Praktički cijelu prethodnu godinu tri su se njemačke stranke izmjenjivale kao vodeće u anketama i sve tri su najmanje u jednom trenutku vodile: Zeleni, demokršćani (CDU/CSU) te socijaldemokrati (SPD). Kako su ove stranke itekako spremne surađivati međusobno, novinari se već mjesecima zabavljaju mogućnostima sklapanja poslijeizbornih koalicija. Te kombinacije najčešće uključuju i liberalnu Freie Demokratische Partei (FDP, Slobodnu demokratsku stranku). Najavljeni odlazak kancelarke Angele Merkel samo je osnažio razgovore o budućoj koaliciji koja bi Njemačku trebala uvesti u novu eru bez “Mutti”. Stranke su uoči izbora bile razmjerno izjednačene u anketama pa su i najpopularnije od njih računale na podršku samo oko četvrtine birača.
Zbog toga je malo novinara i analitičara računalo da će vladu moći sastaviti samo dvije stranke, kako je to bilo u prethodnom četverogodišnjem mandatu Merkel (a i to jedino ako se koaliciju CDU/CSU računa kao samo jednu stranku). Čak se i velika koalicija CDU – SPD čini kao malo vjerojatna opcija, a mogućnost da budu manji partner u novoj velikoj koaliciji otpisali su i demokršćani.
Semafor, Jamajka, Kenija...
Sastavljanje vladajuće koalicije moglo bi trajati tjednima, među ostalim i zato što će ona gotovo sigurno uključivati stranke različitih, ponekad i međusobno suprotstavljenih ideologija. FDP i Zeleni poželjna su udavača i za SPD i za CDU, ali stranke koje se bave primarno ekonomskim liberalizmom s jedne strane i zelenim politikama s druge imat će sasvim drukčije poglede na to čime bi se buduća vlada trebala baviti. Uoči izbora mediji su izdvajali šest glavnih mogućnosti za sastavljanje buduće koalicije, a imenovali su ih uglavnom po bojama stranaka koje bi u njima sudjelovale. Najveća vjerojatnost je za Koaliciju semafora: crveni SPD, žuti liberali te Zelena stranka. Očekivalo se da bi tu koaliciju mogao predvoditi trenutačno najhvaljeniji njemački političar, SPD-ov vicekancelar i ministar financija Olaf Scholz. Njezina bi prednost bila ubacivanje svježeg zraka u njemačku vladu, što bi naročito donio odlazak CDU-a s vlasti, nakon 16 godina. Nedostatak ove koalicije moglo bi biti razmjerno ideološko neslaganje liberala s drugim dvjema strankama, koje teže višim porezima.
Šef FDP-a Christian Lindner već je rekao da njegovu stranku sa SPD-om i Zelenima povezuje samo želja za legalizacijom kanabisa, ništa drugo. SPD predlaže i povećanje minimalne plaće na 12 eura bruto na sat (sa sadašnjih 9,35). – Želimo ostvariti da oni koji rade toliko mnogo, a zarađuju malo, žive nešto bolje – rekao je Scholz. Ako stranka provede ovu politiku, utjecajni njemački ekonomski instituti sigurno će budno pratiti hoće li povećanje minimalne plaće povećati nezaposlenost u zemlji što bi, bez obzira na ishod analiza, mogao biti vrijedan putokaz za druge europske ekonomije, tako i za hrvatsku. Semaforska koalicija također se ne bi nužno dobro slagala u vanjskoj politici: socijaldemokrati su mnogo pomirljiviji prema Rusiji od Zelenih. Druga je koalicijska opcija Jamajka, nazvana prema bojama zastave te zemlje, a činili bi je crni CDU, Zeleni i žuti FDP. Lider CDU-a Armin Laschet i Lindner nadaju se upravo ovoj koaliciji, koja je, valja se prisjetiti, 2017. također bila na korak od sklapanja, ali ono je propalo zbog FDP-ova protivljenja pretjerano lijevoj migrantskoj politici Zelenih.
To upućuje na to da bi i ovog puta moglo biti problema u odnosima dviju stranaka. Treća je mogućnost nova velika koalicija SPD-a i CDU-a, no ovog puta možda u obrnutim ulogama, u kojima bi SPD bio stariji partner i dao novog kancelara. S obzirom na veću popularnost drugih stranaka nego prijašnjih godina, uoči izbora nije bilo jasno ni bi li ove dvije stranke same imale većinu u Bundestagu. Merkel je u tri od četiri mandata vladala u koaliciji sa SPD-om te bi ovaj savez značio i najsnažniji kontinuitet u budućem mandatu. Četvrta mogućnost vrlo je zanimljiva i okupila bi možda i ideološki najsrodniju koaliciju SPD-a, Zelenih i krajnje lijevog Die Linkea. Tu koaliciju nazivaju crveno-zeleno-crvenom, a bila bi sastavljena od stranaka koje sebe nazivaju progresivnima i cilj bi joj bio pomoći siromašnima.
No nema nikakve sumnje, koalicija bi preplašila izvoznike i kompanije o kojima njemačka ekonomija ovisi. Isto tako, vlada u kojoj bi bio Die Linke, stranka povezana s nekadašnjom vladajućom represivnom Partijom u Istočnoj Njemačkoj, predstavljala bi možda i prekretnicu za njemačku političku scenu jer bi prvi put u vlast bila uvedena stranka s margine. CDU posljednjih mjeseci upozorava njemačke birače da ne glasaju za SPD, jer bi socijaldemokrati sa Zelenima i Die Linkeom mogli formirati “ideološki problematičnu vlast”. Scholz nije unaprijed eksplicitno odbacio mogućnost sastavljanja koalicije s Ljevicom, ali rekao je da u vlast ne mogu ući oni koji su protiv članstva Njemačke u NATO-u, što Ljevica jest. Mnogi smatraju da Scholz ne odbacuje eksplicitno koaliciju s Ljevicom kako bi pritisnuo liberale da pristanu ući u vladu sa Zelenima i SPD-om u ime stabilnosti i izolacije Ljevice. S druge strane, sve su stranke unaprijed odbacile mogućnost koalicije s krajnje desnom Alternativom za Njemačku (AfD).
Male razlike među strankama
Peta koalicijska mogućnost nazvana je Kenija, također prema bojama zastave ove afričke države, a uključivala bi tri najveće stranke: CDU, SPD i Zelene. Ova koalicija vjerojatno bi bila razmotrena kada bi sve druge opcije bile odbačene, a obećavala bi stabilnost, moguće i nešto lakše međusobno dogovaranje nego vlade koje bi uključivale i ideološki formirane liberale. Postoji i šesta mogućnost – koalicija centra, koja se zove Njemačka, po boji zastave: crveni SPD, crni CDU i žuti FDP. Nakon 16 godina mandata kancelarke Merkel, od kojih je 12 provela u savezu sa socijaldemokratima, njemački političari naučili su da stranke koje imaju međusobno velike razlike mogu surađivati prilično bezbolno. To je njemačku politiku učinilo fleksibilnom te uvijek okrenutom centru, ali i smanjilo razliku među strankama, zbog čega su profitirali Die Linke i AfD. Onima koji od Njemačke traže stabilnost i nastavak utabanih staza u neformalnom liderstvu u EU, to se čini kao sjajno ostvarenje. Drugima je pak potvrdilo kritike da u bogatim društvima 21. stoljeća pravih razlika među strankama i ideologijama zapravo i nema.
najveci dobitnici su zeleni. bez te stranke propalih studenata ni jedna druga stranka ne moze sastaviti vladu. njemci su sami sebi zavezali kamen oko vrata koji ce ih za par godina povuci na samo dno prema kojem su srmoglavo krenuli zadnjih par godina zahvaljujuci mami merkel.