Impozantni Gaylord National Resort & Convention Center nedaleko Washingtona ove je godine bio premalen za sve koji su željeli nazočiti Konferenciji konzervativne političke akcije (CPAC), najvećem svjetskom okupljanju konzervativaca. Više od 10 tisuća registriranih sudionika željelo je čuti govore američkog predsjednika Donalda Trumpa, potpredsjednika Mikea Pencea, niza republikanskih senatora i kongresnika, konzervativnih medijskih zvijezda pop
Riječ je o popularnim Trumpovim MAGA („Make America Great Again“) kapama koje su postale simbol jednog vremena. Moglo ih se, naravno, kupiti i na licu mjesta jer je Trumpova kampanja na CPAC-u imala veliki štand sa službenim rekvizitima. Mislim da s priličnom sigurnošću možemo reći da američka politika nije bila ovako mlada od 60-ih godina prošlog stoljeća. Na republikanskoj strani spektra od pojave Tea Party pokreta svjedočimo mobilizaciji tisuća i tisuća mladih, a neki od njih iskoristili su internetsku revoluciju i prometnuli se u globalne zvijezde s milijunima fanova na društvenim mrežama. Na demokratskoj strani političari milenijalci poput Alexandrije Ocasio-Cortez već priređuju prava izborna iznenađenja i dolaze u poziciju kontrolirati stranački establišment. I s jedne i s druge strane sve pršti od mladosti kojoj se u toj zavodljivoj atmosferi lako oprašta neznanje, neiskustvo i banalizaciju kompleksnih društvenih pitanja.
Sve donedavno svjetla pozornica bila su na prosijedim muškarcima kojima je mladež euforično klicala, a danas je sasvim normalno vidjeti odlikovanog ratnog veterana u 70-im godinama kako s boljom polovicom plješće Charlieju Kirku, Allie Beth Stuckey ili Benu Shapiru koji im mogu biti unuci. Amerika vjeruje u svoje mlade. Ima to i svojih mana jer su ljudi bez životnog iskustva u idealističkom zanosu skloni zagovarati svakakve ludosti, ali to povjerenje stvara lidere koji će promijeniti američku politiku. Taj se proces već događa, što je potvrdila i ovogodišnja konferencija. Demokratska kongresnica Alexandria Ocasio-Cortez svojim je 'Green New Dealom' koji nudi radikalna zelena rješenja dobrano uzburkala duhove. U visoku politiku ušla je tek na međuizborima u studenom prošle godine i već je sad netko kome pozornost posvećuju i predsjednik i potpredsjednik Sjedinjenih Država u govorima pred svojom bazom. Iako je taj zeleni plan sam po sebi pomalo groteskan i apsolutno neprovediv, mladoj socijalistkinji ne može se osporiti da zna privući pozornost.
Tek rijetki, naime, vjeruju da je moguće u jednom desetljeću potpuno se prebaciti na obnovljive izvore energije, sve građevine u Americi učiniti energetski učinkovitima i svesti emisije stakleničkih plinova u prometu te industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji na nulu. Provedba ovakvog nečeg, prema ekonomskim stručnjacima, koštala bi na stotine milijardi dolara. Čak i kad bi bilo političkog i društvenog konsenzusa – a nema ga – Amerika to ne bi mogla financijski podnijeti. No za mnoge je progresivce plan zavodljiv zato što je ambiciozan i predstavlja konačno nešto novo. Ocvali je establišment Demokratske stranke toliko postao predvidljiv, dosadan, nevjerodostojan – i sličan Republikancima – da je svaki novitet dobrodošao.
Kao što je Tea Party pokret na desnici utro put Trumpu, tako je i kampanja Bernija Sandersa za demokratsku nominaciju 2016. otvorila prostor socijalistima u redovima 'plavih'. Kad sam predvidio Trumpovu pobjedu na predsjedničkim izborima, rekao sam da je ona prilika za promjene u Republikanskoj i Demokratskoj stranci. Sova i sjenica američke politike desetljećima se rugaju jedna drugoj, nesvjesne koliko su zapravo slične. Demokrati su napustili srednji sloj i postali zaštitnici korporativnih interesa i ovisnika o državnoj pomoći, a Republikanci su pristali na taj okvir i kao „stranka za biznis“ pazili da najbogatiji plate što nižu cijenu bujanja socijalnih programa i rastrošnosti birokratskog aparata.
A onda se pojavio Trump koji je shvatio da establišment – i crveni, i plavi – zastupa one na vrhu i samom dnu društvene ljestvice, dok onu većinu u sredini nitko ne doživljava. Ta je većina zato doživjela njega i birala ga za predsjednika. Vodeći ljudi obiju stranaka mislili su da je Trump tek privremena anomalija, ali prva polovica mandata, unatoč brojnim turbulencijama, učvrstila je njegovu poziciju među Republikancima. Iako je na njima izgubio Predstavnički dom Kongresa, međuizbori su u stvari potvrdili Trumpovu otpornost. Sve više Demokrata to razumije i okreće se novim licima. Jasno im je da se Trumpa neće moći skinuti strategijom iz 2016. Hoće li pomak ulijevo dati rezultata, ostaje za vidjeti. Ono što je sigurno jest da će Trump ljevičarenje Demokrata koristiti za mobilizaciju svoje baze i strašenje umjerenih Amerikanaca.
Ovogodišnji CPAC to je potvrdio. Trumpov je govor, ako se taj nekoherentni osvrt na sto i jednu temu tako može nazvati, trajao duže od dva sata. Nema teme koje se američki predsjednik nije dotaknuo – od denuklearizacije korejskog poluotoka, stanja u Venezueli, preseljenja američkog veleposlanstva u Jeruzalem, povlačenja američkih trupa iz Sirije, slobode govora na sveučilišnim kampusima, imigracije, Hillary Clinton, specijalnog istražitelja Roberta Muellera, svog bivšeg odvjetnika i prijatelja Michaela Cohena koji je baš tih dana davao iskaz pred kongresnim odborom, Alexandrije Ocasio-Cortez i 'Green New Deala', 'fake news' medija, pobjede na izborima 2016., inauguracije, ljudi koje je u međuvremenu otpustio pa do osobnih odnosa s pojedinim ljudima iz svijeta biznisa i – Melanijom.
Vjerojatno sam nešto i zaboravio jer je puno lakše sjetiti se o čemu Trump nije pričao od svega onoga na što se osvrnuo. Možda ćete pomisliti da je bilo beskrajno dosadno, ali prevarili biste se. Da, govor je definitivno bio predug i na kraju pomalo zamoran, ali Trump je doista nesvakidašnji govornik kad se ne drži scenarija i kao takav plijeni pozornost. Šarmantan, šaljiv, na trenutke i vulgaran te s neviđenim talentom za show, Trump se publici obraća kroz anegdote, za koje doduše nikad nećemo saznati jesu li istinite, ali dobro prenose poruku. Tako je ispričao i jednu o svom prvom božićnom odlasku u Irak u posjet američkim trupama. Kad se Air Force One približio iračkom zračnom prostoru, zbog sigurnosnih su razloga pogašena sva svjetla u zrakoplovu.
„Stotine milijardi dolara potrošene na Bliskom istoku i dvadeset godina kasnije – nema svjetala“, zavapio je Trump aludirajući na još uvijek postojeću nesigurnost u tom dijelu svijeta i poražavajuće rezultate američke politike. Kao što je prošle godine njegovo obraćanje bilo u funkciji međuizbora, tako je ove godine bilo u službi nadolazećih predsjedničkih izbora. Trump je pokušao zaokružiti sve ono što je postigao, podsjetiti na napade i opstrukcije „duboke države“ i medija te najaviti za što će se zalagati u narednom razdoblju. I tu je bio savršeno jasan – „Amerika nikad neće biti socijalistička država!“. Tu je poruku začinio sočnim osvrtom na 'Green New Deal' i demokrate koji ga podržavaju. „Kad vjetar prestane puhati, nema više struje. Puše li vjetar danas, draga? Želio bih gledati TV“, nasmijavao je predsjednik svoje odane birače.
Potpredsjednik Mike Pence dan ranije usporedio je Demokrate s Madurovim režimom u Venezueli. Okvir koji Republikanci stvaraju za izbore 2020. već sad je jasno vidljiv – amerikanizam protiv socijalizma. Američki način života, američki prosperitet i američki ponos protiv ideja koje nigdje nisu donijele blagostanje i, citiram, „ljudi koji ne vole Ameriku“. Politička slika Sjedinjenih Država dosta se promijenila od 2015. i početka kampanje za prošle predsjedničke izbore. Unatoč otporima medija i liberalne elite, Trump je taj koji ovaj put postavlja pravila. Ostaje za vidjeti ima li pobjednički recept i sad kad je u ulozi favorita.
VIDEO: Trump častio burgerima i pizzom
Mate Mijic, dlake se nose na gornjem djelu glave a ne na donjem. To ti netko pogresno objasnio. A i druge stvari nisi dobro razumio. Al o tome drugi put.