Kud Anja okom, tud Buha skokom. Upravo tako izgledale su utrke Zagrepčanke Anje Blažević i njezine hrvatske ovčarke Buhe na nedavno održanom Europskom juniorskom prvenstvu u agilityju koje su ih dovele na pobjedničko postolje. No da to nije baš tako jednostavno kako izgleda, reći će svi koji se imalo razumiju u ovaj sport, u kojem psi svladavaju stazu s nizom prepreka. I da bi sve bilo točno, ali i dovoljno brzo, najvažnija je komunikacija psa i vodiča. Anja i njezina Buha uigran su tim i vrlo rijetko griješe. Iza njih je već nekoliko europskih i svjetskih prvenstava u agilityju. I dok je na stazi brza, na riječima je 15-godišnja Anja malo sporija.
– Bilo nam je lijepo i zabavno – prvo je što nam je rekla. Ima i pravo, jer agility je zabavan za sve koji ga gledaju. Iako možda ne znaju da iza te zabave stoji puno rada i puno treninga.
– Imamo barem tri treninga tjedno, a prije ovog prvenstva i dodatno smo trenirale – otkriva nam Anja, koja se radi sporta u kojem obje uživaju odriče zabave u kojoj uživaju njezini vršnjaci. Sav trud, treninzi, turniri i seminare donose i rezultate. Kad iziđu na stazu, ništa ih ne može omesti, ni kiša ni grmljavina koje su ih pratile prvih dana ovog natjecanja. Nakon prvog dijela natjecanja, jumping staze, Anja i Buha bile su druge. A onda su na agility stazi krenule po pobjedu. Ostvarile su je u konkurenciji 157 pasa i vodiča, od kojih je samo njih 40 uspješno prošlo kroz cilj. Pokazala se tako Švicarska još jednom uspješna za mlade hrvatske agilitašice i za hrvatske ovčare. Jer upravo u Švicarskoj prvo mjesto osvojile su i Ana Pavlović i njezina Nala.
– Sretna sam i zadovoljna zbog pobjede, ali i zbog toga što je i moja druga kujica Jean obje staze otrčala bez greške i bile smo na kraju pete – kaže nam Anja, koja se agilityjem počela baviti još sa svojih devet godina. S Buhom je nakon dvije godine natjecanja osvojila i prvenstvo Hrvatske, među agilitašima koji u nogama imaju puno više utrka i stariji su od nje. Jer u domaćim natjecanjima nema posebnog prvenstva za djecu i mlađe natjecatelje. Druga kujica, koju zovu i Baby Jean, još je mlada i zapravo početnica. No, već pokazuje veliki interes za ovim sportom. A kad nisu na stazi, Buha i Jean su pravi kućni ljubimci. Uživaju u svom domu, u igri i šetnjama, i radoznalo dočekuju posjetitelje.
Priča o Anji i Buhi nije samo priča o sportu, natjecanju i medaljama. Priča je to i o jednoj od tri hrvatske ovčarke koje su prije gotovo pet godina pronađene u kanalu pored ceste u Pleternici. Njihova spasiteljica, Pleterničanka Maja Terzić, kaže kako je odmah znala da je Buha ‘stvorena’ za nešto više. Nora i Sora brzo su udomljene, a onda je stigao telefonski poziv iz Zagreba. Kad su se Anja i njezin tata Siniša najavili da dolaze na kavu, nije dvojila hoće li to za Buhu biti dobro. Jer Anja je već tada pokazivala da ima upornosti za uspjehe. A Buha je vrlo brzo osvojila cijelu obitelj, posebno tatu Sinišu.
– Ona je poseban pas i prirasla mi je srcu – kaže nam Anjin tata. Da nije njega i njegove potpore, ali i potpore cijele obitelji, ni Anja vjerojatno ne bi tako daleko dogurala. Tata je prati na natjecanja, brine se o svemu što trebaju, pazi na pse dok nisu na stazi. I uz to, njihov je najglasniji navijač. Kad cure protrče kroz cilj, daleko se čuje njegov uzvik veselja. A Anja i Buha nisu se dugo odmarale, već ovog vikenda opet su na Europskom prvenstvu, ali onom na kojem trče i s odraslima.
Bravo Anja !