Gdje su vam lanjski sezonci? Da im je bilo dobro, vratili bi se...”, “Pošteno platite ljude, dajte im dva topla obroka i smještaj dostojan ljudskog bića pa ćete imati radnika”, “Otjerali ste ljude iz zemlje izrabljivanjem i malim plaćama, sad kukajte!”, “Ima izlaz iz ove situacije, Bregana.”
Lavina takvih i sličnih komentara sruči se svaki put kad se u medijima otvori tema o manjku radne snage. Zadnji je povod ploča istaknuta u izlogu jedne slastičarnice u Puli: “Dragi naši, kako još nismo našli konobara ili konobaricu, privremeno vas ne možemo uslužiti za stolom pa vas ljubazno molimo da odete do pulta...” Slična poruka stoji i u jednom lokalu u središtu Vinkovaca uz poziv zainteresiranima za posao da se jave.
Iskusni sezonac iz Slavonije na sve kaže: “Za 12 sati rada dnevno, i to sedam dana u tjednu, malo je i 7000 kuna. Mjesečno odradim 350 sati, praktički radim za dvojicu, a više sam puta doživio da me zakinu za jednu cijelu plaću. Ugostitelji kukaju da su im porezi visoki, a svi znamo da ne prikazuju stvaran promet i varaju državu. Pa, kome se ne isplati, nek’ zatvori.”
Ogorčeni Slavonac zbog obiteljske situacije ne može razmišljati o inozemstvu, ali zahvaljujući otvorenim granicama EU, od bazena radne snage u unutrašnjosti ostala je pličina. Prve su veliki val problema, koji se valja od 2013., prepoznale velike hotelske kuće koje si ne mogu dopustiti ploče poput pulske pa su u pet do dvanaest krenule dizati plaće, davati regrese, božićnice i sl. Većina se “pokrpala”, ali nema tko raditi u brojnim restoranima, kafićima, manjim smještajnim objektima i sl. Trenutačno je na burzi rada oglašeno 26 tisuća radnih mjesta, a bazen radne snage sve je plići te se spustio na 144 tisuće. Bio bi to pozitivan događaj za hrvatsku ekonomiju kada na burzi nezaposlenih većinu ne bi predstavljali ljudi koji ne rade dulje vrijeme, slabo su mobilni ili su u srednjoj i starijoj životnoj dobi pa ih poslodavci neće.
Splićanka D. L., s restoranom za goste duboka džepa, bitku je nakon tri desetljeća u ugostiteljstvu predala lani.
– Restoran je u jednoj uvalici na Braču, nešto poput Palmižane, to su gosti čiji ceh po osobi nikad nije manji od 50 eura. I to sam malo rekla. Nautičari jedu ribu, školjke za predjelo, nema točenih vina, samo butelje... Glavnog kuhara smo četiri sezone plaćali po 20.000 kuna mjesečno, konobarima je plaća bila 5000-6000, a napojnice bar još toliko, nerijetko i dvaput po 5000. Svejedno nije bilo lako naći dobre radnike. To je i presudilo, nisam više imala snage prolaziti taj stres. Iznajmili smo restoran jednom Poljaku. On je lani kuhara plaćao 20.000 kuna plus 3000 za putne troškove, ali mu se ove sezone nije vratio. Na oglas mu se proljetos javio jedan kuhar iz Makedonije, ali onda se prestao javljati na telefon. Vidim da imaju problema i s konobarima, a ne mogu naći ni ženu za čišćenje četiri sata dnevno. I to za 50 kuna po satu. Jest da se radi svih 30 dana, ali to je ipak 6000 kuna – veli naša sugovornica koja priznaje da su neki poslodavci izrabljivali radnike preko svake mjere.
– Ali, vjerujte, ne u vrhunskim restoranima. Tu se oduvijek zna da ne možeš bez dobrog kuhara, konobara i da se kvaliteta plaća. Ne znam kako će proći ova sezona, na Braču nema lokala na kojem ne piše da se traži kuhar, konobar... Raskorak potražnje i ponude, želja i mogućnosti, vidljiviji je nego ikad na tržištu sezonske radne snage u turizmu. Potplaćenih će svejedno biti i ove sezone, a oni s najboljim plaćama ne bi bitno bolje prošli ni vani.
– Malo se iznenadim kad čujem da neki kuhari u Hrvatskoj zarađuju mjesečno po tri, ili čak i tri pol tisuće eura. Ovdje u Njemačkoj glavni kuhar u pristojnom restoranu mjesečno zaradi oko 2500 eura. Istina, radi osam sati, ima dva slobodna dana u tjednu... – uspoređuje A. K. koji radi u jednom stuttgartskom restoranu.
Brojke o trenutačnom stanju kažu pak da se sada traži nešto više od po tisuću konobara ili prodavača, 676 kuhara, a u pet najtraženijih zanimanja samo je jedno neturističko – ono vozača, koji su pobjegli u inozemstvo za boljim plaćama. Analitičar Zdeslav Šantić kaže da jedno od rješenje može biti povrat mlađih umirovljenika u svijet rada, revizija socijalnih transfera kako bi se ljude motiviralo da počnu raditi te otkrivanje novih tržišta za uvoz radnika.
– Teško je očekivati rast plaća brži od povećanja konkurentnosti. Zato bi predstojeće porezno rasterećenje trebalo ići prema cijeni rada, a ne PDV-u – kaže Šantić.
Najveća laž o poslu. Situacija je takva: Razgovaraš telefonom uvjeti super, smještaj sve ok. "Dođite malo prije sezone da upoznate kartu, ponudu i da se malo organizirate." Dođeš ranije , vidiš još je gradilište a ne restoran, sve prljavo napa masna i imaš kaj raditi 10 dana. smještaj katastrofa , natiskani u jednoj većoj sobi. uređuješ okoliš. I počinju dolaziti neki zalutali gosti ostavi sve presvlačenje , pranje. Poslužiš goste, natrag u radno odijelo (trenirka koju si sam donesao) užas. Sezona počinje a restoran pun lijenih "rodica, punica, baba , stričeva i svaki ti je šef, a gazd ima ih najmanje dva. Radiš najmanje 10 ponekad i 16. Vučeš ko manijak za cijelu rodbinu cijelo ljeto da bi ti na kraju pitao cinično:" A koliko si bakše zaradia cilo lito" Valjda misli da sam je trebao s njima podijeliti? Ne hvala nikad više na more. To nije samo moje iskustvo. Ima još toga ali dosta za sada.