Dan sjećanja na žrtve Vukovara 1991., "Vukovar - mjesto posebnog pijeteta" i ove će godine podsjetiti na tragične događaje prije 29 godina. Pad Vukovara, pogibije, smaknuća, logori smrti i razaranja zasigurno su jedinstveno mjesto u povijesti Hrvatske. I starijoj a pogotovo novijoj, i kao takvo su opipljiv zajednički nazivnik, a ne samo metafora, kruta i neizbrisiva činjenica ratnih tragedija koje su mnogima obrisale budućnost.
Na stranu doba pandemije korone i prijepori o koloni sjećanja koje se ove godine održava u drugačijim uvjetima, jer sjećanje na te dane nije omeđeno ili ograničeno epidemiološkim pravilima ili dnevnopolitičkim prepucavanjima, barem ne bi trebalo biti. Dapače, mnogima je nepojmljivo da se dnevna politika uopće upliće u sjećanje koje je mnogima prije svega osobno, itekako opipljivo, a tek potom službeno.
Upravo stoga vjerojatno mnogi šute, pamte i sjećaju se bez velikih razmetljivih fraza kakve zna servirati dnevna politika. Ona uzrečica, "gdje si bio '91.?" za mnoge iz tadašnjeg Vukovara ima sasvim različito značenje i podsjeća da mnogih više nema. Mnogi su tamo bili i ostavili kosti, a sad se mi sjećamo umjesto njih gdje su bili oni, a ne mi.
Nažalost, ratovi su doveli do toga da mnoge države, gradovi i nacije imaju slična sjećanja kroz povijest, ali ponajveća tragedija Vukovara je da se dogodila nedavno, u vrijeme suvremene civilizacije kad se činilo da je nemoguće biti tako neciviliziran. Pjesnici, glazbenici i umjetnici tu su se našli na teškom zadatku uobličavanja emocija i poruka, ali bilo je mnogih pokušaja da se i u okviru pop pjesme bave tom temom. Od mnogih pjesama posvećenih tragediji Vukovara možda je najbolje objašnjenje dao Hrvoje Hegedušić, doajen domaće šansone kad je jednostavno objasnio poriv da napiše pjesmu "Vukovar".
VIDEO Vukovarski vodotoranj bio je pogođen s više od 600 neprijateljskih projektila i postao simbol stradanja i otpora grada
Mnogi su se vjerojatno osjećali slično, a Hegedušić je samo racionalizirao vrijeme "kada se narod hvatao za slamke i tražio optimizam"; "Pjesmu 'Vukovar' napisao sam u jednom dahu. Kada su počela žestoka granatiranja i bombardiranja naših gradova uočio sam priličnu zbunjenost kod ljudi – vladali su strahovi, ljudi su se bojali. Tada sam osjetio potrebu dati im do znanja da takvi događaji ne mogu naškoditi jednoj naciji, jednom narodu. Korijeni se ne mogu tako lako iskorijeniti".
Dok su mnogi ginuli na ratištima i po gradovima i selima, glazbenici su "ginuli" za instrumentima i pokušavali opisati što nam se događa. Gledajući u retrospektivi, između kvalitetnih pothvata i domoljubnog kiča u koji su se ugurali mnogi i preplavili domaću estradu, namjena većine pjesama bila je slična; emotivno se oduprijeti tmurnoj stvarnosti s pjesmama o Vukovaru koje su pisali i izvodili i hiphoperi i kantautori, pop zvijezde, tamburaši i klape.
Zlatni dukati - Vukovar, Vukovar
Branko Čulić Vukovarac - Pjesma o Vukovaru
Buco ft. Shorty & Andrea Qubrick - Grad palih anđela
Shorty ft. Miroslav Štivić - Dok Dunav
Klapa Sveti Juraj HRM - Vukovar
Najbolji hrvatski tamburaši - Pismo Vukovaru
Hrvoje Hegedušić - Vukovar
Hrvoje Hegedušić - Stoji grad
Vladimir Kočiš Zec - Gospodine generale
Đorđe Balašević - Čovek sa mesecom u očima
Adam Đigunović - O, divni Vukovaru moj
VIS Veritas aeterna ft. Dalmatino & Klapa Adriaticum - Grad heroj
Možda najzanimljivije, pogledamo li danas popise tadašnjih domoljubnih pjesama, mnogi su nevezano jedni uz druge povukli znak jednakosti između domoljublja i mirotvorstva. Većina namjenskih pjesama nastalih u vrijeme Domovinskog rata bile su pacifističkih poruka. Upravo to iz današnje perspektive daje možda ključnu karakteristiku "domovinskog repertoara" koji zaziva mir usred ratne tragedije.
VIDEO U Koloni sjećanja puno manje ljudi nego prošlih godina: Mnogobrojni su hodali ogrnuti zastavama ili ih nosili u rukama.
Primjerice, naslovi poput "Kao mir" Boe i Josipe Lisac, "Sloboda i mir" Josipe Lisac i Guida Minea, "Molitva za mir" grupe E.T., ili tekst "say yo for Croatia, say no for the war" teme "Croatia In Flames" Montažstroja i Hrvoja Crnića Boxera, neki su od dobrih primjera. "Gospodine generale" Vladimira Kočiša-Zeca bila je gospodska pjesma i moralni metak upućen generalima odmetnute JNA, dok je "Vukovar" Hrvoja Hegedušića bio možda najbolji pojedinačni kantautorski doprinos.
Da se istina o Vukovaru čuje i dalje od domaćih granica govori i podatak da je neki dan u Beogradu organizirana godišnja akcija "Nikada nećemo zaboraviti zločine u Vukovaru", udruge "Žene u crnom" koja svake godine na Trgu Republike podsjeti na zločine u Vukovaru. Njihovo priopćenje matematički točno i bolno objašnjava situaciju, pa je tim veća njihova hrabrost.
"Vukovar je 1991. bio punih 87 dana pod opsadom JNA i paravojnih srpskih formacija. Tijekom opsade Vukovara počinjen je ratni zločin urbicida i kulturocida – uništena je povijesna jezgra grada; Vukovar je postao simbol barbarskog uništavanja gradova u ratu. Ubijeno je više od 1000 civila, ranjeno je više od 25.000 ljudi, dok je više tisuća bolesnih i ranjenih zarobljenika i zarobljenica prošlo kroz logore u Srbiji. Za zločine urbicida, za osnivanje logora, ubijanje i mučenje hrvatskih zarobljenika/ca u Srbiji još uvijek nitko nije odgovarao, što ukazuje na kontinuitet nekažnjivosti".
Naknadne zahtjeve potpisalo je tridesetak organizacija civilnog društva, a među ostalim traži se "utvrditi odgovornost vrha bivše JNA za oružani napad na Hrvatsku i pokrenuti sudske postupke za zločin urbicida u Vukovaru", te nastavlja zahtjevom da se pokrenu zakonske zabrane glorifikacije i rehabilitacije osuđenih za ratne zločine počinjene u Vukovaru i svim drugim mjestima".
Jer, završavaju, "ako se država Srbija ne suoči s teretom zločina u prošlosti, građanke i građani Srbije će i dalje biti taoci politike koja je nekada dovela do rata, a sada nastavlja opravdavati rat i ratne zločine. Istina o zločinima počinjenim u ratovima devedesetih godina prošlog vijeka ne smije biti sahranjena zajedno sa žrtvama, a njihovi inspiratori, organizatori i izvršitelji ne smiju izbjeći moralnu, političku i kaznenu odgovornost. To je preduvjet pravednog mira i regionalne stabilnosti".
S povijesne strane teško je osporiti činjenice, ali je pored činjenica bitno upravo to da se i emotivan glas umjetnika i glas razuma civilnih organizacija koje pritišću službenu politiku čuje i 29 godina kasnije, ne samo kod nas.
