U jednom od brojnih noćnih narodnjačkih klubova na rubu grada pjeva Višnja Vitas. Dobrodržeća 50-godišnjakinja tim se poslom bavi već 33 godine i najstarija je kavanska pjevačica u Hrvatskoj. Iako kaže da je riječ o “krvavom poslu”, zbog čega je nastupe posljednjih godina znatno prorijedila, Višnja priznaje kako bez pjevanja ne može te kako i danas prije nastupa “sva treperi”.
Pjevati je, kaže, počela sa 17 godina, a potaknula ju je pjevačica na jednoj zabavi za Dan žena.
– Ona je pjevala, publika joj je plaćala. Pomislila sam, Isuse, pa to je posao za mene, to je super biznis. Kad sam počela zarađivati prvi novac, činilo mi se da mi ga netko poklanja. Radim ono što volim, pjevam i još me plaćaju. Tada nisam znala koliko je to zapravo krvav posao – prisjeća se Višnja.
Obitelj je na njezinu odluku reagirala jako loše, roditelji nisu mogli podnijeti pomisao da im se kći bavi poslom koji i nisu smatrali poslom nego “dnom dna”.
– Nekada je na Staroj karlovačkoj cesti bilo puno lokala s obiju strana. Znala sam krenuti iz Zagreba i pjevati od lokala do lokala. Moji to nisu mogli prihvatiti. Tražili su da počnem raditi nešto “normalno”, a kad je pritisak postao prejak, otišla sam od kuće – kaže.
Najdraže sevdalinke
Višnja se prisjeća kako se ni sama u početku nije namjeravala baviti pjevanjem do kraja života, ali je s vremenom zavoljela taj posao i već s 19 je definitivno odlučila da će ostati u njemu. Posebno voli pjevati sevdalinke, ali kao mlada ih nije razumjela zbog turcizama koje nije poznavala pa je odlučila krenuti na usavršavanje u Bosnu.
– Kad sam se vratila, svi su ostali paf kako sam lijepo naučila pjevati. I danas mi je najveći kompliment kad mi kažu: lažeš da si Purgerica, ti si Bosanka. Tada znam da sam posao odradila kako treba. Bosanka sam po poslu i dečkima. Svi muškarci koji su mi nešto značili bili su Bosanci – govori Višnja. Otkriva da su muškarci ujedno i najbolnija točka kavanskih pjevačica.
– Prvo, zaljubljuješ se u likove koji dolaze tamo gdje pjevaš jer zbog načina života nemaš vremena izlaziti kad izlaze ostali. Svi oni se u tebe zaljube kao u pjevačicu, ali već nakon kratkog vremena požele te mijenjati – kaže.
Muškarcima ubrzo više ne bude tako privlačno to što hodaju s pjevačicom pa traže da se ona odrekne pjevanja i svog načina života, što je, kaže Višnja, u redu ako on to može financirati.
– Pjevačica se pomiri s tim, kaže sama sebi, ‘ajde, neću više pjevati, posvetit ću se braku i obitelji. Tako to funkcionira do prvih financijskih problema, kada se ona mora vratiti u kavanu, a on preuzima brigu o kući i djeci. Ti ne možeš kuhati ako si radila cijelu noć i spavaš do tri popodne. Sve to muškarcima teško pada i tako brakovi pucaju – prepričava Višnja. Osobno se, kaže, nikad nije udavala i zbog toga ne žali.
Kad govori o publici, Višnja kaže kako u kavanu nitko ne dolazi zato što je sretan.
– Tamo ljudi dolaze liječiti tugu, oporaviti se uz pjesmu jer su pjesme koje mi pjevamo u duhu našeg mentaliteta. Ima lijepih američkih evergrina, ali ne može ti Amerikanac otpjevati “Fališ mi do bola” ili “Ovo je moja kuća, živio sam tu”. On živi tamo, u Teksasu – objašnjava.
Promijenila se publika
Otkriva i kako se publika od ranih 80-ih, kada je počela pjevati, značajno promijenila.
– U početku je to bila radnička klasa. Oni su jedva čekali vikend da iziđu i da se opuste. U vrijeme rata to je bila vojska, a onda su se pojavili tajkuni, s tajkunima sportaši i političari, onda i kriminalci, to je sve povezano – kaže Višnja. Ističe i da joj nijedna od tih skupina nikad nije smetala. Kad pjeva, prebaci se u neki svoj film u kojem joj mora biti dobro jer drugačije, kaže, ne bi mogla opstati.
Najgore joj je kad gost koji je novac vjerojatno stekao lako misli da je time što je kupio pjesmu kupio i pjevačicu i da s njom za to vrijeme može raditi što hoće.
– Tu smo potpuno nezaštićene. On govori: “Sjedi!”, “Ne možeš sada na WC!”, “Moraš piti!”, “Gledaj me u oči!”...Misli da nije kupio pjesmu, nego tebe – žali se Višnja.
Višnji je najdraža mlađa publika, koja je u posljednje vrijeme i najčešća. Kaže da su mladi puno pametniji od nas starijih, a obraćaju joj se s punim poštovanjem, naručujući pjesmu, obraćaju joj se s “gospođo”, što joj, kaže, nakon svih ovih godina bude pomalo smiješno.
Iako voli svoj posao i živi za pjevanje, Višnja otkriva da su česte i krize.
– U nekoliko navrata sve mi se zgadilo. Smetao bi mi odnos nekih vlasnika lokala, gostiju i kolega. Onda sam znala reći da neću više pjevati, dosta je. Otišla bih i na tri-četiri mjeseca, ali opet sam se vraćala. Ovisna sam o pjevanju, ono mi je ispušni ventil i, kad budem starija, kad više ne budem mogla aktivno pjevati, želja mi je otvoriti lokal s muzikom u kojem ću povremeno moći zapjevati za svoju dušu – govori.
Velik problem je katastrofalan radni i socijalni status kavanskih pjevačica, koje pjevaju neprijavljene, za mizerne dnevnice i ovise o napojnicama koje im ostave gosti.
– Nemaš pravo na kredit za stan, nemaš dozvoljenog minusa. Događalo mi se da sam se razboljela, a nisam imala zdravstveno osiguranje. I kad mi je tata umro, nisam imala vremena za plakanje. Morala sam pjevati da pokrijem troškove pogreba – kaže Višnja.
Govori kako je nakon duljeg pjevanja u istom lokalu znala tražiti vlasnika da je prijavi kao čistačicu, ali kako to nikom nije padalo na pamet. Pjevačice si i same uplaćuju staž, ali prihodi su nestalni pa se nakon nekoliko mjeseci nađu u dugovima. Višnji ipak ne pada na pamet da se prijavi na burzu kao nezaposlena ili da zatraži socijalnu pomoć. Tvrdi da to ne rade ni druge kavanske pjevačice, kojima bi, smatra, u rješavanju statusa trebala pomoći država.
– Ne govorim to zbog sebe, moje je vrijeme prošlo, govorim to zbog mladih ljudi koji imaju talenta i žele se baviti ovim poslom, a ovise o nestalnim prihodima. Posebno nam je teško bilo u vrijeme kad je u klubovima bilo zabranjeno pušenje pa je posao pao. U takvim trenucima pjevačice ne bi smjele biti prepuštene same sebi – upozorava Višnja.
Kavanske pjevačice ne mogu si priuštiti godišnji odmor, nemaju slobodne blagdane. Nisu slobodne čak ni za Božić, Uskrs ili Novu godinu, a otkaze najčešće dobiju putem SMS-a u kojem stoji nešto poput: “Ne moraš danas dolaziti, našao sam novu”.
Višnja je u takvim uvjetima desetak godina pjevala svakodnevno po osam, čak i 10 sati. To ju je, kaže, fizički iscrpilo, pao joj je imunitet pa je morala prorijediti nastupe. Pjeva samo vikendom, a preko tjedna radi u dućanu sa slatkišima koji je otvorila u blizini škole. Tamo, kaže, uživa s djecom, ali petkom, kad dođe vrijeme za nastup, još uvijek zatreperi od uzbuđenja.
Angažman u kazalištu
S obzirom na to da ima 50 godina, u poslu se zadržala znatno duže od drugih kolegica, koje obično prestaju pjevati oko 35. godine. Kako je to uspjela, ne zna.
– Vjerojatno je to stvar karaktera, pristupa publici. Mene su mladi prihvatili, ja ih nikad nisam gledala svisoka. Zapravo, mislim da su mladi puno pametniji od nas – kaže.
To što lokale s narodnjacima u posljednje vrijeme posjećuje mlada publika Višnja pripisuje novom pristupu toj glazbi.
– Nije to više – harmonika pa opleti. Turbofolk zvijezde sada prati dvadesetak instrumenata, back vokali, snima se u vrhunskim studijima... Dragana Mirković nekad je pjevala u kukuruzu, a sada je snimaju na jahti, na moru, kao i zvijezde MTV-a – obrazlaže Višnja.
Otkriva kako starija publika i dalje radije sluša pjesme nježnije, nostalgične tematike, pjesme o obitelji, majci, domu, dok mladi vole suvremenije teme. Među njima je tako vrlo popularna pjesma “Sama i nervozna” Marije Šerifović. Smeta joj kad ljudi omalovažavaju glazbu koju izvodi, kada govore o “cajkama”
– Mislim da su ti ljudi licemjerni, da pričaju trendovski. Kao, ne vole cajku, a onda kad čuju neku pjesmu koja im se sviđa, dižu ruke – govori Višnja.
U klubu u kojem sad pjeva Višnju je otkrio i kazališni producent Mario Gigović. Dojmio ga se Višnjin neposredan pristup poslu i publici i tako je nastala predstava “Folk Acts” Saše Božića i Petre Hrašćanec. Višnja u njoj pjeva i glumi s Natašom Dangubić, a kaže kako nije imala nikakvih problema s nastupom pred kazališnom publikom.
– Dapače, sviđa mi se to što sam odvojena od publike jer je s ljudima najteže raditi. Ovako je sve usmjereno prema meni i lakše dolazim do izražaja. Jako mi se sviđaju i druženja poslije predstave – otkriva Višnja.
>>Zašto slušamo cecu i Lepu Brenu? Narodnjake u hrvatske gradove nisu donijeli došljaci
ako dosad nisi onda nema smisla