Svom dopisnom članu Miroslavu Radmanu HAZU je preksinoć, birajući nove akademike, simbolično "zalupio vrata pred nosom": od 125 glasova 69 ih je bilo potrebno dobiti da bi kandidat bio izabran, a Radmanu je pripalo namjanje, samo 59 glasova (u drugom krugu još manje: 52!). Ono što se uglednom molekularnom biologu, članu triju svjetskih akademija, dogodilo u prenesenom smislu, hrvatskim se novinarima dogodilo doslovno. Onaj dio novinara (pretežno iz državnih medija) koji je poslušao poprilično nespretno sročeno priopćenje odaslano prethodnoga dana iz HAZU, kojim se praktično zabranjuje prisutnost predstavnika javnosti na izbornoj skupštini, ostao je (zajedno sa svojim čitateljima, slušateljima i gledateljima) uskraćen za punu informaciju o izboru akademika i raspravi o kandidatima.
Mi uporniji (mahom iz privatnih novinskih kuća) nismo se dali zbuniti pred zatvorenim vratima, pa smo snagom argumenata (nije, na sreću, bio potreban argument snage) uspjeli uvjeriti upravu HAZU da popusti i pripusti nas na sjednicu! Neobjašnjiv Akademijin postupak, kojim se pokušalo isključiti javnost iz bitnoga dijela rada HAZU, morao je pokleknuti pred podsjećanjem zaboravljivih akademika da nisu članovi privatne, nego ustanove od javnoga, nacionalnog značenja.
Koja se k tome financira svake godine s otprilike 70 milijuna kuna iz državnoga proračuna, dakle novcem svih poreznih obveznika. Imaju li oni pravo znati što se s njihovim novcem događa i tko njime upravlja iza vrata velebne Akademijine palače?
