Turska je pokrenula treću vojnu operaciju u Siriji ne mareći što će to naškoditi mirovnom procesu kojemu je - nakon svog vojnog uključivanja 2015. kao i rata protiv ISIL-a koji je kulminirao oslobađanjem Palmire 2017. - najviše pridonijela Rusija dugogodišnjim razgovorima s predstavnicima Kurda, mirovnim pregovorima u Astani, organiziranjem Sirijskog nacionalnog kongresa, osnivanjem sirijskog Odbora za ustav pod okriljem UN-a u rujnu 2019. kao i trajnim nastojanjima na dogovoru između sirijskih Kurda i vlade u Damasku. Nakon američkog prepuštanja Kurda nadolazećoj turskoj ofenzivi, a kako bi se zaštitili od naleta turske vojske, predstavnici kurdske Autonomne uprave u sjevernoj i istočnoj Siriji (AANES) objavili su već 7. listopada 2019. da su spremni surađivati s Damaskom (Sputnik News).
Isti dan ruske specijalne snage otvorile su granični prijelaz u dolini Eufrata u provinciji Deir ez-Zor između linija SDF-a i sirijske vojske (special-ops.org). To, međutim, nije bilo prvi put da se pokazuje odnos sirijskih Kurda s Rusijom. Kurdi su s odobravanjem gledali na ruski ulazak u Siriju 2015. u opravdanoj nadi da će upravo Rusija, prije negoli SAD, spriječiti upade Turske u Siriju. Na vojnom planu Rusija je s Kurdima surađivala u ratu protiv ISIL-a. U okolnostima turskih prijetnji prodorom prema Manbidžu, Rusija je dogovorila uspostavu ruske baze u Afrinu i obuku YPG-boraca (middleeasteye.net, 20. ožujka 2017.). Povrh toga, predstavnici sirijskih Kurda su već početkom 2019. najavili da će razmotriti integraciju u sirijsku vojsku nakon povlačenja SAD-a iz Sirije (Al Monitor, 29. siječnja 2019.). Turska ofenziva započela je pripremnim napadima 8. listopada, 24 sata ranije nego što su o tome počeli izvještavati zapadni mediji. Turski zrakoplovi bombardirali su središte kurdskih snaga u Tal Tavilu u Hasaki kao i vojni konvoj SDF-a, uništili su dva mosta na prijelazu Simalka koji povezuje Siriju i irački Kurdistan te započeli bombardiranje iz zraka i sa zemlje nekoliko naseljenih područja duž sjeveroistočne granice Sirije (Russia Today; Fars News, 8./9. listopada 2019.). Uslijedili su zračni i topnički napadi na položaje SDF-a na području Tal Abiada, Ras al-Aina, Kamišlija i Ain Ise (Al Jazeera, 9. listopada). Kopnena ofenziva kao dio vojne operacije pod šifrom Izvor mira započela je 10. listopada. SDF se turskoj ofenzivi suprotstavio pružanjem otpora ili taktičkim povlačenjem pred vojno nadmoćnijim neprijateljem.
Turska je vojska ušla u Tal Abiad 13. listopada, ali unatoč tome što je deklarirala zauzeće grada, nije ušla i u Ras al-Ain (Sere Kanije). Kurdi su se nastavili boriti za Ras al-Ain, da bi iz središta okruženoga grada izvukli ranjenike i povukli se tek za vrijeme trajanja stanke u turskoj ofenzivi koju je dogovorio SAD. Dva dana nakon što je Erdogan primio „neuljudno“ Trumpovo pismo od 9. listopada - u kojem mu predsjednik Trump nudi spremnost na popuštanje zapovjednika SDF-a i poziva turskog predsjednika da pokaže svoju veličinu i humanost - Pentagon je potvrdio da su 11. listopada američke trupe kod Kobanea bile izložene topničkoj vatri s turskih položaja. Tursko objašnjenje govorilo je o navodnoj pogrešci i uzvraćanju vatre na položaje u blizini američkih. Potpuno američko povlačenje sa sjevera Sirije naređeno je 13. listopada, na dan kada se saznalo za razgovore između SDF/YPG, Damaska i Rusije u ruskoj zračnoj bazi Hmeimim. Taj dan kada su pod okriljem ruske diplomacije sirijski Kurdi postigli dogovor s Damaskom, u svojevrsnom „oproštajnom pismu“ Zapadu glavni zapovjednik SDF-a Mazlum Abdi za zapadne je medije objasnio tešku kurdsku egzistencijalno-vojnu situaciju u Siriji.
Spasiti živote
Naglasio je da se SDF „uvijek pridržavao vlastite etike i discipline usred bezakonja rata“. Objasnio je političke poglede sirijskih Kurda: Kurdi inzistiraju na „pluralističkom sirijskom nacionalnom identitetu“ te su uspjeli organizirati „sustav dobrog upravljanja zasnovan na maloj vladi, pluralizmu i različitosti“. Takva uprava „kroz lokalne upravne vlasti osigurava javne usluge za Arape, Kurde i sirijske kršćane“. Nakon najave američkog povlačenja, Rusija i sirijski režim Kurdima su „iznijeli prijedloge koji mogu spasiti život milijuna ljudi pod našom zaštitom“. Stoga se izbor za Kurde svodi na „bolni kompromis ili genocid našeg naroda“. Zapovjednik Abdi objasnio je i logičnost njihove suradnje sa SAD-om jer dijele „vrijednosti demokracije“ i smatraju da SAD treba „preuzeti svoju važnu ulogu u postizanju političkog rješenja za Siriju“.
Sada, se, međutim, pitaju je li SAD uopće njihov saveznik. Ne vjeruju obećanjima i teško im je znati kome da vjeruju (Foreign Policy, 13. listopada). Isti dan kasnije, u svojoj izjavi za javnost kurdska je samouprava (AANES) objavila da je dogovor postignut „sa sirijskom vladom koja ima dužnost štititi državne granice i čuvati sirijski suverenitet“. Sirijska vojska „može ući i rasporediti se uzduž sirijsko-turske granice kako bi podržala SDF, odbila ovu agresiju i oslobodila područja u koja je ušla turska vojska i njezini plaćenici“. Također su izrazili nadu da će sirijska vojska i SDF istjerati tursku vojsku iz okupiranog Afrina (kurdistan24.net, 13./14. listopada). Nakon dogovora Kurda s Damaskom posebno se očekivala informacija o Kobaneu. Te nedjelje navečer vođa Vojnog vijeća Kobanea I. Šeik Hasan objavio je da su s Rusijom i sirijskom vladom postigli dogovor o preuzimanju kontrole nad gradom. Istodobno je preko provladina medija Al-Mayadeen (iz Libanona) javljeno da će sirijska vojska ući u Manbidž i Kobane u sljedećih 48 sati (kurdistan24.net, 13. listopada). Dan nakon sporazuma s Kurdima, snage sirijske vlade upućene su u gradove Tel Tamer, Tabku i Ain Isu. Sirijska vojska je uskoro preuzela kontrolu nad vojnim aerodromom kod Tabke, dvije hidroelektrane kao i nad nekoliko mostova preko Eufrata (Interfax/Reuters, 15. listopada). Sirijska vojska ušla je i u Manbidž 14. listopada, iako su proturske snage u međuvremenu prodrle u blizinu grada (BBC).
SAD je taj dan uveo određene sankcije Turskoj zbog „jednostrane (sic!) invazije“. Predsjednik Trump ponovno razgovara s glavnim zapovjednikom SDF-a M. Abdijem, pri čemu mu Abdi izražava zabrinutost za Kobane. Trump je nakon toga zatražio od Erdogana da se kloni područja Kobanea. Dan kasnije potpredsjednik M. Pence obavijestio je javnost o tim razgovorima kao i da je Erdogan čvrsto obećao da neće biti napada na Kobane (kurdistan24.net, 15. listopada). Nakon tog razgovora Erdogan se odlučio pouzdati u Rusiju, izjavio je da „neće biti problema u Kobaneu zbog „pozitivnog pristupa“ Rusije, ali i najavio „primjenjivanje turske (sic!) odluke u Manbidžu“ kao i „evakuaciju Manbidža“ (Al Jazeera, 14. listopada). U blizini Manbidža i Ain Ise izbili su okršaji između snaga sirijske vlade i proturskih grupa 16. listopada (SOHR). Vojno vijeće Kobanea 16. listopada izvještava da se okršaji odvijaju „istočno od Kobanea, Turci koriste topništvo, zrakoplove i tenkove, dok u samom gradu nema rata, ali se događa povremeno granatiranje“. Isti dan sirijska vojska ulazi u Kobane i Ain Isu. Na ulazu u Kobane, predstavnik sirijske vojske natporučnik Hosam izjavljuje da je „glavni cilj (sirijske vojske) obraniti svoju zemlju od turske okupacije“ kao i „zaštititi civile od turskih kriminalaca koji ne poznaju humanost“ (kurdistan24.net, 17. listopada). Ruska vojska započinje s patroliranjem na linijama moguće kolizije sirijske vojske s turskim snagama: u blizini Manbidža 15. i u blizini Kobanea 16. listopada. Grupe vojnika sirijske vojske ušle su 16. listopada u Rakku i postavile promatračke točke (Al Mayadeen/Reuters). Nastavljeno je i raspoređivanje sirijske vojske u unutrašnjosti sjeverne Sirije. Sirijska je vojska izašla na granicu s Turskom 17. listopada. Nakon dogovora Turske sa SAD-om te dogovora Turske s Rusijom, u danima koji su uslijedili u Siriji je zavladalo formalno primirje, ali uz stanje fluidnog sukoba zbog mjestimičnih okršaja kao i nasumične pojave pojedinačnih eksplozija i terorističkih napada.
U danima nakon formalnog zaustavljanja turske ofenzive pojavila se informacija da je na području okruga Tal Tamr 19. listopada došlo do sukoba sirijske vojske i proturskih militanata koji su iz smjera Ras al-Aina prvi put pokušali ući na područje pod kontrolom sirijske vojske (Al Masdar News, 20. listopada). Čini se da je upravo na tome području, kod grada Tal Tamra, uslijedio i prvi sukob sirijske vojske i turskih snaga nakon tursko-ruskog sporazuma (SANA/Arab Weekly, Times of Israel, 24. listopada). Dva dana kasnije doista se pokazalo da turske snage na tom području namjeravaju nastaviti s neprijateljstvima. Prema izvještavanju SOHR 29. listopada, oružani sukobi između turske i sirijske vojske odvili su se na području južno od grada Ras al-Aina (Sere Kanije), dok su se između Tal Tamra i Ras al-Aina vodile borbe između SDF-a i sirijske vojske na jednoj strani, i proturskih grupa na drugoj strani. U nastavku dana sukobi su na tom području nastavljeni između sirijske vojske i turskih snaga koje su nastavljale napadati s ciljem presijecanja ceste Abu Rasin - Tal Tamr te napredovanja prema jugu i istoku Ras al-Aina. Pod pritiskom razvoja događaja u Siriji, međunarodne i američke javnosti kao i vlastite administracije - a kako bi Amerika zadržala bilo kakav utjecaj u Siriji - nakon dogovora sirijskih Kurda i Damaska SAD se odlučuje izvršiti pritisak kako bi se prekinula turska ofenziva. Šalje visoko izaslanstvo u Ankaru, koje predsjednik Erdogan isprva nije htio primiti. Kada je pristao, s potpredsjednikom M. Penceom je 17. listopada dogovorena stanka u turskoj ofenzivi, ali ne i prekid vatre. SDF je američko-turski dogovor protumačio kao prekid vatre, ali ne i povlačenje. U povodu dogovora, turski ministar vanjskih poslova M. Cavusoglu imao je potrebu naglasiti da „nikakva jamstva nisu dana SAD-u vezana za Kobane“ (Asharq al-Awsat, 17. listopada). Glavni zapovjednik SDF-a M. Abdi je 17. listopada izvijestio javnost da se „tijekom zadnja tri dana pregovara o prekidu vatre na zahtjev predsjednika Trumpa“ te da je SDF bio u vezi s američkom delegacijom koja je putovala u Tursku (kurdistan24.net, 18. listopada).
Što stoji u dva dogovora
Abdi je rekao da se prekid odnosi na borbe koje su buknule u zadnjih devet dana na području Ras al-Aina i Tal Abiada. Na isteku zadanog roka od 120 sati/5 dana (utorak navečer, 22. listopada), SAD je obavijestio Tursku da je uvjet dogovora zadovoljen jer se YPG povukao „iz zadanog područja sigurne zone u sjevernoj Siriji“. U vrijeme isteka roka određenog tursko-američkim dogovorom turski predsjednik nalazio se u Sočiju, na sastanku s ruskim predsjednikom V. Putinom. I ondje je Turska postigla dogovor. Da ne bi na turskoj strani bilo opuštanja, za vrijeme razgovora u Sočiju oglasilo se rusko Ministarstvo vanjskih poslova preko zamjenika ministra s izjavom da „turski prodor u sjevernu Siriju narušava teritorijalni integritet Sirije“ (Ifax/Reuters). Oba spomenuta dogovora njihovi su tvorci u nekom trenutku nazvali „povijesnima“. Trumpovo komentiranje „američkog dogovora“ nepotrebno je tumačiti, dok je „ruski dogovor“ turska strana nazvala povijesnim jer joj omogućuje stvaranje „terror-free“ sigurne zone u Siriji. Nakon isteka tursko-ruskog dogovora, Glavno zapovjedništvo SDF-a objavilo je 27. listopada da je uzduž sjeveroistočne Sirije povuklo svoje snage s granice u skladu s dogovorom, „kako bi se zaustavilo krvoproliće i stanovništvo zaštitilo od turskih napada“. Uvjeravajući javnost u svoju „punu posvećenost obrani naroda i područja“, pozvali su Rusiju „da ispuni svoja obećanja i osigura konstruktivni dijalog između AANES-a i središnje vlasti u Damasku“ (SDC/MSD, 27. listopada).
Zajednička izjava SAD-a i Turske o sjeveroistočnoj Siriji od 17. listopada polazi od zajedničke pripadnosti NATO-u (točke 1. i 3.). Odmah na početku priznaju se „legitimne sigurnosne bojazni“ Turske na njezinoj južnoj granici. Na drugoj strani, Memorandum o razumijevanju između Turske i Ruske Federacije od 22. listopada također u točki 1. navodi „zaštitu nacionalne sigurnosti Turske“. Oba dogovora polaze od političkog jedinstva i teritorijalnog integriteta Sirije, s time da „američki“ dogovor to navodi u točki 8., a „ruski“ dogovor u točki 1. „Američki dogovor“ odmah zatim afirmira ljudski život, ljudska prava i zaštitu religijskih i etničkih manjina (4.). U oba dogovora referira se na zajedničke interese s Turskom. SAD naglašava promjenjivost situacije na terenu zbog čega je potrebna „bliža koordinacija“ (2.), dok je zajednička borba protiv ISIL-a (5.). Za Rusiju je zajednički interes borba protiv terorizma i „ometanje separatističkih planova“ u Siriji (2.). Mišljenja smo da je ova formulacija došla od Rusije te da je od iznimne važnosti: njome se kurdsko pitanje u Siriji politički zahvaća, izmiče pa i otima iz agresivne turske retorike o terorističkoj prirodi borbe Kurda te se vraća u okrilje Sirije kao domovine kojoj sirijski Kurdi neotuđivo pripadaju. „Američki dogovor“ je specifičan po tome što određuje granice dopuštenog u borbi protiv terorizma, obvezujući tako Tursku da mete mogu biti samo teroristi. Također, htjelo se kod Turske postići posvećenost sigurnosti izbjegličkih centara u „sigurnoj zoni“ koju kontroliraju turske snage kao i dobiti uvjeravanja da će se „najveća pažnja posvetiti tome da se ne naudi civilima i civilnoj infrastrukturi“ (6.-7.). Na drugoj strani, „ruski dogovor“ želi omogućiti povrat izbjeglica, ali samo na „sigurnoj i dobrovoljnoj bazi“ (8.). Američki dogovor naglašava „važnost i funkcionalnost sigurne zone kako bi se odgovorilo na tursku brigu za nacionalnu sigurnost“ (9.) Određuje se da „sigurnu zonu“ osigurava turska vojska, dok je njezina implementacija zajednička (10.). Iako se nigdje ne navode dimenzije prostora, iz teksta implicitno prozilazi da se govori o području koje je Turska dosad uspjela okupirati.
Američkim dogovorom zaustavlja se turska operacija kako bi se u roku od 120 sati omogućilo povlačenje YPG-a te kako bi se nakon njegova okončanja ofenziva potpuno prekinula (11.). Na drugoj strani, Rusija se u zasebnoj točki obvezuje zadržati status quo koji je postignut turskim prodorom na područja Tal Abiada i Ras al-Aina u dubinu 32 km (3.). Posebno je značajno što se u oba sporazuma govori o „YPG-u”, odnosno o „YPG elementima“, a ne o SDF-u, iako je YPG - kao samoobrambene postrojbe kurdskog naroda u Siriji - glavna sastavnica SDF-a. Prema američkom dogovoru, YPG mora predati teško naoružanje i uništiti svoje položaje unutar „sigurne zone“ (9. i 11.). Za razliku od SAD-a, čini se da je Rusija prihvatila tursko crtanje poželjne „sigurne zone“ na čitavom potezu od Manbidža do Kamišlija. Stoga, na tom prostoru mora doći do povlačenja „YPG elemenata i njihova oružja“ u dubinu 30 km od granice u roku od 150 sati (5.).
Posebno se specificira da do povlačenja mora doći kod Manbidža i Tal Rifata (6.). Ti gradovi, naime, posebno smetaju Turskoj jer se na tom prostoru, između ostalog, organizira otpor turskoj okupaciji Afrina. Za nadati se je da rusko podsjećanje na sporazum iz Adane (4.) podrazumijeva da točke koje slijede moraju biti sukladne točki 4. Od strane SAD-a, dogovor će Turskoj donijeti ukidanje sankcija (12.). Sankcije su ukinute dan nakon isteka američkog dogovora kao i postizanja ruskog dogovora (23. listopada). Sa svoje strane, Rusija će omogućiti povlačenje YPG-a zajedničkim sudjelovanjem ruske vojne policije i sirijskih čuvara granice. Također će se nakon povlačenja YPG-a Turskoj osigurati bolja kontrola granice „izvan područja turske operacije“, organiziranjem zajedničkih rusko-turskih patrola „istočno i zapadno od Tel Abiada i Ras al-Aina“, ali samo 10 km u dubinu teritorija, a ne 30 km na čemu Turska uporno inzistira.
Turska strateška simultanka
Ovakvom odredbom Rusija je pokazala razumijevanje prave prirode turskog zahtjeva o dubini „sigurne zone“, ali i posebnu osjetljivost za lokalne odnose u sjevernoj Siriji. Grozničavu zabrinutost promatrača za prava kurdskog naroda ovdje neutralizira odredba da je grad Kamišli potpuno izuzet iz turskih pretenzija za nadzorom. Što se mirovnog procesa u Siriji tiče, SAD vidi prekidanje sirijskog konflikta pod okriljem UN-a, temeljem Rezolucije VSUN 2254 (8.) Rusija postavlja okvir pregovora iz Astane, uz podržavanje rada sirijskog Odbora za ustav (10.). Pregovaranje na obje strane i posljedični američki i ruski dogovor s Turskom o zaustavljanju njezine treće ofenzive u Siriji bili su faze još jedne geostrateške simultanke koju je odigrala Turska svojim vještinama iznude i dvosmislenoga govora.
I američko i rusko pregovaranje s Turskom o Siriji u načelu je bilo problematično jer su predmet razgovora bili jedna država i jedan narod bez njihove prisutnosti. Ipak, čini se kao da se iz povijesti nešto naučilo: izravni američki kontakt s predstavnicima Kurda i zapovjednikom SDF-a, s jedne strane, a rusko principijelno polaženje podjednako od odnosa Kurda i sirijske vlade kao i interesa sirijske države, s druge strane, stvaraju nadu da će procesi razrješavanja sirijskih unutarnjih protivnosti kao i vanjskih okupatorskih pretenzija u konačnici donijeti održivija rješenja i dovesti do stabilizacije stanja i uhodavanja normalnog života u sjevernoj Siriji.
Sramotna izdaja svojih saveznika Kurda zu budućnosti će SAD-u vratiti kao bumerang u budućnosti jer nitko im više ne vjeruje. Sa ovim sramotnim činom SAD su pokazale da nisu nikakav saveznik i da će svakom svom savezniku zabiti nož u leđa kad tad.