Zgrada Katoličkog školskog centra u središtu Travnika najstarija je srednjoškolska ustanova u BiH. Zanimljivo, ime nosi po jednom svome đaku, sjemeništarcu Petru Barbariću. Petar je živio potkraj 19. stoljeća, a bio je tako dobar učenik da je autoritet bio i učenicima i profesorima.
Umro je mlad, od tuberkuloze, a pokopan je u crkvi u krugu sjemeništa. No, komunističke su vlasti njegove kosti izvadile iz groba, a nitko nije znao gdje su ih skrili. Sve dok, prije desetak godina, u istoj zgradi nije osnovana katolička škola, a za ravnatelja imenovan svećenik Pero Pranjić. Upravo je on krenuo u potragu za Petrovim kostima i pronašao ih u podrumu, u vlažnom, limenom sanduku.
Katolički školski centar u Travniku jedan je od ukupno šest u BiH. Prvi je osnovan 1994. u Sarajevu, a nakon toga i u Žepču, Zenici, Tuzli, Travniku i Banjoj Luci. Osnovala ih je Vrhbosanska nadbiskupija s namjerom da djeci pruži kvalitetno obrazovanje i odgoj te da pokuša zaustaviti iseljavanje katolika (prije rata u Nadbiskupiji ih je živjelo 528 tisuća, danas samo 245). Etnička čistoća nikad nije bila uvjet za upis u katoličke škole, štoviše, one su vrata otvorile svima. U Travniku, unatoč tome, katoličku školu pohađaju uglavnom hrvatska djeca.
Ima i djece Bošnjaka, ali malo. A na jesen će svoga sina, kako je najavio, upisati i lokalni pravoslavni pop. Ovdje su sukobi Hrvata i Bošnjaka bili žestoki pa je i logično što je malo nehrvatske djece. Bošnjaci jako poštuju naš sustav školovanja, ali djecu nam ipak ne šalju. Mislim da su pod jakim pritiskom lokalne zajednice i političara te da to zato ne čine. Imamo tek dvoje-troje bošnjačke djece, ali je puno onih iz miješanih brakova kaže ravnatelj travničkog KŠC-a Pero Pranjić.
Zabranjen vjeronauk
U katoličkim centrima službeni je jezik hrvatski. No, zanimljivo, dok je u svim državnim školama vjeronauk obvezan predmet, samo u katoličkim školama nije. Djeca sama biraju žele li ga pohađati ili ne. Štoviše, nekatoličkoj je djeci zabranjeno pohađati katolički vjeronauk. Proživjeli smo mi svašta. Ne želimo da nas se optuži da otvaramo centre za pokrštavanje. Dakle, zbog tih povijesnih antagonizama ne dopuštamo nekatolicima pohađati katolički vjeronauk.
Ako je dijete kršteno, može ići na vjeronauk, ali ne mora. No zato su svi obvezni slušati predmet povijest religija. U sklopu tog predmeta djecu nastojimo upoznati s činjenicama te im predočiti pozitivne vrijednosti svih religija. Na taj način djecu zbližavamo i ne dopuštamo im da jedni druge vrijeđaju ni na kakvim osnovama ističe ravnatelj Pranjić.
Jezike djeca u katoličkim školama uče od prvog razreda. Puno se pozornosti posvećuje i informatici pa svi centri imaju sjajno razvijene internetske klubove. Iako je riječ o elitnom školovanju, u menadžmentu travničkog KŠC-a kažu da nije riječ o usporednom sustavu školovanja. Oni to radije nazivaju obogaćenim obrazovanjem.
Katoličke škole jesu elitne jer u svome programu nude kvalitetno obrazovanje i odgoj. Mi ovdje ne želimo imati neodgojene intelektualce, nego odgojene ljude. Od neodgojenog pismenog čovjeka cijelo društvo može zaboljeti glava, a od odgojenog intelektualca sutra ćemo imati zrelu osobu koja će odlučivati o sudbini svih naroda u BiH. Zato se katolički školski centri u podnaslovu i zovu škole za Europu. Nudimo maksimalno u granicama naših mogućnosti. Ali, zato maksimalno i tražimo od naših učenika kazuje zamjenik travničkog ravnatelja don Anto Ledić.
Nema profesora
Ipak, da bi ušli u sustav europskih škola, katoličkim školskim centrima nedostaju još neki elementi, koji su objektivne prirode. Primjerice, teško je pronaći profesore latinskog jezika, matematike, fizike. S druge strane, u nekim mjestima kao što je Travnik postoje problemi s denacionalizacijom. Država je Crkvi vratila dvije trećine školske zgrade, no iz jedne trećine nikako da se isele "državni nastavnici".
Crkva je u vraćeni dio uložila oko šest milijuna maraka. Drugi dio, u kojem se nastava još odvija prema državnom planu i programu, vrlo je neugledan. Nakon tužbe i presude Europskog suda u Strasbourgu u korist Crkve, ravnatelj Pranjić se nada da će i taj dio napokon dobiti 1. srpnja te da će onda i njega urediti i opremiti prema europskim standardima. Za razliku od Travniku, u Sarajevu su katoličke škole pune bošnjačke djece. Ima i djece pravoslavnih, Židova... Ipak, najveće priznanje toj elitnoj ustanovi daju strani diplomati. Oni u pravili svoju djecu šalju u KŠC.
Ovisno iz godine u godinu, u našem se centru školuje između 15 i 25 djece diplomata. Trenutačno su u nas i tri učenika iz Južne Koreje, koji su jako dobro naučili hrvatski jezik i koji su, usput rečeno, protestanti. Ovdje su bila i dva sina diplomata koji je radio u veleposlanstvu SiCG. Bili su jako dobri učenici i vrlo zadovoljni školovanjem kod nas. Tu su i djecu diplomata iz Italije, Njemačke, Meksika, Poljske, Češke i još nekih zemalja. Dobro se snalaze, osobito, kad je riječ o manjoj djeci koja lako usvajaju hrvatski jezik objašnjava Ante Meštrović, ravnatelj sarajevskog KŠC-a.
U sarajevskom Katoličkom centru sve blista od luksuza. Kabineti su sjajno opremljeni, sportska je dvorana višenamjenska, a dvorana za kulturne priredbe najljepši je takav prostor u Sarajevu. I stoga logično pitanje odakle Crkvi novac? I kako ona, za razliku od države, uspijeva podignuti standard obrazovanja u BiH?
Novac nismo dobili ni od jedne nevladine organizacije na svijetu. Sav novac skupio je pomoćni biskup Pero Sudar u zemljama zapadne Europe. I to isključivo od katoličkih institucija kaže ravnatelj Meštrović.
