Gasili smo požar u Vepricu kod Makarske, tada je bilo spašavaj živu glavu i zato taj požar pamtim najviše od svih na kojima sam bio tijekom 42 godine, koliko sam vatrogasac. Tri člana našeg DVD-a Zagvozd – Stipe Kristić, Stipe Čagalj i ja – došli smo pred Vepric u FAP-u i pred ulazom vidjeli gore masline. Stali smo, razvukli crijevo i ušli do njih kada je odozgo odjednom suknulo. Plamen. Skakali smo i po tri metra, trčali gore, nema više gašenja, uskočili u auto i polako na rikverc povlačili se pred vatrom i mi, i policija i hitna pomoć na parkiralište pokraj ulaza u Vepric – prisjeća se tog paklenog dana iskusni vatrogasac Jakov Čagalj iz Zagvozda.
Njemu su 62 godine, vatrogasac je od svoje 18., a taj požar iz 2008., kada je vatrena stihija nošena snažnim vjetrom promjenjiva smjera zaprijetila kućama na Velikom Brdu u Makarskoj, Krvavici, Bratušu i Promajni te Gospinu svetištu Vepric, neće zaboraviti dok je živ.
– Na tom parkiralištu bilo je 15-ak vozila. Vatra je krenula s gornje strane, od zapada, a dolazila je i s južne strane, ispod Veprica, s mora je pokušala. Letjele su užarene iglice i čestice borovine, u vozilu je bila nesnosno visoka temperatura i onda odjedanput primijetimo da su sva druga vozila nestala malo pomalo, a mi smo ostali sami. Kad, zove mene brat Nediljko iz Promajne, isto vatrogasac, da im je nestalo vode. Mi taman razmišljamo kako ćemo probiti tu vatru i otići k njemu, kada odjednom pojave se vatrogasci iz Križevaca ili Varaždina, ljudi koje su poslali u ispomoć, i kažu nam: “Spašavajmo Vepric!”.
I mi odlučimo ostati, uđemo kamionom u Vepric, bilo je oko 15 sati, gasili smo tim FAP-om cijeli dan i noć. Pred jutro, kada je došla do zadnjeg mejaša od Veprica na zapadu, vatra je iznenada stala. Ne znam jesmo li mi uspjeli, a tu moram reći da smo mi kolegama samo pomagali i dovozili vodu, ili je to Gospino djelo, kako su poslije novine pisale. Stvarno, ne znam – kaže Jakov.
Najgore je bilo u kamionu
Međutim veprička priča ovim čudom nije završena.
– Kada smo to ujutro završili, ušli smo od juga ispod nadvožnjaka i tukli vodenim topom, a onda smo se bacili na sjevernu stranu. Tad je vatra od podnožja Biokova krenula na istočnu stranu prema Velikom Brdu, onda se opet vratila prema Vepricu i opet stala pred svetištem. Vrtjela se tako, a svetište je ostalo netaknuto – kaže nam Jakov Čagalj.
Na pitanje je li ga bilo strah, odgovara da u tim trenucima ni ne razmišljaš o svojoj sigurnosti.
– Najgore je bilo u kamionu kada je to užareno inje kroz “šoferšajbu” i lim dizalo temperaturu do neizdržljivosti. Pa 15 službenih vozila je otišlo, nisu izdržali, samo mi smo ostali. Ali kada smo sreli kolege iz unutrašnjosti, nismo dvojili ni trena, ušli smo u svetište i pomagali koliko smo mogli. Vatrogasac si i ne misliš jesi li u opasnosti – objašnjava.
Inače, taj FAP-ov kamion je priča za sebe.
– FAP-u nismo smjeli ugasiti motor jer se nije mogao više upaliti. U Vepricu ga nismo gasili dva i pol dana, nikako. On je non-stop radio. Mi bismo došli na pumpu i nalili gorivo bez gašenja motora. Nije mu radila ni rotacija dok nisi dao gas, tek kada daš gas, rotacija se pali – govori Jakov.
Jakov je vatrogasni ispit položio 1977., DVD Zagvozd osnovan je 1979. pa je on član od prvoga dana. Biti član DVD-a poziv je i način života, kaže on, pa ne čudi što su mu dvojica sinova danas vatrogasci. Priznaje da zbog njih strahuje, svjestan je da se izlažu opasnosti, ali i ponosi se njima. Sam je 12 godina bio zapovjednik DVD-a Zagvozd i zna da stariji uvijek paze na mlađe i drže ih, koliko god to mogu, podalje od pogibeljnih situacija.
– Kada smo gasili požar kod Veprica, od mene su tražili da pošaljem svoje mlade momke u pomoć Splićanima i nisam ih dao. Rekao sam kolegi: ‘Ja ti ne dam momke, ja sam odgovoran za njih, a oni su došli srcem, ne smijem ih pustiti’ – prisjeća se.
U početku, kada je DVD tek osnovan, oprema je bila nikakva.
– Od Imoćana dobili smo auto, kombi star 25 godina, a išli smo u tenisicama, svojim autom. Izgore ti gume i tene i nikome ništa. Nama je taj auto bio kao zlato. Lako je sada, dođeš na požarište, razvučeš crijevo i gasiš, a mi smo imali pumpe od 150 kilograma, morao si na požarištu tražiti čatrnju ili bunar, razvući crijeva i onda se misliš hoće li pumpa upaliti ili neće. Ili si išao pješice na Biokovo s punom brentačom na ramenima, ispumpaš vodu gore i onda opet dolje po vodu – objašnjava legendarni vatrogasac.
Samo su zidovi ostali
Unatoč lošoj opremljenosti članovi DVD-a Zagvozd ostvarivali su zavidne rezultate na državnim vatrogasnim natjecanjima. Išli su u Imotski vježbati na njihovoj pumpi jer svoju nisu imali.
– Vatrogastvo se živi, ne može svatko biti vatrogasac. Mora te nešto vući – tvrdi Jakov Čagalj.
Njegov stariji sin Hrvoje zapovjednik je u DVD-u Zagvozd, a mlađi Danijel, 16-godišnjak, završava matematičku gimnaziju, ali također je u vatrogascima i navaljuje da će i on “ćaćinim i bratovim stopama”. Ljudi su živjeli za vatrogasno društvo, kaže Jakov, okupljali su se tamo. Njegova supruga, kaže, iako bi bila razočarana kada bi pojeo samo juhu i dignuo se od stola jer je čuo sirenu, uvijek je razumjela koliko je važno to što radi.
Jakov je u karijeri imao stotine većih intervencija. U pamćenje mu se urezao požar u kojem je 2000. godine gorjelo Biokovo ispod Svetoga Jure.
– Gorjelo je punih šest dana i mi smo svih šest dana išli gore. Teren je bio nepristupačan, helikopteru nije bilo zgodno spustiti krušku blizu vatre. Prvih dana penjali smo se pješice, s brentačama na leđima, a onda bi nas zadnjih dana helikopter ujutro prebacio i uvečer došao po nas. Išli smo s brentačama na leđima i štapovima u rukama i njima smo se borili protiv vatre – kaže Čagalj.
Prisjeća se i jedne zgode kada su njih dvojica zagvoških vatrogasaca radili na zemlji u jednom docu pa su odlučili zapaliti korov. Izazvali su manji požar.
– Hoćemo li zapaliti, nećemo, ajde, nema vitra, hoćemo. Došlo je nas pet vatrogasaca i okružili smo dolac. U trenutku, zapuhao je vjetar, stvorio se vrtlog, vatra je brzo mijenjala smjer i na Baćine loze prešla. Ajme majko. A mi vatrogasci. Kolega je bio u gumenim čizmama, skači, gasi, satrali se, nagutali se dima, ali ugasili smo vatru, nismo morali zvati druge vatrogasce. A, poslije, što ću vam govoriti koliko su nam se rugali i zezali nas. Kako se neće rugati: vatrogasci, a uteka im požar! To vam govorim da sve upozorim, nije se igrati s vatrom! To je primjer da nikad ne možeš biti siguran – upozorava Jakov Čagalj.
Bilo je i intervencija kada su gorjele kuće i auti, primjerice na Dupcima.
– Cijelu noć nisi spavao, bio si dežurni, sirena se čula rano ujutro, došli tamo, zapalila se pojata. E, da je to samo pojata, oko nje još 4-5 pojata i kuća. Nismo ih spasili, samo su zidovi ostali. Izvukli smo ljude – prisjeća se.
Bila je situacija kada je kod Vrgorca ozlijeđen vatrogasac. Skliznuo je i ozlijedio nogu. Po njega je došao Stipe Božić helikopterom i nikome nije bilo ugodno.
Poznanstvo sa Stipom Božićem i izvrsna fizička forma omogućili su mu da se prije dvije godine popne na Himalaju. Bio je, sa 60 godina, najstariji amaterski član ekspedicije Vlaji na Himalaji kada su Mera Peak osvojili Zagvožđani predvođeni Vedranom Mlikotom. Nije mu bilo teško, cijeli život vježba po Biokovu. Penje se do vrha Sveti Jure za 2 sata i 50 minuta, do Svetog Ilije, iako je niži, treba tri sata jer je teren strmiji. Ide u planinu i zimi i ljeti.
– Neki dan sam stao na zmiju. Ništa se nije dogodilo jer sam imao dobre čizme, ali na Biokovo se ne smije ići neopremljen, bez dobre obuće ni u kratkim hlačama – poručuje.
Što se tiče vatrogastva u Zagvozdu, kaže nam Čagalj, budućnost mu je sigurna. I danas se u Vatrogasnom domu okupljaju i djeca i stariji. Dobro su opremljeni, imaju dežurstva i drukčije su organizirani. Vatrogasna sirena, koja je desetljećima dozivala vatrogasce na intervenciju, nije se čula pet godina, sve donedavno, kada je osposobljena da bi zatrubila u čast vatrogascu koji je poginulo na intervenciji u Velikoj Gorici.
– Čovjek je stradao unatoč svoj opremi. Opasan je to posao, nikada ne znaš što može poći po zlu, ali kada ga jednom počneš raditi, ne možeš prestati – kaže iskusni vatrogasac.
"Prvih dana penjali smo se pješice, s brentačama na leđima, a onda bi nas zadnjih dana helikopter ujutro prebacio i uvečer došao po nas." - nije bitan detalj, ali do Sv. Jure je i 2000. godine postojala cesta, pa vjerujem da nisu hodali od podnožja.