Hoćemo li se vjenčati ili ćemo ostati vječiti zaručnici. To se pitanje već godinama postavlja za odnos Rusije i Bjelorusije. Premijeri Rusije i Bjelorusije, Dmitrij Medvedev i Sergej Rumas, potpisali su 6. rujna još jedan bilateralni dokument, ovoga puta o tome da će Moskva platiti Minsku odštetu za gubitke zbog zagađivanja s hidrougljicima ruske tvrtke Transneft. Taj sporazum je, navodno, još jedan koji vodi prema ujedinjenju dvije države do 2022. Naime, taj ekonomsko-institucionalni sporazum trebao bi, kako piše moskovski list Kommersant, otvoriti vrata ekonomskoj integraciji dviju država koja ne bi bila manja od one između zemalja Europske unije, dapače.
“Europska Kuba”
Zapravo zajednica Rusije i Bjelorusije počela se stvarati 2. travnja 1996., a godinu dana kasnije dano joj je službeno ime: Savez Rusije i Bjelorusije. Potpisano je tada više ekonomskih i političkih ugovora za dolazak do konfederativne države sa zajedničkim predsjednikom, parlamentom, zastavom i grbom. No, dvije bi države kao i vječiti zaručnici obećavali pa opovrgavali brak s obzirom na trenutačno raspoloženje. Sada bi navodno ipak išli pred oltar.
Zašto je sada osvanulo bolje razdoblje? Ruska je ekonomija postala ponovno državna, kao što je i bjeloruska. Inače, britanski list Economist Bjelorusiju naziva “europskom Kubom”. Dvije države sada bi trebale usuglasiti porezni sustav do proljeća 2021., a uskoro će ukinuti roaming za telefonske razgovore mobitelima, kao što je ukinut između zemalja EU. Zatim će se od 2021. izmijeniti carinska i energetska politika. Dogovor oko energetske politike će, možda, biti malo teži, jer Bjelorusija uživa posebnu, mnogo povoljniju, cijenu ruskog plina koji zatim preprodaje po višoj cijeni i teško da će od te mogućnosti odustati. U sada potpisanom dokumentu još se ne govori o zajedničkom bankarskom sustavu ili o zajedničkoj moneti, ali, prema pisanju Kommersanta, o usuglašavanju makroekonomske politike, ujedinjenju valuta, plaćanja, a dvije središnje banke trebaju od 2021. raditi na stvaranju nadzora nad bankama i financijama.
Ujedinjenje koči i jedna trgovinska prednost koju ima Bjelorusija. Naime, mnoge zapadne prehrambene tvrtke izvoze u Bjelorusiju iz koje roba nastavlja put do Rusije i na taj način izbjegavaju embargo koji je uveden protiv Rusije nakon njezine aneksije Krima 2014. Zatim je tu problem ujednačavanja pravnog sustava, obrane, javnog reda, obrazovanja, zdravstva, znanosti… Kremlj, odnosno ruski predsjednik Vladimir Putin, želi da do ujedinjenja dođe do 2024. Zašto? Jer mu tada istječe mandat, pa ako nastane nova proširena država mogao bi postati njezin predsjednik. Prema sadašnjim ruskim pravilima, Putin se ne bi imao pravo ponovno za pet godina kandidirati za ruskog predsjednika, ali bi mu bila otvorena vrata da dođe na čelu nove ujedinjene rusko-bjeloruske države.
Bjeloruski predsjednik Aleksander Lukašenko ublažio je entuzijazam oko ujedinjenja kazavši da se za sada radi samo o ekonomskim sporazumima, a “bjeloruska neovisnost je sveta”. Prema nekim komentatorima Lukašenko je to izjavio samo da bi podigao cijenu, tražio veći miraz, za ulazak u brak. Putin, pak, ima mnogo ambiciozniji plan: ujediniti pravoslavni slavenski svijet. I u vrijeme Sovjetskog Saveza Rusi su htjeli stvoriti panslavensku državu, a sada Putin cilja na neki novi Savez u čijim bi temeljima bila i pravoslavna vjera. Neki su taj njegov plan nazvali “operacija nostalgija”.
U Rusiji se Mihaila Gorbačova, čelna sovjetske KP i države, smatra najgorim sovjetskim predsjednikom. Time što je počeo uvoditi demokraciju kroz svoj program “Glasnost i perestrojka” doveo je do raspada Sovjetskog Saveza i bloka realkomunističkih država, dakle smanjio je ruski imperij. E, zbog toga ga Rusi smatraju najgorim predsjednikom, odgovornim za raspad istočnoeuropskog carstva. Nije bitno što su države kao Poljska, Mađarska, Čehoslovačka itd. dobile svoj suverenitet, već Rusi žale što više ne mogu zapovijedati tim državama. Zbog toga u Putinu vide novog cara, pa i novog Staljina koga se više voli nego Gorbačova.
Istina, u dijelu ruske javnosti Putinu opada popularnost, ali uspije li pod okrilje Moskve dovesti Bjelorusiju, mogao bi zasjesti na čelo novog, nešto manjeg, “Sovjetskog Saveza”. Za sada su Rusija i Bjelorusija nešto više od dvije odvojene države, ali još uvijek mnogo manje od Saveza. Daljnji će koraci u stvaranju saveza dvije države umnogome ovisiti od Lukašenka.
Dvije su države 1997. potpisale sporazum o ujedinjenju Rusije i Bjelorusije, a 25. prosinca 1998. nove sporazume vezane za političke, ekonomske i društvene sustave. Tada je ruski predsjednik bio Boris Jeljcin koji je htio ponovno spojiti što je Gorbačov razdvojio, a Lukašenko, koji je na čelu Bjelorusije od 1994., htio je slabu ekonomiju svoje zemlje osnažiti uz pomoć prije svega ruskog plina. Jeljcin je sličan sporazum kao s Bjelorusijom potpisao i s Kazahstanom 1994., dakle samo tri godine od raspada Sovjetskog Saveza u kojem je bila ta država, a tada joj je na čelu bio Nursultan Nazarbajev. No, s Kazahstanom se nije išlo u dublji savez kao što se išlo s Bjelorusijom. Tih devedesetih godina savezu se htio pridružiti i Slobodan Milošević, a to je 2007. ponovio Tomislav Nikolić.
Zamršene valutne igre
Što predviđaju sporazumi koje su potpisali Rusija i Bjelorusija? Uspostavu državnog vijeća, što bi bila najviša vlast Saveza, a u kojem bi bili predsjednici, premijeri i predstavnici parlamenata dvije države. Ministarsko vijeće bi činili premijeri, ministri vanjskih poslova, ekonomije i financija. Postojao bi i savezni parlament s dva doma. U zastupničkom domu bilo bi 75 ruskih i 28 bjeloruskih zastupnika koje bi birali građani dvije države, a u domu saveza bi svaka država imala isti broj predstavnika, odnosno po 36, koje bi birali parlamenti u dvjema državama. Trebao bi postojati i savezni sud u kojem bi bilo devet sudaca s mandatom od šest godina. I Rusija i Bjelorusija bi zadržale svoja vanjska diplomatska predstavništva.
No, nakon što su dogovorili savez čini se da su dvije države ubrzo izgubile volju za njime, pa su 2001. ponovno uvele kontrolu na granicama čime je nestala trgovinska unija. Planovi o monetarnoj uniji su odbacivani nekoliko puta. Nije stvoren ni neki zajednički simbol ili neka savezna himna. Da, bilo je predloženo da pjesma nazvana Suvereni savez nacija, što je bila malo adaptirana sovjetska himna, bude i himna novog saveza, ali to nije usvojeno. Ne postoji zajednička zastava ni jedinstvena putovnica, ali Bjelorusi mogu slobodno raditi u Rusiji i obrnuto, odnosno ne trebaju imati za to dozvole kao drugi stranci.
Lukašenko je svojedobno govorio kako će se zajednička moneta uvesti 1. siječnja 2004., pa zatim od 2006., pa od 2007., a onda je bjeloruska središnja banka najavila kako će bjeloruski rubalj od 2008. biti vezan za američki dolar. Rusija i Bjelorusija su 2009. učinile prvi korak prema ujednačavanju programa uvježbavanja vojski. Na internetskom sajtu Saveza 2010. objavljeno je kako je ustav saveza spreman 99 posto, ali se od tada nije ništa promijenilo. Lukašenko sada ponavlja ono što je kazao i 2007., odnosno da ne želi odstupiti od bjeloruskog suvereniteta i neovisnosti. Do oltara ima još dosta hoda.
Svatko ima svoju viziju