Djelatnici sisačke Opće bolnice „Dr. Ivo Pedišić“ obilježili su, nošenjem tirkiznih trakica, današnji Međunarodni dan svjesnosti o mucanju, koji se u svijetu obilježava još od 1998. godine s ciljem senzibilizacije javnosti za potrebe osoba koje mucaju. U Hrvatskoj se ovaj dan obilježava od 2000. godine na inicijativu Hrvatske udruge za pomoć osobama koje mucaju „HinkoFreund“. Hrvatski je sabor 2009. godine proglasio 22. listopada Danom svjesnosti o mucanju u Republici Hrvatskoj čime je Hrvatska postala prva država u svijetu koja je na ovaj način otvorila vrata podizanju svjesnosti o mucanju, boljem razumijevanju i pomoći osobama koje mucaju.
„Međunarodni dan svjesnosti o mucanju zajedničkim snagama obilježavaju osobe koje mucaju, članovi njihovih obitelji, logopedi i drugi stručnjaci, istraživači i kliničari koji se bave mucanjem“, kazuje Martina Boltužić Dževerlija, logopedinja OB „dr. Ivo Pedišić“, Europski specijalist za poremećaje tečnosti govora koja je svoja znanja o mucanju stjecala na specijalizacijama na Sveučilištima u Atnwerpu i Dublinu te u Michael Palin Centru u Londonu.
Ističe kako simbol podizanja svijesti o mucanju predstavlja tirkizna trakica koja za osobe koje mucaju simbolizira mir, ali i potrebu za osloncem i razumijevanjem drugih ljudi s kojima žele podijeliti svoja iskustva.
„Mucanje je složen govorni poremećaj kojeg karakteriziraju nestandardna govorna ponašanja u vidu ponavljanja dijelova riječi i rečenica, produžavanja vokala, zastoja i neadekvatnih stanki u govoru, dodavanja različitih glasova i poštapalica. Ljudi koji ne mucaju ili nemaju člana obitelji koji muca ni ne pomišljaju da mucanje ne čine isključivo navedene teškoće u govoru nego i strah od govora i govornih situacija, emocionalne reakcije, neadekvatne fiziološke reakcije...“, objašnjava Martina Boltužić Dževerlija dodavši kako, iako se provode brojna istraživanja o uzrocima mucanja, još nije moguće izdvojiti točan uzrok.
Do sada dobiveni podaci pokazuju da na pojavu mucanja utječu karakteristike govorno-jezičnog razvoja u kombinaciji s određenim fiziološkim, psihološkim i faktorima u okolini.
„Mucanje se najčešće javlja između druge i pete godine života, no može se javiti i kasnije. Procjenjuje se da muca oko 2,5% djece predškolske dobi, a broj osoba koji muca u odrasloj dobi se smanjuje na oko 1%. U ranoj dobi omjer djevojčica i dječaka koji mucaju je podjednak, dok u odrasloj dobi prelazi u korist muškaraca (4:1)“, objašnjava Boltužić Dževerlija.
„Osim brojnih indirektnih i direktnih terapija mucanja koji će educirani stručnjaci moći primijeniti u radu s djecom i odraslima koji mucaju, važno je znati što svatko od nas može učiniti kako bi pomogao osobama koje mucaju. U razgovoru s osobom koja muca dobro je održavati očni kontakt, osigurati osobi dovoljno vremena za odgovor, ne požurivati i ne dovršavati riječ ili misao umjesto govornika. Dobro je pokazati interes za ono što nam sugovornik govori, a ne reagirati na način govora“, zaključuje Boltužić Dževerlija te navodi niz primjera iz kojih je vidljivo kako mucanje nije razlog koji može spriječiti u postizanju velikih uspjeha u životu.
Dokazuju to brojne poznate osobe koje su upoznale mucanje iz vlastitog iskustva, među kojima su Bruce Willis, Samuel L. Jackson, Nicole Kidman, B. B. King, Elvis Presley, Tiger Woods i brojni drugi. I u Hrvatskoj imamo primjere uspješnih ljudi koji su ostvarili zavidne pjevačke, sportske i glumačke uspjehe te čak bili proglašeni komunikatorom godine poput bivšeg guvernera HNB-a Željka Rohatinskog.
