Brođanin sa zagrebačkom adresom Tomislav Tipurić jedan je od vodećih hrvatskih stručnjaka u području novih digitalnih tehnologija. Kad je upisivao FER, ovaj 32-godišnjak koji za sobom već ima veliku karijeru bio je uvjeren da će postati programer. No iznenada se otvorila priča s Microsoftom, gdje je počeo volontirati kao student partner. Danas je on tehnološki strateg za partnere u Microsoftu Hrvatska. Zadatak mu je naučiti ljude kako koristiti Microsoftovu tehnologiju, ali ih i savjetovati kako se pojedine komponente uklapaju u cijelu priču.
– Možda je malo preteško reći da mi je karijera otišla u drugom smjeru iako za hrvatske pojmove klasično programiranje jest drugi smjer. Ja sam već u petom ili šestom osnovne napisao svoju prvu aplikaciju, sudjelovao na državnim natjecanjima, u srednjoj školi sam programirao i već u prvom srednje zaradio prve novce. Na fakultetu sam već radio i onda u jednom trenutku shvatio da postoje i neke druge stvari koje su vezane uz IT, a da nisu isključivo programiranje. Onda sam počeo istraživati što se sve može raditi i u jednom trenutku shvatio da nisam najbolji programer na svijetu niti ću to postati, ali dobro razumijem veliku sliku koju znam raspodijeliti prema kategorijama i objasniti ljudima kako posložiti kockice unutar te slike kako bi funkcionirala kao IT organizacija ili sustav – kaže Tomislav Tipurić.
Tema vašeg predavanja učenicima brodske Gimnazije bili su internet stvari i strojno učenje. O čemu se točno radi?
Internet stvari podrazumijeva činjenicu da mi danas oko sebe imamo popriličan broj uređaja sa senzorima. Za razliku od uređaja koje smo koristili prije 10 ili 15 godina, danas su svi oni takoreći pametni. To zapravo znači da smo u stanju uzimati određene informacije iz svoje okoline. Dakle, mogu mjeriti temperaturu zraka, otkucaje srca i drugo. Različite senzore možemo postavljati po farmama, po životinjama pa na takav način dobivati puno više informacija. Cijela priča oko interneta stvari zapravo se svodi na priču o prikupljanju informacija koje dolaze iz realnog svijeta. Ne moramo imati samo računalo koje je spojeno na internet, nego i nekakvu kutijicu s dva ili tri senzora koja čuči u kutu naše sobe i cijelo vrijeme šalje podatke o vlažnosti zraka, temperaturi itd., možda prema internetu, a možda prema našem klima-uređaju pa ga uključiti ili isključiti ovisno o temperaturi. Takvi uređaji danas postoje u vozilima i u stanju su pratiti gdje se vozilo trenutačno nalazi i kojom se brzinom kreće. Moguće je čak pratiti ponašanje vozača u određenom trenutku – koči li naglo, ubrzava, pa na temelju toga opet donositi određene zaključke.
Što želite poručiti mladima na svojim predavanjima?
Cilj mi je bio pokazati mogućnosti iz strojnog učenja jer računalo neke stvari može odraditi puno brže od nas. Najbolje primjer iz stvarnog svijeta vam je pronalaženje, kada koristite kreditnu karticu. Uzmete karticu i prođete jedan, drugi, treći dućan. Vaša kartica prolazi. U četvrtom dućanu odjednom vas netko zove na telefon i pita jeste li to stvarno vi. Dakle, sustav je prepoznao da vaš tipični uzorak ponašanja nije da obiđete četiri dućana, nego najčešće obiđete jedan ili dva. Sada ste obišli četiri i to je mimo onoga što on ima zapisano na sebi kao uzorak. Dakle, moguće je da je netko vama ukrao kreditnu karticu i zato netko zove prodavača telefonom, da provjeri jeste li to stvarno vi. Na predavanjima se trudim pokazati nekakvu tehnologiju i kako ona radi, primjerice na temelju prepoznavanja ljudskog govora ili lica. To su stvari koje danas možemo raditi vrlo jednostavno. Na primjer, kao motivaciju volim uzeti činjenicu da kompanije s kojima surađujem u roku od nekoliko sati ili dana mogu zaposliti tridesetak ljudi. Ali jednostavno ih nema. Priča oko STEM revolucije i kurikularne reforme jako je bitna, ali isto tako trebamo imati na umu da je količina programera ograničena i zato moramo biti oprezni.
U posljednje vrijeme puno se govori o poslovima budućnosti. Koji su to poslovi budućnosti?
Na internetu imate puno priča. Govori se o robotici, molekularnoj biologiji, stvaranju implantata i nekim drugim stvarima koje s moje pozicije ne djeluju toliko futuristički jer znam ljude koji se time bave. Poslovi za idućih deset godina po meni su data scientist i application developer, odnosno podatkovni znanstvenici i programeri aplikacija. Znanstvenik koji bi se time bavio mogao bi se opisati kao osoba koja poznaje informatičku znanost i koja zna primijeniti algoritme s poznavanjem matematike i statistike kako bi iz podataka donosila određene zaključke.
Znači li to da nam praćenje putem naprednih tehnologija ne gine? Može li se uopće zaštititi privatnost osobnih podataka?
Ja vjerujem da je Europska unija regulativom koja nam dolazi 25. svibnja tu priču već prilično dobro riješila. Ona je regulirana na način da vi kao osoba imate pravo u svakom trenutku zatražiti brisanje svojih osobnih podataka iz bilo kojeg sustava kojemu ste prethodno dali privolu da ih koristi. Svaki sustav koji od vas želi prikupiti podatke, uključujući i Microsoft koji je tu strašno rigorozan, morat će od vas direktno tražiti privolu, da vi kažete da oni smiju koristiti vaše podatke i u koju svrhu. Ako u bilo kojem trenutku poželite otići iz te ustanove, organizacije ili tvrtke, imate pravo podnijeti zahtjev za brisanje vaših podataka i oni te podatke moraju izbrisati. Ako to ne naprave, kazne su jako rigorozne i mjere se u milijunima i milijardama dolara.
Jednom prilikom rekli ste da hrvatski srednjoškolci u odabiru budućeg zanimanja i planiranju karijere trebaju voditi računa o tome da informatika nije samo sektor budućnosti već i današnjice?
Najvažnije je odabrati smjer. Odabir fakulteta ne smije biti biranje što ću ja studirati, već što želim radim u životu. Mladi griješe jer razmišljaju na način – to je dobar faks, idem ja to završiti. To neće nužno donijeti onaj rezultat koji očekuju. Često imate pritisak roditelja koji su doktori ili informatičari da i dijete upiše medicinu ili informatiku. Učenik treba razmisliti što je ono čime se on želi baviti. Možda to neće znati, ali treba pogledati – jesu li to inženjerske stvari, poput računalnog, strojarskog ili elektroinženjera, ili su to društvene znanosti, odvjetnici, književnici... Najveći je problem s odlikašima koji nose veliki križ jer misle da su sposobni za sve, a 5,0 samo znači da su sposobni jako dobro proći kroz gimnazijski program.
Pogledajte i galeriju: Učionica 2030.: Kako će nam tehnologija transformirati škole
filozofski fakultet smanjiti upis na svega pet upisnika ,jer filozfa imamo za pedeset godina,svi bi filozofirali ali nitko nebi radio,za deset godina nastaviti upis po starome,ovi metuzalemi u mirovinu neka pecaju ribe