Ares, simpatična mješanka, izašla je iz zrakoplova u Zračnoj luci “Franjo Tuđman” u srijedu kasno navečer, veselo zalajala i pronjuškala. Stigla je iz Kabula u novi dom, na drugi kraj svijeta – u Zagreb. Ares ima pola godine, pronađena je kao štene od četiri tjedna, manja od polovice kruha, na ulicama najvećeg afganistanskog grada. Pronašao ju je naš vojnik na misiji u Afganistanu, a zatim je odlučio i udomiti u centru Zagreba. U Hrvatsku je sletjela u pratnji britanskog komandosa, pripadnika pješadije Kraljevskih marinaca Pena Farthinga (50), čovjeka koji je na ovaj način udomio tisuće pasa i kojeg je zbog neobičnog životnog puta CNN nagradio prestižnom titulom “Heroj godine”.
Utjehu pronašao u psu
– Krenuli smo jučer u sedam ujutro iz Kabula te preko Istanbula stigli u Zagreb. Ona je pas hrvatskog vojnika, Zagrepčanina koji je s njome proveo mjesece u bazi i želio je dovesti kući. Mnogi su to učinili, više od 1300 vojnika diljem svijeta uz moju pomoć udomilo je pse koje su pronašli u Afganistanu. Spasio sam više od 2000 pasa iz te države, a Ares je, eto, posljednja u tom nizu – kaže Britanac čija je udruga Nowzad poznata diljem svijeta. Razgovarali smo u Rakitju, u Udruzi za dobrobit i zaštitu životinja Indigo, koja je pomagala u spašavanju Ares i u kojoj puno hrvatskih pasa čeka nove vlasnike.
– Kad smo saznali za ovu priču odmah smo se uključili u kampanju koju je pokrenula je međunarodna organizacija Nozwad i u kojoj se prikupljao novac kako bi Ares obavila sve potrebno i došla u Hrvatsku – kaže Dora Perši, predsjednica udruge Indigo.
VIDEO Bivši marinac Pen Farthing posjetio utočište za životinje Udruge Indigo
A engleski marinac priča nam kako je sve počelo.
– Kao narednik u Afganistanu morao sam motivirati vojnike. Nisam išao tamo spašavati pse, već boriti se. No za mene nitko nije to radio, pokušao me ohrabriti. Tražio sam utjehu. I našao je u psu. Tako je priča počela, 2007., sasvim slučajno. Na ulicama sam vidio kako se svakoga petka održavaju brutalne borbe pasa. Zgrozio sam se. Jednog petka pronašao sam psa koji je izgubio u borbi. Skrivenog u rupi. Uho mu je bilo odrezano, bio je pun rana, jedva je hodao. Prišao sam mu, ali nisam mu se svidio. Dao sam mu jedan keks, onakav koji dobivamo mi vojnici. Svakoga dana, dan po dan, keks po keks, postali smo prijatelji. Nazvao sam ga Nowzad, po gradiću u kojem smo osiguravali sigurnost u pokrajini Helmand. I palo mi je na pamet da bih ga mogao dovesti u svoj dom u Exeter, na sjever Engleske. No to tada nije bio lak zadatak – kaže. Kako je uspio?
– Nije bilo lako, morao sam podmititi neke domaće vozače da ga prevezu na sigurno. Dao sam jednom tipu 200 dolara da ga odveze u sigurnu zonu, no nisam mogao biti siguran što će se dogoditi. Mogao ga je izbaciti iz vozila na prvom zavoju i prevariti me za novac. Ipak, uspjeli smo ga prokrijumčariti do Kabula. Odande do Pakistana pa dalje za Englesku, do mog dvorišta... Sedam godina živio je sa mnom, a onda je uginuo od starosti. Tu je počela moja udruga Nowzad.
Priče za koje treba maramica
Dobio je CNN-ovu prestižnu nagradu “Hero of the Year” prije pet godina. O čemu se radilo?
– Bile su tisuće nominiranih, bila mi je čast da sam u tom društvu. No nakon nominacija više o tome nisam razmišljao. Sve dok jednoga dana te 2014. nije zazvonio telefon. Nazvali su s CNN-a i rekli: “Dolazimo u Afganistan s kamerama.” Rekli su da sam ušao u top 10. Pozvali su me da dođem u New York, zatim na pozornicu i dali mi nagradu. Dobio sam trofej za najboljih 10. Mislio sam, to je to. Prikazali su kratki film o meni i bio sam presretan. Bacio sam se na vino, popio čašu, dvije, pet... Bocu. Lijep domjenak, bilo je vino besplatno. U 23 sata navečer, već sam se spremao krenuti kući, kada su prozvali moje ime. I rekli: “Heroj godine je Pen Farthing.” Već sam bio na izlaznim vratima, a onda se u čudu vratio na pozornicu... U Americi je biti CNN-ov heroj važna titula, godinama sam kasnije učenicima u stotinama škola pričao o tome što radimo.
Spasio je tisuće pasa, udruga ima moto “Tko je koga spasio?”, završavaju li sve priče sretno?
– Ima tužnih priča za koje vam trebaju maramice. Kabul je i danas vojna zona, svaki dan padaju granate. Ljudi gube živote. Jednom prilikom tražili smo psića koji se zvao Peg. Kontaktirao me čovjek iz Engleske i rekao da je njegov sin poginuo prije dva tjedna u Afganistanu, no da im u pismima nije pisao ni o ratu ni o teškoćama, već samo o tom psu Pegu. I želio je otac poginula vojnika da pronađemo sinova psa. Tražili smo danima i napokon pronašli psića. Danas je Peg u Engleskoj, s obitelji poginulog vojnika s kojim je dijelio ratne dane. Oni su ga udomili – govori.
Britanac Pen u Afganistanu je napravio prvo sklonište za životinje, udruga Nowzad brine se o 150 životinja, pomažu mu i Afganistanci.
– Hrana za pse tamo se ne može kupiti, radimo je sami od riže, kruha, mrkve... No najveći su problem bijesni psi. Cjepiva nema. Ili je rijetko. I kad takvi bijesni psi ugrizu dijete na ulici, ono gubi šansu da ozdravi ako ne primi cjepivo unutar 24 sata. Brinemo se i o tim psima. O tim ljudima. Želimo da se u Afganistanu napravi pozitivna priča, da pomognemo. To je priča svih nas vojnika, Amerikanaca, Britanaca i vas iz Hrvatske. Želimo učiniti nešto dobro u toj zemlji.
Jesu li vas kad ugrizli psi?
– Više puta – kaže pa pokazuje na brojne ožiljke po rukama.
– Bio sam na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ništa strašno. Idem vidjeti zagrebački Advent, pojesti ručak i natrag u zrakoplov. Letim cijeli život, pratim pse u njihove nove domove i zapravo živim u zraku. Nema tog filma koji ja nisam na letovima pogledao...
Imate li obitelj?
– Ne. Imam pse. Na putu sam. U Americi, Engleskoj, Afganistanu. Letim sa psima, to je moj život – smije se Farthing.
Čestitam svima u ovoj priči, to su ljudi a ne ovo što se bori za vlast na sve moguće načine.