Neprijeporno je da višestranačje nije jeftino. Problem je što prosječni Hrvat koji ga financira nema osjećaj da za svoj novac dobiva poštenu protuvrijednost. Razlike između političke elite i običnog puka rastu svake proračunske godine. Prosječnome čovjeku taj se jaz čini nepremostivim, a revolt koji kao osviješteni porezni obveznik zbog toga osjeća prenosit će se kroz još nekoliko generacija njegovih potomaka.
Osim ako se ne promijeni način na koji politička elita konzumira moć koju su joj dali birači. Iz perspektive tzv. malog čovjeka, spretni su stranački igrači i njima bliski ljudi najveći dobitnici tranzicijskog višestranačja. Oni znaju iskoristiti položaj i veze koje im je taj položaj donio, znaju priskrbiti sebi i svojima, znaju bacati prašinu u oči i prikazivati se ljepšima, pametnijima i poštenijima nego što jesu, znaju kako se ubaciti na ljestvice popularnih političara i prodavati iluziju o vlastitoj veličini... Što sve te manipulacije kod običnog svijeta izazivaju gađenje ne muči ih previše. Slučajno probuđenu savjest brzo umire nekom interventnom donacijom za prigradsku školu, sudjelovanjem u humanitarnoj akciji za kupnju lifta u staračkom domu ili prodajom komada odjeće iz svog ormara za kupnju školskih knjiga siromašnoj obitelji...
Sve dok kazna za kršenje zakona i dobrih običaja ne bude izgon iz politike, prosječni će Hrvat osjećati gorčinu zbog svakog novčića kojim omogućava održavanje takve političke kaste. No, led se polako probija. Na Povjerenstvu za sukob interesa jučer je prvi put utvrđeno da se jedna općepoznata politička figura pristrano koristila svojim javnim dužnostima. Šef HSLS-a Ivan Čehok, jer o njemu je riječ, postao je tako glavni lik lekcije o sukobu interesa na kojemu će početnici izučavati politički zanat. Čehok ne smije primati gradonačelničku naknadu i saborsku plaću, ali ih prima. Ni na službeni put u Kanadu nije smio ići na račun tvrtke koja je potom dobila posao u varaždinskoj slobodnoj zoni, ali je išao.
Nije se smjelo dogoditi ni da s njime povezana osoba proda zemljište gradu Varaždinu po boljoj cijeni nego što su u istom poslu dobili drugi prodavatelji, ali se, utvrđeno je, i to dogodilo. No, nije Čehok jedini. Nije se smjelo dogoditi ni da Anto Bagarić, HDZ-ov požeško-slavonski župan, tolerira da se kredit koji je županija podignula u banci prelije bez nadzora na račun privatne tvrtke Kamen-ingrad, čiji je direktor, tada neovisni, a danas HSP-ov političar, Vlado Zec bio predsjednik županijske skupštine. Ali je utvrđeno da se i to dogodilo. Zato što je takvo ponašanje u politici uobičajeno, važno je da se službeno proglasi političkim nemoralom. No, jedna lasta ne čini proljeće. Sličnih je priča na tisuće, i odigravaju se preko leđa i džepova običnih ljudi. U sljedeće će tri godine građani izdvojiti 150 milijuna kuna za funkcioniranje političkih stranaka. Velika većina ih drži da su te silne kune koje po sili zakona moraju investirati u političare bačene u vjetar. Jer, gledano izvana, najvidljivije što političari ostavljaju iza sebe je trag nečistoće.
Ostaje, npr., trag popularne potpredsjednice Sabora čiji se suprug nedavno zaposlio u državnoj tvrtki baš dok njome, zahvajujući savezništvu s HDZ-om, upravlja njezin stranački kolega. Ostali su i tragovi bivših liberalnih i narodnjačkih ministara čije su tvrtke dobivale poslove s državom dok su oni bili na vlasti. Ostaje i trag uvjetne zatvorske kazne zbog klevete za novinarku koja je u satiričnom tekstu spomenula suprugu socijaldemokratskog potpredsjednika Vlade koja ju je tužila u vrijeme dok je cijenjeni suprug upravljao državom. Ostaje pitanje – dokad tako?
