Iza udruge Prijatelji životinja gotovo je 16 godina rada. Cilj im je svijet u kojem će svaki život biti jednako vrijedan. Kako do njega i što rade, razgovarali smo s Lukom Omanom, predsjednikom.
Među ostalim, promičete prava i zaštitu životinja, no često vas se identificira kao “one koji žele da svi budu vegani”, rjeđe kao “one koji se bore za pse i mačke”. Čini se da većina ljudi zapravo i ne zna čime se sve bavite?
Zapravo je dobro što nas sve više ljudi doživljava kao prijatelje svih životinja, uključujući čovjeka, jer naša je vizija svijet bez iskorištavanja životinja i održivo življenje. Misija nam je promicanje nenasilja i veganskog načina života djelujući za opće dobro.
I čime se onda zapravo bavite?
Naše je područje djelovanja veliko. Nastojimo pomoći kućnim životinjama, onima na kojima se obavljaju pokusi u laboratorijima, onima koje ubijaju radi krzna i kože, na farmama, u transportu i u klaonicama, kao i onima koje iskorištavaju i ubijaju iz sporta, lova, zabave. Promoviramo ekološki, etički i zdraviji način prehrane, što je povezano i sa sprječavanjem gladi u svijetu i pravednošću, jer su dobrobit i prava životinja izravno povezani s dobrobiti ljudske vrste i našim opstankom na planetu. Osim edukacije, želimo utjecati na poboljšanje zakonskih propisa.
Konačno je zabranjen uzgoj činčila za proizvodnju krzna. Nasuprot pravu činčila na život bio je snažan proizvođački lobi. Što se događa sa životinjama koje su ostale na farmama činčila, neke su udomljene, a ostale?
Uz golemu podršku javnosti i stručnjaka, stupanje na snagu zabrane uzgoja životinja za krzno bio je dugoočekivani povijesni trenutak za koji smo se izborili, a koji pozitivno utječe na ugled Hrvatske u svijetu i kojim se građani ponose. Činčile su vlasništvo uzgajivača i oni su ih nakon prestanka uzgoja prodali za industriju krzna gdje su završile ugušene ili slomljenih vratova. Neki bivši uzgajivači ipak su se odlučili za udomljavanje i te činčile završile su u obiteljima koje će im pružiti doživotnu skrb. Sve više država usmjereno je prema zabrani primitivne i okrutne prakse uzgoja i ubijanja životinja radi krzna.
U saborskoj proceduri je novi Zakon o zaštiti životinja koji zabranjuje ubijanje životinja u skloništima. Velika promjena, ali zapravo samo prvi korak za dobrobit životinja. Napuštenih pasa je puno, kako to provesti ako se oni koji ih napuštaju i dalje ne budu kažnjavali??
Nakon velike podrške javnosti, prvo čitanje Prijedloga Zakona o zaštiti životinja u Saboru prošlo je s jedinstvenom podrškom. Nakon deset godina očekujemo bolji, stroži i konkretniji Zakon koji će ispraviti nepravde, ali i potaknuti na nužnu provedbu. Vjerujemo da neće ostati mrtvo slovo na papiru, već pokrenuti izgradnju kvalitetnog sustava zaštite napuštenih životinja i kažnjavanja neodgovornih skrbnika, što će rezultirati i uštedom za lokalne zajednice. Smatramo da treba krenuti od kontrole obaveznog mikročipiranja i ostalih zakonskih obaveza skrbnika, kao i obaveza lokalnih zajednica.
Aktivno ste sudjelovali u izradi tog Zakona. Kako je bilo u radnoj skupini, borili ste se za dobrobit životinja, ali i za volontere koji su glavni stup zaštite životinja??
Bilo je vrlo naporno, a usto i velika odgovornost s obzirom na to da smo željeli napraviti što više za životinje uime svih onih koji se već desetljećima bore za njihovu zaštitu. Bili smo svjesni da će biti i kritika jer, koliko god se trudili, često mnogo toga završi kompromisom.
Sadašnji zakon mogao je dati bolje rezultate, da se provodio. Komunalni redari nisu radili što je u njihovoj nadležnost, neki nisu ni znali da trebaju kontrolirati uvjete u kojima žive kućni ljubimci. Sada će dobiti još veće ovlasti. Procjenjivat će i jesu li životinje životno ugrožene. Mogu li oni to??
Mogu, no logično je formiranje odjela komunalnih redarstava za životinje. Nužno je uključivanje i policije, veterinarske inspekcije i veterinara. Ništa se neće dogoditi samo od sebe, no ako svi odmah krenu s konkretnim potezima, rezultati neće izostati.
Mislite li da bi ipak bolje rješenje za sve probleme bila policija za životinje, koja se ne bi bavila samo kućnim ljubimcima?
I dalje se zalažemo za osnivanje policijskog odjela za životinje, kao i inspekcije za zaštitu životinja pri Ministarstvu poljoprivrede. To je trebalo pratiti već stupanje na snagu Zakona o zaštiti životinja 2007. godine.
Ljeti, u vrijeme godišnjih odmora, na ulicama je najviše napuštenih životinja, posebno nečipiranih pasa koji su dokaz da se zakon ne provodi. Pokrenuli ste novu kampanju protiv napuštanja životinja. Koliko su dosadašnje kampanje bile uspješne, uključuju li se lokalne zajednice u edukaciju građana?
Sramota je i nepravedno prema životinjama i savjesnoj većini građana da, unatoč zakonskoj obvezi od 2004., još uvijek 30 posto pasa nije mikročipirano. Vrijeme je da se krene u stroge kontrole i naplaćivanje kazni, koje mogu biti i 6000 kuna. Ove godine, uz plakate, pripremili smo i letak o zakonskim obvezama skrbnika pasa i ponudili ga lokalnim zajednicama kako bi ga podijelili kućanstvima na svojem području.
Empatija nije samo briga za pse i mačke, riječ je o suosjećanju sa živim bićima. Svjedoci smo zlostavljanja životinja koje se koriste za prehranu, ali i zlostavljanja iz zabave. Možemo li govorom o zlostavljanju postići da ga bude manje??
Da, važno je govoriti o svemu, ne zatvarati oči pred istinom i tražiti opravdanja, već tražiti informacije i rješenja. Ako životinja pati, nije bitno je li ona zanemareni kućni ljubimac, bježi od lovca, dere joj se krzno ili se prevozi u kamionu prema klaonici. Godišnje proizvodimo više od 60 milijardi mučenih i zaklanih životinja, uz jasnu spoznaju da ne samo da možemo živjeti da nijedna životinja ne bude iskorištena i ubijena, već bismo izravnu korist takvog suosjećajnog života osjetili i mi i naša djeca. Veganstvo je najlakši i najučinkovitiji način za pomoć životinjama, okolišu, drugim ljudima i vlastitome zdravlju i put je prema pravednosti i stvarnom suživotu.
U pripremi je i novi Zakon o lovstvu. Podržavate li povećanje kazni za krivolov, za lov zaštićenih životinjskih vrsta? Treba li ukinuti lovni turizam?
Lov se ne bi trebao nazivati ni sportom ni turizmom, niti opravdavati očuvanjem prirodne ravnoteže, riječ je o uživanju u tuđoj patnji. Podržavamo ukidanje bilo kakve mogućnosti da lovci “uklanjaju” pse iz lovišta jer zakoni koji vrijede za obične građane trebaju vrijediti jednako i za lovce.
Nedavno ste najavili novi ZeGeVege festival koji će se održati u rujnu. Raste li broj vegetarijanaca i vegana u našoj zemlji?
Broj vegetarijanca i vegana, i onih koji smanjuju konzumaciju životinjskih proizvoda, raste. Veganska prehrana i proizvodi prikladni su za sve i logičan je interes s obzirom na to da je, prema zadnjem istraživanju, čak više od 80 posto ljudi svjesno bar nekih od mnogih blagodati takvog načina življenja. Na desetom, jubilarnom ZeGeVege, očekujemo više od 40 tisuća posjetitelja.
Imate li kućnog ljubimca, ide li s vama na ljetovanje?
Moja je kujica umrla, no dok je bila dio obitelji, svuda je putovala s nama. Ne napuštamo djecu dok idemo na ljetovanje pa ne napuštamo ni životinje. Trenutačno nemam uvjete za skrb o psu ili mački, no kad budem mogao, volio bih udomiti staru mačku ili teško udomljivog psa. Na žalost, mnogi se odluče na kupnju i time nesvjesno sudjeluju u okrutnosti uzgoja i trgovine životinjama umjesto da spase jednog psa u skloništu i daju šansu drugom koji će doći na njegovo mjesto.
Kako kao pojedinci možemo pomoći životinjama?
Svaka je pozitivna promjena važna. Mijenjajući navike i svoju prehranu, mijenjat ćemo i cijeli svijet koji može postati ljepše mjesto za njegove stanovnike. Živimo i pustimo druge da živ, ili, još bolje, živimo i spašavajmo živote umjesto da im svojim opravdanjima presuđujemo.
Iz iskustva u Osijeku znamo da to čipiranje za pravnike i sud ne vrijede pišljiva boba. To tvrdi profesr na pravnom fakultetu a tako i sud provodi. Osiječko sklonište svaki put kada spasi psa sa čipom diše tužbu (sada to radi polisija koja je prije ignorirala stvar - ali poslije prijave rade) koju nerijetko tužiteljstvo ne želi primiti. Kada dože na sud stvar se stavlja u ladicu jer ima važnijih slučajeva. Komentat dotičnog profesora na fakultetu je bio da im nitko ništa ne može i oni mogu raditi kao hoće, uz smiješak rečeno. Mogu li zaista sudci kod nas zaista raditi kao hoće?