Ona: Urednica - novinarka u Večernjem listu
DIJAGNOZA: Pozitivna na COVID 19
TRENUTNO STANJE: Temperatura 37, grebanje u grlu, a psiha ima divlji party
ONA: Kako je sve počelo? Mogući prvi simptom, grebanje grla, pojavio se u petak, ali u tom trenutku sam razmišljala - pa sinoć sam popila cugu u parku s prijateljima, puhao je vjetar, vjerojatno je od toga.
Subota radni dan. Sve je bilo u redu, dok tijekom dana nisam počela osjećati laganu malaksalost u tijelu i mogući razvitak temperature. E sad kod mene je specifično što temperaturu imam jako rijetko, pa osjećam i najmanji skok. Kad sam došla doma izmjerila sam i toplomjer je pokazivao 37,3. Za mene definitivni znak da bi moglo biti problema. Odmah sam kontaktirala kolege na poslu i rekla da ću sutra raditi od doma i pratiti stanje. Nedjelja, budim se i još bunovna mjerim temperaturu, sad je na 37,2. Ok, i dalje je imam. Javljam na posao. Dolazi muž doma, tjeram i njega da se izmjeri. Njemu pokazuje 37. Zove glavni urednik - kakva je situacija? Lagana temperatura kod oboje, mene grlo i dalje boli, sad malo jače. Tu počinje paranoja - što ako imam koronu, što ako sam nekog zarazila, pa gdje sam se mogla zaraziti... Tisuću pitanja.
VIDEO: Đakovo je novo žarište koronavirusa gdje je zaraženo desetak časnih sestara
Uskoro opet zove glavni urednik i kaže - spremite se, idete se testirati. Dolazimo na drive-in, dočekuje nas medicinska sestra, vadi dugački štapić, proškaklja mi njime sinuse, uzme bris. Isti postupak ponovi i suprug i kaže nam rezultati će biti kroz četiri do pet sati. Glavom prolazi, dobro, to smo obavili, valjda će biti sve ok. Prijatelji šalju poruke - ma neće korona na tebe, popij si malo da se smiris, NEMAŠ koronu... Uzalud.
Vratili smo se doma, nastavila sam raditi s polovičnom koncentracijom. Nakon nekoliko sati stiže poziv, nepoznat broj. Ljubazan glas ženske osobe s druge strane linije, razgovor kreće lagano, neopterećeno i u istom tonu me obavještava - nažalost pozitivni ste na COVID 19. Evo sad dok pišem, proživljavam tu scenu, herc krene lupati sto na sat, automatski počneš razmišljati gdje sam sve bila, s kim sam bila. U tom trenutku malo razmišljaš o sebi koliko o pomisli da si možda nekog zarazio. I to je grozan osjećaj. I svjesna sam da nisam mogla znati, no psiha divlja sto na sat.
Ljubazna ženska osoba s druge strane linije pokušava me utješiti, ispituje imamo li sve potrebno doma, treba li nam nešto dostaviti, ako treba ona će nam dostaviti. Hvala joj na tome. Za supruga govore da mu je nalaz ruban, moraju ga ponoviti. Prekidamo razgovor, kreću pozivi, zovu ljudi mene, zovem ja njih, obavještavam sve s kojima sam bila, a u tom trenutku bunila mogu ih se sjetiti, da budu doma, idu u samoizolaciju i prate simptome. I priznajem, u jednom trenutku se slomim, isplačem dušu, jer što ako sam nekog zarazila... Duboko udahnem, pokušam se smiriti i nastavljam s pozivima.
Pitanje koje se ponavlja u svim razgovorima - gdje ste se mogli zaraziti? Ne znamo, kretali smo se posao, kuća, dućan, pokušavala sam izbjegavati i javni prijevoz, samo sam se jednom vozila busom od Avenue Malla do firme, to su tri stanice. Ako sam baš takav baksuz, možda sam tamo pokupila. Jednostavno ne znam.
Noćna mora za epidemiologe, naša stvarnost sljedećih 28 dana koliko moramo biti na kućnom liječenju. Nulti dan je došao svom kraju. Korona 1 - mi 0.
ON: Urednik-novinar u Večernjem listu
DIJAGNOZA: Pozitivan na COVID-19
TRENUTNO STANJE: Temperatura 37, nema nikakvih drugih simptoma
Ulazim u stan. Podne je. Gospođa je malo nervozna. Opet ima temperaturu i grlo je boli. Uzima toplomjer i pruža mi ga. "Nemam ja temperaturu, kaj ti je..."
"Izmjeri", kaže onako polustrogo. Ok, nemam što za izgubiti, a odavno sam naučio da ću takvu svađu izgubiti. 37.
"Evo, nemam temperaturu".
"Imaš, to je temperatura. Zovem epidemiološki", kaže ona dok uzima mobitel, a ja si mislim kako nemam apsolutno nikakve simptome.
Nakon nekoliko poziva stručnjacima i u firmu oblačimo se i sjedamo u auto. Idemo prema Rockfellerovoj. Tamo nas čeka gospođa u onom "svemirskom" odjelu. Uzima bris. To je ona procedura kada vam cjevčicu od 20 centimetara gurnu do mozga. Nije bolno, ali nije ni ugodno. Dobra teta nam daje upute za dalje. Pozdravljamo je i idemo prema doma.
U vožnji procesuiram informacije. "Ma ne, nismo mi. Nismo imali gdje pokupiti. Ali što ako jesmo. Dovraga, nema pive doma..."
I sada nastupa glupi period čekanja. Nemaš puno izbora, sjedimo i pričamo, gospođa je za kompjuterom jer radi, mozgamo, jesmo li zaraženi i ako jesmo gdje smo pokupili "kovida".
VIDEO: Kako pravilno oprati ruke i zaštititi se od virusne i bakterijske infekcije?
Onda dolazi prvi poziv. Supruga je pozitivna. Šok. I nevjerica. Šokantna nevjerica. Ja sam ruban slučaj, kaže doktorica. Moraju mi ponoviti test.
Supruga zove sve žive i nežive. Sve s kojima je bila u kontaktu i sve one koje je u zadnjih nekoliko dana imala u vidokrugu. Nema nam druge, ako je ona pozitivna i ja sam. To je jedan kroz jedan. Uzimam telefon i radim novu grupu za ekipu s kojom sam bio na roštilju. "Ekipa, idete u samoizolaciju, pozitivan sam". Zovem kolege s kojima surađujem: "Pozitivan sam, stavljam vas na popis kontakata...", pišem poruke...
Onda dolazi i meni poziv. Opet doktorica. Evo sada je službeno, i ja sam pozitivan.
Vrtim u glavi s kime sam sve bio i gdje. Zovem sve redom da su u opasnosti. Da je "zločesti kovid" opet utrčao u naše živote, ovaj put za ozbiljno.
Supruga sve puno teže doživljava. Na rubu je sloma, ali se drži zadnjim snagama.
I dalje ne možemo dokučiti gdje smo ga pobrali. Lomimo glave, ali zaključka nema.
Jedino što je sigurno – idućih 28 dana smo doma. I ako se pogorša stanje, moramo zvati Hitnu.
Korona 2 - mi 0.
Trebali ste kod Premijerovog dokotora,niti pozitivan niti samoizolacija.