Lako je slaviti kapitalizam. Vrišteći naslovi o tome kako je netko uložio stotine milijuna nečega i kako će zaposliti na stotine ljudi u nekom gradu i njegovoj okolici uobičajne su manifestacije spomenutog slavlja. I ništa tu ne bi bilo loše, niti čak zanimljivo da se ljudima koje u takvim situacijama volimo blagonaklono zvati poduzetnicima, ne daje gotovo svetačka aura požrtvovnosti i altruizma. Jasno, nema ništa loše u tome da netko pokreće posao, ali upravo se o tome i radi; o poslu. Ljudi koji ga pokreću ne rade to iz općeljudskih pobuda, nego radi profita. A baš se taj detalj u napumpanim pričama stavlja u drugi plan ili posve prešućuje. Svatko, ali baš svatko tko želi pokrenuti posao najprije će napraviti detaljnu matematiku isplativosti. I ako se ona po njega pokaže nepovoljnom, nikakva ljubav prema domovini, rodnom kraju, mjestu gdje želi raditi i ljudima koji ondje žive, ništa od toga, dakle, neće promijeniti odluku da u posao ne uđe. Napravit će i dugoročnu projekciju isplativosti, a broj radnika koje bi mogao zaposliti ovisit će isključivo o kalkulaciji razine iskoristivosti njihovih radnih mjesta. U kapitalističkoj filozofiji stoga nema nikakve romantike, nema nikakve širine i minimum socijalne komponente koja potječe iz nje neminovna je posljedica činjenice da su na ovom tehnološkom nivou ljudi-radnici još uvijek, na žalost, nužno zlo bez kojeg ne možeš planirati vlastito bogaćenje.
Ono što možeš jest minimalizirati tržišnu vrijednost njihova rada i na račun toga uvećavati vlastitu zaradu. Kada bi se kapitalistu prestalo tepati da je poduzetnik, kada bi se njegova prirodna, objektivna i ničim uvredljiva motivacija zaradom stavila u prvi plan, izgubilo bi se pravo slavljenja kapitalizma i on bi se sveo na pravu mjeru, kao što bi se na istu mjeru sveli i ljudi koji čine njegov okorjeli smisao; na pohlepu, ne na poslanje. U tim okolnostima jednostavno bi bilo nemoguće stvarati ideološku maškaradu o tome da privatna inicijativa u svojoj srži nosi isključivo zajedničko dobro, a napor koji se ulaže u nametanje opravdanja smisla postojanja jednog kontradiktornog sustava je toliki da apsolutno zaslužuje svaku pohvalu. Stvoriti od kapitalizma nacionalnu i socijalnu kategoriju moguće je isključivo u ekskluzivitetu šutnje o realnim kapitalističkim namjerama; šutnja o zaradi, šutnja o statusu radnika, šutnja o smislu rada, šutnja o upregnutosti države u interes kapitala. Ako se ipak netko usudi makar neznatno zapitati nešto oko tih kategorija, ušutka ga se hitnom intervencijom s pozicija domoljublja, religije ili jugo-komunističke prošlosti. Kapitalist je tako, perfidno i temeljito, pretvoren u žrtvu vlastitog sustava, jer je on, vođen idejama općeg dobra, natjeran nesrećom koju promatra oko sebe, protiv svoje volje pokretati posao. Nikada to ne bi učinio da ga ne pogone viši interesi i opće ljudstvo. To je točka metamorfoze kapitalizma iz predatora u čovjeka. Da bi se dodatno naglasila iluzija pitomosti, istovremeno traje degradacija pojma rada i degradacija radnika.
Jer dok slušate o poduzetničkoj žrtvi, paralelno ćete čitati o radničkoj nezahvalnosti u temama koje kroz jauk i plač konstatiraju da neki poslodvaci jednostavno ne mogu pronaći radnike za svoje plemenite ciljeve. Uz prateće konstatacije da naši ljudi jednostavno ne žele raditi, da nas još uvijek pegla socijalistički mentalitet, da smo nezahvalni i bahati i da što mi u stvari želimo kad je vrijeme socijalne sigurnosti jednostavno prošlo. Tako počinje biblijski sukob naših dana: s jedne strane požrtvovni poduzetnik s poslanjem, a s druge nerazumni i nezahvalni radnik. Nitko neće raščlaniti situaciju zašto neki poslodavci, unatoč svim deklarativno povoljnim uvjetima, ne mogu pronaći radnike. Možda odgovora nema jer je jednostavan, možda ti poslodavci jednostavno nisu dobri poslodavci, možda ne plaćaju dovoljno dobro ono što traže od radnika koji onda u svojoj osobnoj kalkulaciji preživljavanja ne vidi jake motive da bi sebe i svoju obitelj predali na milost i nemilost baš tom kapitalistu. Možda su problem uvjeti rada, a ne radnička radna etika, možda i radnik, u sustavu koji je ukinuo elementarno socijalno partnerstvo pretvorivši ga u golu glembajevštinu, dakle možda i radnik ima pravo svoju vještinu unovčiti tamo gdje će mu za isti rad i bolje uvjete platiti više. Osporavanje prava radniku da bude barem „svoga tela gospodar“(što će mu se radikalno negirati kroz ponovno uvođenje vojnog roka) kad mu je sve drugo oduzeto, trajan je proces oduzimanja subjektnosti ne samo jednoj socijalnoj kategoriji nego i njegovu osnovnom elementu – pojedincu. Jeste li s ovim isksustvom sigurni da je Orwell pisao o futurističkom staljinizmu ili je hiperrealistički naslikao kapitalizam oko sebe, društvo koje se snebiva nad patnjom kapitalista i ogorčeno se čudi nad time što u stvari želi radnik i kako se to usuđuje željeti. U jednostavnom kirurškom zahvatu na živo odstranjeno je socijalno partnerstvo kao oblik društvene ravnoteže i kreiran je vazalno zavisan odnos u kojem je egzistencija srednjeg i nižeg sloja smišljeno dovedena do ruba da bi postali lako operativni objekti i na kraju dezerteri koji kukavički bježe iz ovog hrvatskog sna. No, tko je u stvari mogao i sanjati da će se sve ovo dogoditi...
Pogledajte i galeriju: Radnici Zvečeva u štrajku, zaustavili proizvodnju
jedino što se hrvatskoj može dogoditi u biblijskim razmjerima je da ostanu jedna žena i jedan muškarac, drvo jabuke i poneka zmija... u tekstu se razglaba što je kapitalizam i kakvi su gazde i kakvi su robovi.... i dok jee omiljena disciplina debatiranje o osnovnim stvarima i znanjima ovaj tekst uopće nije čudan...