Marko Živković iz Smiljana nedaleko od Gospića zaposlen je kao vatrogasac u Hrvatskim autocestama, s plaćom od oko osam tisuća kuna mjesečno. K tome je i vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva pa prihode ima i od svoje farme krava. Živi u obiteljskoj kući s roditeljima Marinom i Marjanom u kojoj je njegov stan od stotinjak četvornih metara. Ima 33 godine, nije prekršajno i kazneno evidentiran. Ne pije i ne drogira se.
Živković je otac djevojčice koja ove jeseni treba krenuti u prvi razred osnovne škole, njezin je jedini živući roditelj te jedini zakonski skrbnik. Malenu je prošle godine prijavio na svoju adresu, no ona baš nikada nije živjela s njim. Nijedan jedini dan. A to je ono što bi želio pa zato godinama obija pragove institucija ne bi li tako naposljetku i bilo. Međutim, Općinski sud u Rijeci u nedavnoj je presudi odlučio da od toga do daljnjega neće biti ništa i da se djevojčica povjerava na skrb baki i djedu, roditeljima djevojčičine majke, koji je mogu upisati u program predškole u Rijeci gdje i žive, iako ju je otac još lani u predškolski program upisao u Gospiću.
Takvu odluku sud je donio, što Marka Živkovića posebno čudi, iako je Centar za socijalnu skrb u Gospiću za potrebe tog postupka izrijekom naveo da je “u interesu djeteta da živi s ocem”, pojašnjavajući da je nužno da se dijete prilagodi na život u za nju novoj, očevoj sredini, i da je jedan od koraka da u Gospić ide u predškolu. No sud je uvažio mišljenje Centra za socijalnu skrb u Rijeci koji je ocijenio da je za djevojčicu bolje da ostane kod bake i djeda.
Iako je riječki centar lanjskog listopada predmet ustupio gospićkom, na ročištu održanom u siječnju ove godine njihovo je mišljenje za sud bilo relevantnije. Valja napomenuti da je u istom postupku riječki centar najprije smatrao da oni trebaju s gospićkim donijeti zajedničke prijedlog i mišljenje. Dva dana nakon toga izjava je promijenjena tako da su tad smatrali kako je u interesu djevojčice da ostane kod bake i djeda. Da djevojčica treba ostati kod bake i djeda, navela je i njezina posebna skrbnica koju joj je dodijelio Centar. Prvo je takvo mišljenje dala a da prije toga nije nikada vidjela djevojčicu, naknadno ga je nakon razgovora s njom samo potvrdila.
Živković je još 2018. od nadležnog Ministarstva zatražio izuzeće riječkog centra, podnio kaznene prijave.., ali pitanje nadležnosti, kaže, još nije riješeno. Ministarstvu demografije, obitelji i mladih uputili smo dopis pitajući ih kako je moguće da u istom postupku pred sudom budu predstavnici dva centra, te smo htjeli saznati koji je centar uopće nadležan za djevojčicu. Iz službe za odnose s javnošću odgovorili su nam kako zbog zaštite prava i dobrobiti maloljetnog djeteta ne mogu komentirati konkretan slučaj. Objasnili su nam i da je odluka o nadležnosti centra utemeljena u Zakonu o socijalnoj skrbi kojim se propisuje kako se mjesna nadležnost za djecu određuje prema prebivalištu roditelja.
Za dijete čiji roditelji žive odvojeno mjesna nadležnost se određuje prema prebivalištu roditelja s kojim dijete živi prema odluci suda. Dok sud ne donese odluku, nadležan je Centar za socijalnu skrb prema mjestu prebivališta. “U postupanjima kada se odlučuje o odlukama u interesu djeteta, za dijete nadležan može biti samo jedan Centar za socijalnu skrb. Ali u postupcima poput ovoga može biti uključen i drugi Centar za socijalnu skrb ovisno o prebivalištu stranaka koje su u postupku i kojih može biti više”, navodi se u odgovoru Ministarstva. No Nikolina Devčić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Gospiću, navodi da su oni nadležni za djevojčicu, ali s obzirom na to da dijete živi na području nadležnosti drugog centra, u svrhu prikupljanja podataka o obitelji i drugih stručnih usluga, uključuje se i taj centar.
Naivan i sramežljiv
– Odluke suda ne možemo komentirati – poručuje u odgovoru ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Gospiću čiji je stručni tim u nalazu i mišljenju Marka Živkovića opisao kao povučenu i stabilnu osobu tradicionalnih svjetonazora, pomalo naivnog, sramežljivog te snižena samopouzdanja koje proizlazi iz submisivnosti, ne dovodeći u pitanje njegove roditeljske kompetencije. Marko nam govori kako je s kćerinom majkom u bračnoj zajednici u Smiljanu živio četiri mjeseca, nakon nekoliko godina veze. Htio je – jer nije išlo – da se odmah i razvedu, no ona je bila trudna, a zakon propisuje da “muž nema pravo na tužbu radi razvoda braka za vrijeme trudnoće žene, te dok dijete ne navrši godinu dana života”, pa su na papiru ostali supružnici. Supruga se vratila svojim roditeljima u Rijeku. Kad se djevojčica rodila, Marko je bio zatražio DNK analizu da se utvrdi je li njegova. Nalaz je bio pozitivan. Prvi put ju je vidio kad joj je bilo 16 mjeseci. Godinu i pol nakon njezina rođenja supružnici Živković i formalno su postali bivši bračni par. Kći i bivša supruga ostali su kod njezinih roditelja koji su im pružili svu ljubav i brigu.
Te 2015. godine kada su se Živkovići razveli, njegova je bivša supruga teško oboljela. Iste je godine i preminula. Djevojčica je ostala kod svojih bake i djeda. Marko se nadao da će to biti privremeno, najdulje do Božića iste godine. No situacija je i dalje nepromijenjena. Njegova kći živi s bakom i djedom, a on joj – svjestan je toga – svakoga dana postaje sve većim strancem. Jer upravo kad mu se učini da se kćeri iznova zbližio i da će se ona uskoro doseliti k njemu, sve se vrati na početak. Uvijek se izrodi neka situacija koja dovodi do toga da se susreti djeteta s ocem na dulje vrijeme prekidaju pa se kod svakog krpanja pokidanih veza mora krenuti iznova. I tako se u djevojčičinoj sobi u Smiljanu u kojoj nikada nije ni bila skuplja odjeća koju joj je tata kupio, igračke s kojima se nikada nitko nije igrao...
– Moja je agonija započela s riječkim Centrom za socijalnu skrb koji me uputio na niz pogrešnih koraka, poput podnošenja prijedloga za skrbništvo sudu, podnošenja prijedloga za ovrhu nad djetetom... Svi su ti prijedlozi odbijeni s obzirom na to da uopće nisu bili potrebni jer sam ja u trenutku smrti majke postao jedini zakoniti i samostalni skrbnik djeteta. Centru je u sudskim presudama i Ministarstvo naložilo da pronađu što bezbolniji način predaje djeteta, ali i dalje nisu činili ništa, zanemarivali su moja opažanja kako baka i djed manipuliraju djetetom s obrazloženjem da oni nemaju zakonske mogućnosti prisiliti baku i djeda da mi predaju dijete jer djevojčica živi sasvim urednim životom... – govori Marko Živković. Vjeruje da će kći doći
Ne dovodi on u pitanje da baka i djed vole svoju unuku i da se brinu o njoj, ali – naglašava – oni su joj baka i djed, a on otac koji bi htio da kći živi s njim. Predlagao je Marko baki i djedu svoje kćeri da isprva, o njegovu trošku, oni žive u Gospiću dok se djevojčica ne privikne na novu sredinu, no odbili su takvo rješenje. – Baka je u svakoj instituciji navodila kako bi ona htjela da kći konačno počne živjeti sa mnom, ali da ona za to jednostavno nije spremna jer ja ne pokazujem dovoljno angažmana – očajan je Marko koji se u posljednjem sudskom postupku suočio s optužbama kako je kćeri kazao da će ju oteti, zbog čega je djevojčica doživjela stres i sada ide na psihološki tretman.
– Da sam htio “oteti” svoje dijete, ne bih se krajem 2015., nakon što su mi je baka i djed odbili predati, ni obraćao nadležnim institucijama za pomoć. Činio sam sve kako bi baki i djedu došlo do glave da sam u konačnici ja otac koji sa svojom kćeri želi živjeti i o njoj se brinuti, a da su oni baka i djed koji će imati pravo viđati je i s njom se družiti. Baka je nedavno, nakon što joj je CZS Gospić predložio da mi mirnim putem preda dijete s obzirom na to da su zato ispunjeni apsolutno svi uvjeti, to odbila učiniti s obrazloženjem da je dijete ima posttraumatski stresni poremećaj – govori Marko Živković koji je u konačnici prijavio baku i djeda zbog teškog narušavanja prava djeteta i zbog otmice djeteta. – Moja kćer će u vrlo skoro vrijeme svakako doći k meni – ne gubi nadu Marko Živković. Njegov odvjetnik Bojan Šupuković podnio je žalbu na rješenje Općinskog suda u Rijeci. I nadležno Ministarstvo “zatrpano” je dopisima Marka Živkovića, mirnog vatrogasca iz Smiljana koji samo želi da njegova kći konačno počne živjeti s njim.
Ovo je strašno što su institucije napravile ovom dečku, uništili su život i njemu i kćeri, 5 godina njegova agonija traje. Znam dečka iz grada, i o njemu ama baš nitko nema loše riječi, i takav ne može dobiti svoje dijete o kojemu se želi brinuti. Bravo za hrvatske institucije, još jednom ste dokazale da kod nas pravda ne postoji.