Kinnezi su stigli u Hrvatsku, Hrvatska je otkrila i prigrlila Kineze. Stižu kineski turisti, stižu državne i poslovne delegacije, državni i privatni investitori. Kinezi kakve smo u Hrvatskoj nekoć poznavali, kao rijetke, povučene i pomalo tajanstvene vlasnike malih restorana i dućana, postaju prošlost.
„Novi“ Kinezi izvode najveći hrvatski infrastrukturni projekt, Pelješki most. Čelnici Narodne Republike Kine slijeću u Hrvatsku poput posjetitelja s drugog planeta, u golemim letećim strojevima kakve hrvatski državnici i poduzetnici ne mogu ni sanjati. S njih su nestale maocetungovske uniforme, danas su uniformirani i mimikrizirani identično kao i zapadnjački političari i poslovnjaci, u bijele košulje i tamnoplava odijela s nenametljivim uskim jednobojnim kravatama sa sitnim pepita uzorkom. Prate ih legije suradnika, bankara, savjetnika, analitičara, prevoditelja i tehničkog osoblja, dočekuju ih najluksuzniji Mercedesi.
Hrvatsku su već okružili
No, što oni misle kad iz svojega jumbo-jeta najvećeg na svijetu i iz najskuplje Mercedesove limuzine na prilazu Zagrebu ugledaju metropolu koja se cijela može obuhvatiti jednim pogledom, manju od najmanje četvrti jednog njihova prosječnog gradića, to samo možemo pretpostaviti. No to i nije jedina zagonetka. Kinezi su nam stigli, njihovih planova, investicija, prijedloga, sporazuma – međudržavnih, međuregijskih i međukompanijskih – pune su novine i televizija, a opet, njihova izravna inozemna ulaganja u Hrvatsku do 2017. tako su sićušna da ih službena statistika – ni ne bilježi.
Ali, nisu Kinezi samo stigli u Hrvatsku, oni su Hrvatsku okružili i opkolili iz svih susjednih država. Njihove goleme državne tvrtke izvode, a državne banke kreditiraju radove na cestama, prugama, mostovima i lukama kojima će transportirati svoje proizvode u Europu. Kupuju i razvijaju vlastitu trgovačku i energetsku infrastrukturu, naftne, plinske, lučke i kontejnerske terminale. Ulažu kapital u rudnike ugljena i termoelektrane. Dogovaraju suradnju i pružanje ekonomske pomoći i s najbogatijim državama svijeta poput Francuske i Njemačke. A, opet, čini se da pritom i sustavno i ciljano iskorištavaju baš zemlje poput Grčke, Italije ili Srbije, pa sada i Hrvatske s njezinom kolabiranom brodogradnjom, koje su se našle u situaciji da se bez tuđe pomoći ne mogu izvući iz ekonomskih nevolja koje su ih snašle.
S dolaskom Kineza i Hrvati upoznaju svijet koji do sada nisu imali prilike upoznati. Dinamika promjena je nevjerojatna, nema tu rasta od nekoliko postotaka na godinu, kao do sada. Kineskih je turista 2017. odmah stiglo upola više (53 posto!) nego godinu dana prije. I, zamislite, ne zanimaju ih „sunce i more“, oni dolaze prije i poslije ljeta i s nevjerojatnim fascinacijom upijaju hrvatske nacionalne parkove, muzeje i kamene zidine, tražeći „autentične doživljaje“ i lokalne „atrakcije“. No, između njih i domaćina vidljiva je distanca: Kinezi se po gradovima kreću isključivo u skupinama s vodičima, oni ne dolaze pojedinačno i obiteljski, ne familijariziraju se, poput Nijemaca ili Austrijanaca, s domaćinima koji, uostalom, govore njemački, a kineski ne znaju ni zucnuti.
Sve više Kineza u Hrvatsku dolazi s još većom distancom od domaćina – megakruzerima. U neposrednom hrvatskom susjedstvu, u Margheri, talijanski brodograđevni div Fincantieri gradi već drugi iz serije od sedam megakruzera (323 metra, 5200 gostiju) isključivo za kinesko tržište: trenutačno, naime, na krstarenja godišnje ide dva i pol milijuna Kineza. Iduće megakruzere Fincantieri neće ni graditi u Europi, nego u Šangaju, u brodogradilištu Waigaoqiao.
To je brodogradilište u sastavu prvog i glavnog kineskog državnog brodograđevnog „kombinata“, s engleskim nazivom China State Shipbuilding Corporation (CSSC). Brodograđevni kombinat China Shipbuiliding Industry Corporation (ili CSIC) čiji su čelnici i konzultanti prošloga tjedna boravili u Zagrebu te obilazili pulski Uljanik i riječki 3. maj, drugi je po veličini i važnosti, u kojem je Peking 1999. okupio desetak brodogradilišta, više desetaka proizvodnih poduzeća te instituta i laboratorija na sjeveru i zapadu Kine izdvojenih iz CSSC-a.
Ne slučajno, China Shipbuilding podsjeća na brodogradilišne kombinate, „SOUR-e“ kakve je razvijala i pokojna Jugoslavija, ne samo za gradnju brodskih trupova nego i s brojnom pratećom industrijom u svojem sastavu, od tvornica dizelskih motora, preko proizvodnje krupne brodske opreme do „fine žice“, elektronike i softvera. No, s propašću Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, propala je i ta kombinatska koncepcija zaostala pukim slučajem (na jadranskoj obali) u Hrvatskoj, a sada je nova, samostalna Republika Hrvatska pokušava presaditi iz Kine. O kako moćnoj kompaniji je riječ, govori podatak da zapošljavaju 150 tisuća radnika s desecima milijardi dolara godišnjeg prometa.
Jaružar im zanimljiv
Ne znamo što su Kinezi rekli kada su (po tko zna koji put) posjetili Uljanik i 3. maj („Kinezi i inače malo govore“, kaže ministar gospodarstva Darko Horvat) jer novinari ih to nisu imali prilike pitati, to su ipak „viši državnički poslovi“ koji se puka ne tiču. Ne znamo jesu li uspjeli suspregnuti sažaljivi smiješak kad su vidjeli navoze na kojima se grade hrvatski brodovi (oni svoje, naime, odavna grade u suhim dokovima), ali smo sigurni da im je u grlu zastala „knedla“ kada su u Uljaniku vidjeli jaružar, najveći na svijetu, pa tako veći i od njihovih najvećih.
Posjetiteljima Uljanika i inače nije lako shvatiti kako je tako golem i nevjerojatno složeni brod sagrađen u tako malenom škveru u kojem je gotovo da i nije moguće vidjeti žive duše. No, po svemu sudeći, direktorima China Shipbuildinga stigla je iz Pekinga politička naredba da u Puli i Rijeci, ako već ne misle graditi tankere i balkere na vlakama, nešto ipak moraju učiniti, pa se očekuje da će preseliti neki djelić svoje nevjerojatno razgranate proizvodnje svega i svačega, možda neke brodske opreme, a možda i vjetroelektrana, generatora ili strojeva za proizvodnju cigareta (da, i to oni rade). Proizvodnja topova i raketa za ratne brodove, dakako, ne dolazi u obzir.
Dešperatna hrvatska Vlada i škverani gladni kruha sve će to prigrliti i unatoč negodovanju hrvatskih tvornica koje rade to isto, kao i partnera u Europskoj uniji i NATO paktu. Bude li, naime, u Uljaniku i 3. maju pokrenuta kineska proizvodnja bez ekonomske opravdanosti, s državnim subvencijama kakve postoje u Kini, usred libertarijanske Europe po načelima centralnoplanskog državnog kapitalizma, bit će to još jedan dokaz za one koji već odavna tvrde da kineska država i u Hrvatskoj, kao i u drugim državama na „Novom putu svile“, razvija i jača „geostrateške“ i „imperijalističke“, a ne prijateljske i obostrano korisne privredne aktivnosti.
No, ulaganja Kineza u Hrvatskoj nisu samo ona državna, „politička“, već se polako pojavljuju i od države neovisna, poslovna i „čisto“ profitna. Najveće takvo je u Luku Zadar, dioničko društvo koje je, kako piše portal seebiz.eu, dokapitalizacijom od 44,5 milijuna kuna prešlo u većinsko vlasništvo tvrtke Zadar Seaport koju je, pak, u Hrvatskoj osnovao Zhongya Holding sa sjedištem u Hong Kongu. Tako je predsjednik Nadzornog odbora Luke Zadar postao Fan Yang s kanadskom adresom, dva člana su iz kineskog grada Guangzhoua, a još dva iz Hong Konga.
Žele školu u Kumrovcu
Zhongya Holding u Hrvatsku je, po svemu sudeći, dovela CSEBA, kinesko-jugoistočnoeuropska poslovna udruga i konzultantska agencija „s misijom da osigura temelje za ekonomsku i financijsku suradnju Kine sa zemljama jugoistočne Europe“, ali i sa zemljama srednje Azije i Rusijom. Čelni čovjek CSEBA-e je Mario Rendulić, za kojega zadarski internetski portal (ezadar.rtl.hr) piše da je „najpoznatiji lobist za kineska ulaganja u Hrvatskoj“.
– Kineski investitori koji su postali većinski vlasnici Luke Zadar imaju interesa i za ulaganje u slobodnu zonu Crno te investicije u turističkom sektoru – kaže za Večernji list Siniša Malus, CSEBA-in menadžer za komunikacije. – Krajem godine trebao bi biti raspisan natječaj za rekonstrukciju Zračne luke Zadar i vrlo je vjerojatno da će se neka od kineskih kompanija javiti na taj natječaj. Tu je interes Kineza jasan: s obzirom na veliku koncentraciju kineskih investicija u toj regiji vjerojatno je da će u idućem desetljeću u njoj snažno rasti broj kineskih turista.
Siniša Malus kaže da su kineske investicije u Hrvatskoj za sada većinom fokusirane na prostor Zadarske, ali i Krapinsko-zagorske županije, a „sektorski gledano, većinom je riječ o investicijama u zdravstveni turizam, lučku i željezničku te sportsku infrastrukturu te proizvodnju vina“. Skupinu kineskih investitora s kojima CSEBA blisko surađuje predvodi korporacija Z-Run Well Ton Industry Co. Ltd., „multinacionalna kompanija sa sjedištem u NR Kini čiji je primarni cilj poticanje slobodne trgovine i međunarodne robne razmjene.“ U Kini Z-Run posjeduje jedanaest poslovnih zona te još 23 zone širom svijeta.
Nedavni posjet osnivačice (engl. founder) Z-Runa gospođe Jiang Yu Hrvatskoj privukao je veliku pozornost medija i javnosti nakon što je ona iskazala interes za kupnju bivše škole Saveza komunista u Kumrovcu i 20. travnja s Gradom Velika Gorica i lokalnim nogometnim klubom potpisala sporazum o gradnji 150 milijuna eura vrijednog nogometnog stadiona s 30 do 35 tisuća sjedišta. No, Z-Run, otkriva Siniša Malus, ima interes za uspostavu poduzetničke zone na području Zadarske županije te čitav sklop investicijskih projekata u Krapinsko-zagorskoj županiji: ne samo u prenamjeni bivše političke škole koji će kombinirati turističke i kulturne sadržaje nego i ulaganje u zdravstveni turizam te sadržaje za ljude starije dobi u Krapinskim Toplicama. „Kumrovec i Krapinske Toplice“, kaže Siniša Malus, „za sada su izazvali najveći interes i možemo očekivati da će realizacija projekata otpočeti idućih mjeseci“.
A što će Z-Run Well Ton Industryju Co. Ltd. politička škola u Kumrovcu koju već desetljećima ne žele ni najveći avanturisti među hrvatskim poduzetnicima, to nije lako razumjeti. Sudeći po njegovim web-stranicama, Z-Run ili Zhongrunhuatong je nama Europljanima neki čudan oblik investicijskog fonda koji novac nama nepoznatih ulagača „investira u građevinarstvo, hranu, proizvodnju, poljoprivredu, kulturu, zaštitu okoliša, rudarenje, zdravstvenu zaštitu, nekretnine, energetiku, financije i logistiku“. Bavi se također trgovinom naftom, ukapljenim plinom, etanolom, kemikalijama, bankama, osiguranjem, leasingom...
Gospođa Jiang Yu nedavno je boravila i u Osječko-baranjskoj županiji, gdje su joj predstavljeni projekti Zračne luke Osijek i (riječne) Luke Osijek, a „sigurno je da su kineski investitori na istoku Hrvatske zainteresirani za proizvodnju vina i hrane“, otkriva Siniša Malus. Naime, osim što žele što brže i jeftinije iz Azije do Mediterana i dalje do srednje i jugoistočne Europe prevesti 5,5 milijuna kontejnera godišnje, Kinezi sve više vole piti hrvatska vina. Nova prijateljska klima za njihova ulaganja u Hrvatskoj, zahvaljujući premijeru Plenkoviću posve drukčija nego u doba koalicijske Vlade premijera Milanovića, mogla bi im pomoći da tu svoju želju i ostvare.
Kineski premijer Li Keqianq sletio u zračnu luku Dubrovnik uoči summit Kina 16+1
Kina je uzor globalista a EU radi sve da to sprovede u djelo jer su moralno i financiski bankrotirani.