Iza naše odluke nema nikakvih tajni, mi smo država koja prati svjetske trendove i u svjetlu tih trendova smo odlučili prekinuti diplomatske odnose s Tajvanom – riječi su koje je izgovorio predsjednik Salvadora Salvador Sánchez Cerén, jasno dajući do znanja kako ta srednjoamerička država od sada i službeno prelazi u tabor tajvanskog najvećeg rivala – Kine.
Te dvije države imaju dugu povijest zategnutih odnosa koji sežu još u 1949. godinu kada se tadašnji kineski predsjednik Chiang Kai-shek nakon građanskog rata u toj državi i pobjede komunista pod Mao Zedongom povukao na 120 kilometara udaljeni otok Formozu, koji je danas poznat kao Tajvan.
Samo Vatikan dao priznanje
Chiang Kai-shek tamo je premjestio i vladu Republike Kine koja je sve do 1971. godine predstavljala Kinu u Ujedinjenim narodima.
No kako je Narodna Republika Kina u međuvremenu ojačala i ekonomski i politički, ona je preuzela to mjesto u UN-u, a Tajvan je završio u političkoj izolaciji. Odnosi između te dvije Kine, jer Tajvan se službeno nikada nije odrekao tog naziva te sebe i dalje naziva Republikom Kinom, dok je najmnogoljudnija država svijeta službeno poznata pod punim nazivom Narodna Republika Kina, godinama su bili u svojevrsnom status quo koji je više odgovarao Tajvanu.
NR Kina taj otok, površinom velik kao otprilike dvije trećine Hrvatske, na kojem živi oko 23,5 milijuna ljudi već godinama svojata kao svoj, ali u biti Tajvan funkcionira kao samostalna demokratska država sa svojom vladom, policijom, vojskom, sudovima, medijima i drugim institucijama. Ipak, sve se počelo mijenjati prije dvije godine kada je za tajvansku predsjednicu izabrana čelnica Demokratske napredne stranke (DDP) Tsai Ing-wen.
– Na Tajvanu već dugi niz godina postoje dvije glavne političke stranke, a to su DDP i Kuomintang. DDP je progresivna stranka koja se zalaže za to da u budućnosti Tajvan bude neovisna država, dok se oporbeni Kuomintang zalaže za ujedinjenje s Kinom u dogledno vrijeme. Naravno da NR Kina nije s oduševljenjem dočekala izbor čelnice DDP-a na vlast te su ubrzo nakon njezina izbora počeli provoditi tzv. yuan diplomaciju – govori tajvanski novinar Yang Xue.
U trenutku kad je Tsai Ing-Wen došla na vlast, Tajvan je bio službeno priznat od svega 22 države na svijetu, među kojima nisu niti Hrvatska, ali niti jedna europska država osim Vatikana, nego je riječ uglavnom o ne baš utjecajnim zemljama poput Kiribata, Belizea ili Hondurasa.
U zadnje dvije godine taj broj pao je na 17, a lojalnost Tajvanu u posljednjih desetak mjeseci otkazali su redom Panama, Dominikanska Republika i Salvador. Situacija je tu jednostavna: s obzirom na to da je riječ isključivo o siromašnim državama, one su se do nedavno nalazile na platnoj listi Tajvana koji je izdvajao desetke milijardi dolara godišnje kako bi kupovao njihovu lojalnost, što si je kao jedna od najjačih ekonomskih sila u Aziji mogao priuštiti.
Ipak, NR Kina posljednjih je godina u nevjerojatnom gospodarsko-vojno-političkom uzletu kojem Tajvan više jednostavno ne može parirati pa je kineski predsjednik Xi Jinping počeo raditi ono što Tajvan radi već godinama – novcem kupovati naklonost svih država koje trenutačno podupiru Tajvan, a cijeli postupak odlučio je ubrzati onog trenutka kad je na vlast došao DDP nesklon bilo kakvoj suradnji s NR Kinom. Xi Jinpingov plan zasigurno bi prošao bez većih problema te bi Kina, prema procjeni analitičara, do najkasnije 2035. godine u svom džepu imala i preostalih 16 država, dakle sve osim Vatikana, a od tog trenutka do formalnog ujedinjenja Tajvana i Kine onda ne bi trebalo dugo čekati, da se u ovu igru kineskog vladara nije umiješao najveći saveznik Tajvana – SAD.
Donald Trump početkom rujna lupio je šakom o stol te povukao svoje veleposlanike iz Dominikanske Republike, Salvadora i Paname te zaprijetio kako će SAD od sada sa svakom zemljom koja okrene leđa Tajvanu ukinuti ili smanjiti ekonomsku i bilo koju drugu vrstu pomoći. Iako SAD nije na listi država koje formalno podržavaju Tajvan, u javnosti je poznato kako su oni ipak njihovi najveći saveznici i zaštitnici u odnosima s Kinom. Osim što SAD Tajvan opskrbljuje oružjem i najnovijom vojnom tehnologijom, koliko su te dvije zemlje u dobrim odnosima, svjedoči i podatak da Tajvancima nije potrebna viza za ulazak u Ameriku.
Iako SAD kao samoprozvani čuvar demokracije u svijetu dijelom štiti Tajvan od Kine jer se de facto radi o bitci autoritarnog i demokratskog režima, glavni razlog ipak je manje plemenit, a tiče se geostrateškog položaja te otočne države. Naime, Tajvan je jedan u nizu otoka koji se protežu od Japana na sjeveru preko Filipina, Malezije i Indonezije na jugu, a koji čine svojevrsni “otočni zid” koji Kinezima priječi izlaz na Pacifik i Tihi ocean.
Kad bi Kina anektirala Tajvan s istočnih obala tog otoka imali bi direktan izlaz prema oceanu u koji bi onda puno jednostavnije mogli poslati svoju pomorsku flotu i podmornice, a koje bi se zatim, ploveći u velikim dubinama relativno bezbolno mogle približiti zapadnim obalama SAD-a. Iako je očito koliko Tajvan znači i SAD-u i Kini, teško je očekivati da će se u skorijoj budućnosti dogoditi ikakav oružani sukob između te dvije zemlje.
– Kako Kina ekonomski napreduje, stanovnici Tajvana sve blagonaklonije gledaju prema tome da jednog dana dođe do ujedinjenja između te dvije zemlje jer Kinu više ne smatraju siromašnim susjedom. Ipak, kad bi do ujedinjenja i došlo inzistirali bi na tome da Tajvan ostane demokratska zemlja jer su se navikli na sve blagodati koje demokracija nosi poput pluralnosti medija, slobode izražavanja političkih stavova i slično. Kad bi Peking pristao na tako nešto, siguran sam da bi došlo do ujedinjenja. Osim toga, podrška DDP-u i predsjednici počela je padati otkako Tajvan službeno gubi saveznike, ljudima to ipak smeta, priča se o tome na ulicama – kaže Yang Xue.
Kinezima se ne žuri
Napominje i kako se Xi Jinpingu nigdje ne žuri jer mu je plan stanovnike Tajvana, nudeći im razne pogodnosti, privoljeti da zavole Kinu te eventualno jednog dana na referendumu izglasaju pripajanje toj zemlji. Kina se već počela otvarati tajvanskim poduzetnicima i investitorima, a mladi na Tajvanu danas više gledaju kineske nego domaće programe i filmove. Kad bi Kina napala Tajvan, čak i ako SAD ne bi intervenirao, bio bi to krvavi sukob u kojem bi Kina pobijedila, ali bi izgubili prevelik broj vojnika i vojne mašinerije, a da ne govorimo da bi nakon rata morali obnavljati razrušenu infrastrukturu, što bi stajalo na stotine milijardi dolara.
Osim toga u ratu bi se dogodio sasvim suprotan efekt od onog koji Kina želi polučiti – Tajvancima bi se okupatori zamjerili i vjerojatno nikada ne bi došlo do potpunog mira na tom području. Xi Jinpingu se ne žuri, zadao si je dugoročni cilj da do 2050. godine nenasilno privoli Tajvance da zavole Kinu, nakon čega planira mirno ujediniti te dvije države.
Kina super vlakom spojila Hong Kong s kopnom
Tajvanu je suveren država i Kina nema pravo na tuđi teritorij. Nacija kineze ne postoji jer je Kina zemljopisnu pojam nešto slično kao da se kaže Europa dakle zemljopisa regija. Na području današnje Kine živi preko sto nacija i svaka nacija ima svoj jezik. Dakle sve te nacije u Kini na silu drži u jednoj državi komunistička partija. Kina nema pravo na Tajvanu.