Razgovaramo s uglednim novinarom i urednikom Igorom Alborghettijem koji je u knjizi ‘Mračni dosjei iz sefa Udbe’ istražio veze tajnih službi SFRJ-a s teroristima, današnjim velikim domoljubima, navijačkim skupinama...
Prokopali ste famozne arhive Udbe i došli do zanimljivih otkrića koja ste objavili u knjizi. Koliko je dubok taj rudnik?
Rudnik je dubok, najdublji. Skoro kao Marijanska brazda. Dotaknuo sam se samo površine. Osobnih dosjea je oko 60 tisuća, ali se time nisam bavio. Zapravo, jesam. Zamolio me frend da vidim ima li išta o njegovima pa sam mu izvukao dosje oca, strica, dide i još nekoliko članova bliže obitelji. Čitao sam mu što piše u Udbinim dokumentima, a on je prenosio ocu. Stari mu je rekao da je sve više, manje, istina. Tamo je deponiran cijeli jedan svijet sudbina koje su završavale na sve moguće načine. Neke od njih, nažalost, posebno tragično.
Jeste li potražili dosjee Udbe članova svoje obitelji?
Pa naravno. To mi je bio prvi instinkt. Ali nema nikoga od mojih. Ni kao suradnika ni kao objekata istraga Udbe ili kasnije SDS SRH.
Koliko su dostupni podaci koji bi mogli zanimati širu javnost? Nama je možda najzanimljivije razdoblje tranzicije iz jednopartijskog u višestranački sustav i uloga Službe državne sigurnosti u tome?
Tih je materijala jako malo. Građa pokriva razdoblje od 1940. pa, ako se ne varam, do svibnja 1990. Postoje neki, istina jako rijetki, dokumenti koji pokrivaju kasnije razdoblje od spomenutog svibnja 1990., ali su utopljeni u druge dosjee, zavedene puno prije tog datuma. Taj najzanimljiviji dio fundusa nije javno dostupan, pretpostavljam da je i temeljito očišćen. Veš mašina povijesti je dobro odradila sve ono kontroverzno i zanimljivo. Ukratko, nema tu nekih strašnih ekskluziva, ali se još nešto može i pronaći iza flanjke. Eto, oni materijali SDS-a Split o Torcidi i dio o BBB-ovcima je sažeta analiza koja vrijedi u redak i danas, nakon točno trideset godina. Strašno je to kako se ništa, zapravo, u ovoj državi nije promijenilo.
Dosje Hrvoja Šarinića je, recimo, beskonačno interesantan...
Apsolutno. Agenti su to tako dobro napisali da sam, dok sam čitao taj sirovi materijal, mogao do detalja u glavi uprizoriti njihove susrete. Dakle, imamo inženjera Šarinića, sa svim manirama francuskog poslovnog čovjeka, lukavog i spretnog, koji doslovno nadmoćno manipulira s Udbom. Zašto? Pa zato što ovi koji ga ispituju, naravno u prijateljskom tonu, nemaju pojma o nuklearnom tržištu, žutom kolaču, plutoniju i što ja znam čemu još. Vrhunac te minijature je trenutak kad im inženjer Šarinić, onako šeretski, kaže: ‘Ja nisam komunist, ali sam patriot pa ako kako mogu pomoći...’.
A ni komandos diplomat Montgomery nije siv i dosadan, naprotiv, pomalo je nalik na Jamesa Bonda.
Umirao sam od smijeha kad sam naletio na taj dokument. Dakle, to je 1977., a Montgomery je drugi tajnik ambasade SAD-a u Beogradu. Ima 32 godine i što će raditi nego se družiti s Beograđankama svoje dobi. Udba je, naravno, u svemu prepoznala klasični obavještajni obrazac, a meni se čini da je Montgomeryju neki drugi obrazac bio u glavi. Udba je sve to promatrala kao poznatu aferu Profumo, kad su Rusi, preko zgodne gospođe Christine Keller, dospjeli u središte britanskog političkog establishmenta. Siguran sam da će se ambasador dobro zabaviti čitajući taj uradak beogradske Udbe o njemu.
Fajl ‘Krško’, iz vaše knjige, mogao bi biti temom filma...
To je ozbiljna priča. Tihi rat s građanskim i ekološkim udrugama s mnogo poznatih imena, u suton socijalističke Jugoslavije, koji je tajna i svemoguća služba izgubila. Naravno, i druge su okolnosti dovele do otkazivanja ambicioznog programa gradnje deset nuklearki na teritoriju SFRJ, ali netko je dovoljno pametan ili upućen odlučio da se represivni državni aparat izmakne iz sukoba koji nikako nisu mogli dobiti.
Što se tiče Krškog, rekao bih da je tu vrstu nadzora mogla i morala imati svaka tajna služba bilo koje države koja se zove državom...
Može se i tako reći. Ali više iz današnje perspektive, kad je svaka nuklearna centrala potencijalni cilj za teroriste. Tad su Amerikanci prodali modernu nuklearnu tehnologiju SFRJ koju nitko na istoku nije mogao dobiti. Pa bi bilo prirodno da su u Washingtonu bili u laganoj panici hoće li išta dospjeti do Rusa. Služba je, dakle, pazila na sigurnost gradilišta i projekta Krško, ali je i pedantno, gotovo u duhu istočnonjemačkog Stasija, izvještavala što američki inženjeri misle o društvenom uređenju SFRJ, partijskim uhljebima. Ali sve je to onako očekivano. Meni su posebno vrijedni dokumenti o teroristu Carlosu, poznatom Šakalu koji je, sa suradnicima, boravio u SFRJ. Čita se kao pravi skandinavski krimić noir.
Je li Udba mistificirana?
I je i nije. Da se razumijemo, Služba državne sigurnosti je, u okviru svojih ovlasti i, čini se, dijelom izvan njih, radila na zaštiti ustavnog poretka tadašnje države. U okviru toga bilo je sasvim legitimnih i legalnih akcija, ali i onih iza kojih su ostajali mrtvi ljudi, a ponekad i članovi njihovih obitelji. Kad su procjene bile takve, nisu imali milosti. I sasvim mi je razumljivo da obitelji njihovih žrtava, pa i svi drugi, nemaju ni trunke razumijevanja za sve što se tad zbivalo. Veliki dio aktivnosti Službe, pak, odnosio se na obavještajni i kontraobavještajni rad koji nije imao veze s ideologijom. Niti je mogao imati jer bi se inače pokazali neuspješnima. Recimo, imam gomilu dokumenata, izvještaja i analiza koji se odnose na događaje u Italiji od 1976. do 1978. U tim takozvanim ‘olovnim godinama’ talijansko su se društvo i država borili najviše protiv ekstremnog lijevog terorizma. A SFRJ je bila izuzetno zabrinuta zbog nestabilnosti u susjedstvu. Sondirali su sve moguće izvore, pisali neviđeno utemeljene i detaljne analize, penetrirali do najviših izvora u tadašnjoj talijanskoj vladi i Senatu. Angažirali su i jednog od najpoznatijih hrvatskih zabavljača toga doba (pseudonim Sergej, akcija Jug-76) jer je imao dobre veze s američkim vojnim krugovima u Italiji. I sve kako bi stvorili jasnu sliku što će se dalje zbivati. I u procjenama nisu griješili. Ili ovo. U drugom šteku dokumenata jasno piše da su imali izravan ulaz kod Zbigniewa Brzezinskog, najvažnijeg savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera. I utjecali na određene političke procese u Bijeloj kući. To nije malo.
Francuski ministar, mislim da je to bio Talleyrand, rekao je jednom kako se policija, ‘u prvom redu bavi onim stvarima koje se je tiču, a u drugom redu onima koje se je ne tiču’. Kad čovjek gleda njihovu obradu navijača, navijačkih skupina, nije na čisto spada li to u one stvari koje bi se Udbe trebale ticati ili, pak, koje ne bi?
Torcidom i BBB-ima tad se, kao i sad, najviše bavila milicija, odnosno policija. Udba se uključila kasnije s operativnom akcijom Stadion. Neredi na stadionima i izvan njih bili su ugroza opće sigurnosti. To ima neke logike. Druge stvari mi nisu jasne - recimo popis brakova gdje je jedan od supružnika strani državljanin u općini Vukovar.
Vidis ti "od Torcide do BBBa pa i HDZovci" su svi bili u Udbi samo nema novinara i velikih ljevicarskih postenjaka koji i dan danas nesuradjuju ;) sa anthrvatskim centrima kao Beogradom, Sarajevom itd... Ma nemoj. Kao kada bi Talijani optuzivali Hrvate za pretjerani ribolov a oni postenjacine i samo poneki Talijan peca na stap.