Vera Bekteshi je rođena u srcu takozvanog „Bloka", četvrti u Tirani koja je u skoro pola stoljeća komunističke diktature bila rezervirana za Envera Hoxhu i visoke partijske funkcionare. Tamo je provela svoje djetinjstvo i svoju mladost.
Kći Sadika Bekteshija tada je još pripadala krugu privilegiranih. Njezin otac je bio general i član Centralnog komiteta Komunističke partije Albanije. No, to se 1974. praktički preko noći promijenilo. Njezin otac je pao u nemilost i ubrzo nakon toga je zajedno s više drugih vojnih časnika uhićen zbog sumnje da je sudjelovao u organiziranju puča. Tada su počele Verine patnje.
„Ja sam kroz patnje prolazila samo 16 godina – od 1974. do 1990. Kažem samo 16 godina, jer je u 46-godišnjoj diktaturi koja je vladala u Albaniji bilo ljudi koji su u logorima i zatvorima proveli i po 30 godina“, priča Vera Bekteshi za DW. „Moja patnja je, dakle, bila kraćega vijeka. Ali je bila možda čak intenzivnija, jer svi znamo da je ubilački rat među pripadnicima iste vrste najgori."
Za vrijeme diktature u Albaniji su neprijateljima režima smatrani svi članovi obitelji osoba koje su se zamjerile državnom vrhu. Razvodi iz političkih razloga su bili uobičajena pojava. Tako se i Verin suprug razveo od kćeri „državnog neprijatelja“. A Vera, tada asistentica fizike na Sveučilištu u Tirani, sa svojim je jednogodišnjim sinom internirana u jedno selo u kojemu je morala obavljati teške poljoprivredne poslove.
Njezine supatnice tamo su, sjeća se Vera, stalno ponavljale rečenicu: kad te jednom netko jako udari, osjećaš bol cijeloga života.I ta rečenica Veri ne izlazi iz glave ni više od 30 godina nakon završetka njezinog prognanstva. Sjećanja na 16 godina života u njemu je Vera Bekteshi utkala u svoj autobiografski roman „Vila s tri kapije" za koji je dobila brojne nagrade.
Sa svojim suprugom je devet godina živjela u blizini takozvane “Kuće lišća". Zloglasno sjedište albanske tajne službe je to ime dobilo po bršljanu koji se nekoć penjao njegovim zidovima. Iz njega su nadzirani i prisluškivani "neprijatelji sistema” – pa tako i Vera.
„Baš sam se vraćala s posla kad mi je jedan susjed mojih godina koji je radio u Kući lišća prišao i tiho rekao: Nemoj da ti nitko dolazi u stan i ništa ne govori u njemu!“, sjeća se Vera. Ona ga je, kaže, zbunjeno pogledala ne shvaćajući isprva njegove riječi. Ali kada je došla kući, sve joj je postalo jasno. „Vidjela sam tragove zidne boje na podu u svojoj dnevnoj sobi. U svim prekidačima za struju, u svakoj sobi, bili su ugradili prislušne uređaje. I vjerojatno nisu imali vremena ukloniti sve tragove i počistiti pod.”
Iako je prošlo puno godina od torture kroz koju je prošla kao politički nepodobna osoba, Veru Bekteshi prošlost prati poput sjene. Prošlost, kaže, za nju zapravo ne postoji pa je čovjek ne može ni ostaviti iza sebe. Za Veru je prošlost tek jedna dimenzija sadašnjosti, piše DW.
Bilo bi lijepo vidjeti sve albance u jednoj drzavi. To bi bile igre bez granica.