Rat između Armenije i Azerbajdžana koji je završio prije nešto više od dva tjedna i koji je uzeo više tisuća života donio je Azerbajdžanu prvu pravu pobjedu u više desetljeća trajanja rata koji je započeo još u 1980-ima. Borbe su se vodile za Gorski Karabah, regiju koja je dio Azerbajdžana, ali okupirana od Armenaca, a obje strane polažu povijesno pravo na nju. Azerbajdžan je uvjerljivi ratni pobjednik ove etape ratovanja koja je trajala od kraja rujna do početka studenog, i Armenci moraju vratiti velike dijelove teritorija, ali ne sve. O tome smo razgovarali s Damjanom Krnjevićem Miškovićem, profesorom na Sveučilištu ADA u Bakuu u Azerbajdžanu. Ovaj stručnjak za politiku i međunarodne odnose govorio nam je kako Azerbajdžan shvaća ovaj rat. U svojim stavovima vrlo jasno zastupa stranu Azerbajdžana i protivi se zahtjevima Armenaca.
Geopolitičke poruke
– Azerbajdžanci su ovaj sporazum, koji je osobno pomogao sklopiti Vladimir Putin, vidjeli kao povijesnu pobjedu. Kad je bio objavljen usred noći, slavlje na ulicama Bakua trajalo je do zore i ostatak idućeg dana. Sreća je bila duboka i iskrena. Vidio sam kako su deseci tisuća ljudi u jednom trenutku počeli pjevati nacionalnu himnu Azerbajdžana. Osjetio sam ponos i njihovu sreću. No isto tako i njihovu smirenost i zahvalnost – govori nam profesor.
Sporazum o primirju ušao je u primjenu 10. studenog, u trenutku kada su snage Azerbajdžana došle samo na deset kilometara od Stepanakerta, glavnog grada Gorskog Karabaha koji Armenci još uvijek kontroliraju.
– Prvo, da ne zaboravimo: Azerbajdžanci vide ovaj sporazum kao pravednu posljedicu serija pobjeda na terenu. Dakle Azerbajdžan je, dijelom vojnim uspjesima i dijelom diplomatskom vještinom, oslobodio sve svoje okupirane teritorije, što je, treba naglasiti, u skladu s četiri rezolucije Savjeta sigurnosti UN-a iz 1990-ih, koje su zahtijevale povlačenje armenskih trupa kao preduvjet za uspostavljanje mira. Drugo, Baku je pristao na ulazak nešto manje od dvije tisuće pripadnika ruskih trupa na period od pet godina, uz mogućnost da se to prisustvo produlji na još pet. Ruske trupe, odnosno mirovne snage, uglavnom će se baviti sigurnošću armenskog stanovništva u onim dijelovima samog Karabaha koji Baku nije vojno oslobodio tijekom rata. Treće, za taj ustupak, koji nije mali, ali koji ipak ima svoje strateško opravdanje, Azerbajdžanci su dobili nešto što nije nikad bilo do sada službeno stavljeno na stol, naime koridor kroz Armeniju između istočnog dijela zemlje i eksklave Nahičevan. Do sada je Nahičevan fizički bio izoliran od ostatka Azerbajdžana: avionom se išlo preko iranskog zračnog prostora, automobilom po iranskim cestama. Kada se taj koridor izgradi, što se po sporazumu mora dogoditi u iduće tri godine, to više neće biti slučaj. To pomalo podsjeća na problem Neuma: rješenje nije isto, ali je problem sličan. I četvrto, naravno, u tom sporazumu nema riječi o nekoj teritorijalnoj autonomiji za Gorski Karabah. Do prije početka ovog rata tako se nešto podrazumijevalo, ali sada više ne – pojašnjava detalje sporazuma naš sugovornik.
Uvjeren je da se priče o teritorijalnoj autonomiji za Gorski Karabah neće ni vratiti na stol.
– Sjećate li se Plana Z4? Najprije je bio predstavljen Tuđmanu u Zagrebu i bio mu je neukusan. Formulu “više od autonomije, a manje od nezavisnosti” bilo je teško prihvatiti. Ali strani medijatori uvjerili su ga da barem pristane na nju kao bazu pregovora. I pristao je. I onda su ti isti medijatori otišli vodstvu Republike Srpske Krajine. I ti nezreli ljudi, da ne koristim težu riječ, odbili su čak i da taj plan uzmu u ruke. Svima koji su barem išli u neku ozbiljnu školu ili su imali osnovno razumijevanje geopolitičkih okolnosti bilo je jasno da neće moći dobiti više. Ali svi se sjećamo da su oni to odbili, naglašavam, u trenutku kada su držali taj teritorij. Zaista tragična odluka za njih, za cijeli srpski narod. Povijesna greška koja potvrđuje koliko nedostatak političke zrelosti može biti koban. Ni jednom strancu nije palo na pamet da kuca na vrata Hrvatske i zatraži od Zagreba da nakon vojne pobjede pristane dati bilo kakav poseban status entitetu koji više nije postojao. Geopolitička je pouka sljedeća: kad se pobuniš, moraš znati kada se pomiriti – nastavlja Krnjević Mišković. Mnoge je iznenadila činjenica da Azerbajdžan, koji se našao nadomak glavnog grada Karabaha, nije osvojio cijeli teritorij. Čak su i armenske vlasti odmetnute regije govorile, kao opravdanje za svoj pristajanje na sporazum, da bi ona cijela pala u samo nekoliko dana da sporazum nije sklopljen.
– Postoji očigledan razlog, to da je od početka rata Azerbajdžan rekao da će borbe prestati onda kada bude jasnog rasporeda za povlačenje armenskih okupacijskih snaga. To se potpisivanjem tog sporazuma i dogodilo. Vodstvo Azerbajdžana zna povijest i učilo je iz različitih konflikata u svijetu. Primjerice, mislim da je Baku učio iz operacija Bljesak i Oluja: kada vojska ponovno zauzme teritorij s civilima koji te vide kao neprijatelja, dvije će se stvari sigurno dogoditi. Prvo, materijalna će destrukcija biti još gora. Drugo, bit će etničkog čišćenja, zločini će biti počinjeni. Reputacija Azerbajdžana u dijelovima Zapada nije najbolja. Armenci su se uspjeli prikazati kao žrtve, što je jednostavno netočno kada se pogleda kako su se ponašali na okupiranom teritoriju. Zaključak je da je Azerbajdžan zaustavljanjem dramatično smanjio rizik optužbi za odgovornost za trenutačna i buduća premještanja armenskog stanovništva u Karabahu u kojem su stoljećima zaista živjeli Armenci – smatra profesor.
Ovaj je rat započeo u 1980-ima, najžešći je bio u 1990-ima kada su Armenci izvojevali ključne pobjede, a nakon primirja 1994. nekoliko je puta opet eskalirao. Mnogi se zato pitaju koliko će mir uopće potrajati.
– Predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev jasno je rekao da je pomirenje moguće s nekom sljedećom armenskom vladom: pomirenje s armenskom nacijom koju predvodi trenutačni režim, rekao je, nemoguće je. Iz te perspektive, to ima nekog smisla. Ali pomirenje dva naroda drugačije je od uspostavljanja trajnog, možda hladnog, ali stabilnog rješenja. Trenutačno postoji primirje i ruske mirovne snage koje ga garantiraju. I ono će se održati, čak i ako se ne postigne napredak u postizanju trajnog mirovnog sporazuma. Uskoro će biti jasna i točna turska prisutnost na terenu koja bi mogla promijeniti dinamiku u smjeru rješenja. No prerano je za takve zaključke. Mora se dodati i velik vojni kapacitet Azerbajdžana kojem Armenija jednostavno ne može parirati, a to neće moći ni u budućnosti: vojni budžet Azerbajdžana veći je nego ukupni armenski proračun – pojašnjava Krnjević Mišković.
Neki su Armenci zamjerili Rusiji preslabo uključivanje u rat na strani Erevana, svog vojnog saveznika. Drugi pak su, posebno nakon što je Rusija pomogla u postizanju sporazuma, zahvalni Moskvi zato što je poslala vojnike koji bi trebali održati mir na armenskom teritoriju u Azerbajdžanu.
– Mislim da se radi o armenskoj zabludi o tomu da je Armenija nekako napadnuta. A nije. Nijedna zemlja na svijetu, uključujući i Armeniju, nije formalno priznala okupacijski režim na vlasti u Karabahu i sedam regija koje je okružuju u posljednjih 30 godina. Armenija čak nije ni anektirala te okupirane regije. Svi su shvaćali da prema međunarodnom pravu one pripadaju Azerbajdžanu. Rusija je bila vrlo jasna, javno i privatno, prije i tijekom Drugog rata u Karabahu, da ne smatra okupirane teritorije dijelom Armenije te je zbog toga nijedan sporazum ne obvezuje da pomogne Armeniji – smatra naš sugovornik. U svom je nedavnom tekstu za američki dvotjednik National Interest opisao protivljenje armenskoj okupaciji.
– Armensko iredentističko potraživanje Gorskog Karabaha temelji se na pogrešnom izjednačavanju samoopredjeljenja s osvjedočenim pravom na secesiju ili okupaciju: prvo potpada pod kišobran međunarodnog prava, a drugo ne. I kao što sam to napisao za National Interest, razlog je jednostavan: osvjedočeno pravo secesije direktno se protivi pravu na suverenitet i teritorijalni integritet. Zbog toga, samoopredjeljenje je podređeno suverenitetu i posljedično teritorijalnom integritetu. Neki misle da su pojedini secesionistički slučajevi koje zagovaraju jedinstveni slučajevi. Dakle, irački Kurdistan nije jedinstven slučaj, ali Kosovo jest. Republika Srpska, Sjeverni Cipar, Južna Osetija, Abhazija i Transnistrija nisu, ali ono što Armenci zovu Artsakh jest? Molim vas. Postoje tri načina kako promijeniti podređenost prava na samoopredjeljenje u odnosu na suverenitet. Prvi je strogo teoretski: moguća je odluka Vijeća sigurnosti UN-a koja je pravno obvezujuća, ali to se još nikada nije dogodilo. Drugi je sporazumom kada država otpiše dio svog teritorija, na što Azerbajdžan ne bi nikada pristao. Treći je jednostavno održavanje okupacije. U naše doba ona nikada do sada nije postala legalna ili legitimna. Ovaj će konflikt prestati, u smislu međunarodnog prava, kada Erevan shvati da je okupacija gotova i dopusti azerbajdžanskim civilima da se vrate svojim kućama. Ne postoji alternativa – smatra Krnjević Mišković. Kao što nam je nedavno rekao zagrebački profesor i stručnjak za ovo područje Davor Boban, pobjeda u ratu će učvrstiti vlast autoritarnog predsjednika Azerbajdžana Ilhama Alijeva.
Je li ovdje sve savršeno?
– Da, moglo bi se reći da je vojni uspjeh osnažio vladu predsjednika Alijeva. Oslobodio je okupiranu zemlju i ujedinio narod. I to nema nikakve veze s time je li Azerbajdžan potpuna demokracija kao što su to na primjer Novi Zeland, Finska i Urugvaj – smatra naš sugovornik. Zanimalo nas je kakva je država danas Azerbajdžan. Zemlja je to bogata naftom koju izvozi i u Europu, ali njezina vlada nije demokratska.
– Azerbajdžan je ozbiljna država koja se brine o svojim građanima. Je li sve ovdje savršeno? Naravno da nije. No pogledajte susjedstvo. Mislim da većina Azerbajdžanaca gleda na demokratske eksperimente u Armeniji i Gruziji i govor “mi ovo ne želimo”. Armenija je u opasnosti da postane neuspješna država, izabrani gruzijski lideri počinili su katastrofalne pogreške, primjerice vjerujući zapadnjačkim obećanjima 2008. koja me podsjećaju na obećanja koja su dana Mađarima 1956. Azerbajdžanci također gledaju na iranski model i govore “mi ovo ne želimo”. Isto je i s ruskim modelom. Gledaju Ukrajinu i smiju se. Istina, Azerbajdžan je nekada imao endemsku korupciju. Ali u posljednjih nekoliko godina zaista su transformativne reforme provedene u zemlji. Prosječan građanin svoje poslove s uslugama javne administracije prolazi s mnogo većom lakoćom, učinkovitosti i transparentnosti nego prosječan građanin u nekim državama EU, da ne spominjem zapadni Balkan, uključujući i Srbiju. Mnogo od toga ima veze s time na koji način država upravlja naftnim bogatstvom. Opet, stvari nisu savršene, ali ne znam nijednu drugu državu u ovom dijelu svijeta koja je bolje vođena i koja uzima u obzir javno mnijenje na odgovorniji način – zaključuje Damjan Krnjević.
Prije svega nema nikakve veze sa Krajinom koji su oteli teritorij Hrvatskoj u prekrajanju granica u ratu.Hrvatska je bila u Jugi suverena bez srpske autonomije.I tuje prici kraj mislili okupirat trecinu Hr i izici na more ba ba ba novinaru.U Nagorno Karabahu Armenci zive od drugog stoljeca ne nikakvi Azarbezdanci.Jeste da Rusija nema nikakve pravne osnove pomoci. Nagorno Karabahu.Jer ih sama Armenija nije priznalsa.Ipaj Rusi ih spasili ko zna koji put od Turskog maca.A mogli su Ameri i Francuzi jer se Premijer Pasnjan okrenuo njima zatim dobija po prstima pa kmeci Rusi pomagajte.I tako rusi spasili 60% teritorija Nagorno Karabaha prekinuli krvoprolice i ubistva.Da njih nebi otisa bi vec Karabah u Azarbejdzan.Neznam nitko ni Amerikanci nece Armenin pomoc uvjek Rusija a Armenci drze misu ovdje u nasoj Katolickoj crkvibi obrede.Oni su Katolici Pravoslavci imaju svoju zasebnu crkv Apostolsku Rusi su opet izisli na Kavkaz i vratit ce se otamo mozda nikad.Sto trideset aviona dotrali opreme i oruzja i dovlace.Tako da Turci mogu samo gledat.