilištu. Međutim, njegov san nije se nikada ostvario, dijelom zato što potječe iz siromašne seljačke obitelji iz pokrajine Kerman. Odmalena je morao raditi na farmi svog oca jer je siromašna obitelj bila opterećena kreditom, a kuća pod hipotekom. Sa samo 13 godina otišao je raditi u glavni grad pokrajine kako bi pomogao obitelji. Tako mladog, mršavog i slabog nisu ga gledali kao pravog fizičkog radnika te mu je trebalo neko vrijeme da se uspije zaposliti na gradilištu i dobivati plaću od tri dolara dnevno. Od djetinjstva se pokazao kao sposoban strateg i uspio je u kratko vrijeme prikupiti dovoljno novca te otplatiti dugove obitelji.
Ostao je raditi u lokalnom poduzeću za pročišćavanje vode te ubrzo postao prvi predradnik, a zatim pomoćnik inženjera. U slobodno vrijeme, koje je rijetko imao, volio je čitati knjige i ići u teretanu. Zahvaljujući njegovoj svestranosti, početkom Islamske revolucije odmah je pristupio Korpusu garde. Njegov prvi zadatak kao 23-godišnjaka bilo je sudjelovanje u suzbijanju kurdskog separatističkog pokreta 1980. godine. Nakon što je Sadam Husein napao Iran, Kasim Sulejmani otišao je u rat kao stručnjak u uspostavi opskrbe vodom postrojba iranske vojske na prvim linijama borbe. Međutim, zbog nedostatka stručnog osoblja u tada mladoj republici, dobio je dozvolu da ostane u ratu dva tjedna, a na kraju je zbog svoje profesionalnosti i sposobnosti sudjelovao u njemu do kraja. Samo tri godine nakon odlaska na frontu već je postao zapovjednik 41. brigade Iranske revolucionarne garde. Uvijek je bio predan Islamskoj revoluciji i živio skromno, bez luksuza u svakodnevnom životu.
Upravo se pod njegovim vodstvom ranih 2000-ih počela razvijati osovina otpora Sjedinjenim Državama na Bliskom istoku, koja zasad uspješno odolijeva politici SAD-a, Saudijske Arabije i Izraela te im zadaje veliku glavobolju. U rijetkim danima kada je general Sulejmani bio u Teheranu, živio je životom sredovječnog birokrata. Njegovi prijatelji kažu da je svaki dan ustajao u četiri ujutro i odlazio na spavanje u 21.30. Duboko je poštovao svoju ženu s kojom ima tri sina i dvije kćeri. Osim obiteljske sreće, Kasim Sulejmani imao je još jednu strast, a to je ljubav prema borbi. Svaki put kada su se tmurni oblaci skupljali nad Iranom, general je odlazio na dužnost. Mnogo je puta istaknuo kako narod obično o raju razmišlja kao o mjestu šarenih krajolika, žuborećih potoka i lijepih žena, a za njega je raj – bojno polje na kojem ratuje za svoju zemlju.
Drugi susret: bio je umoran
Moj drugi susret s generalom Sulejmanijem bio je u ljeto 2017. godine u iranskom gradu Mašhadu, najpoznatijem šijitskom svetištu u Iranu, gdje je pokopan imam Reza, sedmi neposredni potomak proroka Muhameda i osmi od dvanaest imama.
General Sulejmani uvijek pri povratku s ratišta išao je u svetište Mašhad. Na obilježavanju rođendana imama Reze, koji se u Iranu slavi te na proslavu dolazi nekoliko milijuna šijita iz cijeloga svijeta, a kamo sam bio pozvan, među mnogim uzvanicima bio je i general Sulejmani. Zbog velike gužve i njegovih obveza, razgovarali smo vrlo kratko. U prolazu smo se samo ležerno pozdravili.
– Da li me se sjećate?
– Kako ne, vi ste novinar iz Hrvatske, zar ne? Imena zaboravim, ali lica nikada, a to treba biti karakteristika svakog vojnika – rekao mi je general Sulejmani sa smiješkom na licu i dobacio: – Obećavam vam intervju nakon poraza ISIL-a i oslobađanja Sirije, što će biti vrlo brzo.
Za razliku od prvi put, general Sulejmani djelovao je taj put umorno i oko njega bilo je mnogo više tjelohranitelja a sigurnosne mjere bile su na najvišoj razini jer su ondje dolazili vjernici iz cijelog svijeta.
Obećani intervju nisam uspio realizirati. Ali, bez obzira na to tko što mislio o njemu, jer neki ga nazivaju teroristom, a drugi mučenikom i herojem, nitko ne može osporiti njegovu ulogu u borbi protiv terorističke organizacije Islamske države, najvećeg zla u modernoj povijesti čovječanstva. Ne želim biti sudac, ali ako je već porazio najveće zločince i najveće ubojice, je li mučenik ili terorist? Svi znaju da zahvaljujući njemu, mi u Europi možemo odahnuti jer je likvidirao desetke tisuća džihadista.
Kako je živio, tako je i otišao. A njegova je želja ostvarena. Za života su ga zvali živi mučenik, a sada je, nakon ubojstva, za muslimane postao mučenik.
Prema oporuci koju je ostavio svojoj ženi, general Sulejmani tražio je da mu grob bude skroman i da samo piše “vojnik Kasim Sulejmani”, bez ikakvih titula i ordena. Također prema njegovoj želji, pokopan je u Hamneijevu ogrtaču u grobu između dva groba iranskih vojnih vođa koji su ubijeni u bitkama koje su se vodile nakon pobjede revolucije 1979. Pokopan je uz vojnog zapovjednika Muhameda Huseina Jusufa al-Lahija, koji se borio za vrijeme rata s Irakom pod Sadamom Huseinom, a ubijen je u kemijskom napadu kao zapovjednik vojnih operacija na fronti.
Hassan Haidar Diab o napadu Irana na američke baze u Iraku: Hoće li SAD i Trump odgovoriti?
Dakle, Ameri precizno likvidiraju par legitimnih vojnih ciljeva, a Iranci u 'samoobrani' nasmrt izgaze 50 samih sebe, obore avion s 82 svoja građanina. I onda tuga i plača za jednim čovjekom, vojnikom, a preko 200 mrtvih civila ništa.