Dok je Hrvatska bila još duboko u ratnom sukobu, a od međunarodnog priznanja bile su prošle tek tri godine, u veljači 1994. tadašnji pomoćnik direktora HPT-a za poštanski sustav Božo Sever dobio je čudan i potpuno neočekivan telefonski poziv. Bila je to njemu nepoznata osoba iz zvučnog Centra Simon Wiesenthal, centra koji je bio poznat po svjetskim potragama za preživjelim ratnim, nacističkim zločincima.
Osoba je tražila objašnjenje “zbog čega je Republika Hrvatska dopustila potomcima Andrije Artukovića da izrađuju poštanske marke Republike Hrvatske” navodeći pri tome prigodnu poštansku marku sa stiliziranim likom skijaša, izdanu u povodu XVII. Zimskih olimpijskih igara u norveškom Lillehammeru. Sever je pokušavao dokučiti u čemu je problem s tom hrvatskom poštanskom markom, koja je, shvatio je, bila “prijavljena” tom uglednom svjetskom centru za traganje za nacistima kao “ustaška” marka.
Što su skrivili Zrinski?
U nekoliko je razgovora g. Sever sugovornicima iz Centra objašnjavao da je autor marke akademski slikar Lovro Artuković te im potanko objašnjavao kako HPT planira i izdaje marke, na koji način naručuje izradu i dizajn maraka. Sever je ustvrdio da Republika Hrvatska poštuje međunarodne norme i pravila u procesima izdavanja poštanskih maraka, kao i to da se ne smiju olako donositi mišljenja i stavovi koji nekoga (i Poštu i akademskog slikara Artukovića) bezrazložno optužuju.
Sever je, dakle, shvatio da je,nekakvim čudnim spletom okolnosti problematična marka kojoj na dnu stoje dva imena. U lijevom donjem uglu stoji “ZRINSKI”, a u desnom “ARTUKOVIĆ”. To je nekome, a kasnije su naše službe utvrdile da je riječ o nekima od srbijanskih nevladinih organizacija, bilo dovoljno da alarmiraju centar Wiesenthal. Da se alarm upalio na ime Artuković, još bi se i dalo razumjeti, no što je problematično bilo sa Zrinskim, to nikome ni do danas nije jasno.
On je bio “samo” znameniti Hrvat, ali iz 16. stoljeća!? Poznavatelji filatelije odmah su otkrili o kakvoj je “zabuni” riječ. Artuković je ime autora likovnog rješenja po kojemu je tiskana ta hrvatska poštanska marka, a radi se o već i tada poznatom, a danas svjetski poznatom hrvatskom slikaru Lovri Artukoviću, Zagrepčaninu rođenom 1959., koji već dugo živi i radi u Berlinu i gradi svjetsku karijeru. A Zrinski, pa riječ je o najfinijoj hrvatskoj tiskari Zrinski u Čakovcu, koja i danas tiska hrvatske državne marke! No, premda je sve odmah bilo jasno, HPT, kao i autor Artuković morali su proći kroz dugotrajni postupak dokazivanja svoje nevinosti i dokazivati da nisu veličali nacističku hrvatsku državnu tvorevinu iz 1941. do 1945. Slučaj se još i iskomplicirao kada je isti autor, Lovro Artuković, za istog naručitelja, HPT, ni godinu dana kasnije, početkom 1995. plasirao blok od tri poštanske marke pod nazivom “Kravata – Croata”.
Veljko Bui, jedan od vodećih hrvatskih filatelista, autor velikog broja (više od 1000) prigodnih poštanskih žigova u časopisu “List FD Poštar” napisao je tekst pod naslovom “I to se događa” gdje iznosi kraći sadržaj svojih razgovora s djelatnicima pariškog Centra Wiesenthal. Tekst je objavljen u izdanju iz prosinca 1996., a navedeni razgovori vođeni su nekoliko mjeseci ranije. Bui piše da mu se sredinom 1996. javila osoba koja se predstavila kao “novinarka iz zagrebačkog dopisništva strane novinske agencije” koja je tražila odgovor na pitanje o tome “kako je moguće da je Pošta izdala marku u počast osuđenom ratnom zločincu Andriji Artukoviću”. Kao izvor te informacije navela je Centar Wiesenthal koji je takvu vijest pustio u međunarodnu medijsku i stručnu (UPU, Svjetska filatelistička unija) javnost.
Bui je odmah novinarki negirao čitavu tu apsurdnu konstrukciju, a onda je uspostavio kontakt s djelatnicima Centra i s njima obavio nekoliko razgovora. Tijekom razgovora ispostavilo se da djelatnici Centra problematičnima ovaj put drže marke iz serije “Kravata – Croata”. Prema djelatnicima Centra Wiesenthal, Hrvatska pošta izdala je “memorijalno izdanje poštanske marke za Andriju Artukovića”. Tek ih je u trećem razgovoru Bui uspio uvjeriti da se, kao i u slučaju marke izdane u počast Olimpijade u Lillehammeru, i ovaj put radi o akademskom slikaru Lovri Artukoviću, a ne o ratnom zločincu Andriji Artukoviću!
Obavještajne smicalice
Pošta je isto odradila svoj dio “potrage za istinom” te je ujedno zatražila ispriku od Centra Wiesenthal uputivši istovremeno i pismo sjedištu UPU u Bernu u kojem ističe neistinitost plasiranih optužbi te upozorava na njihovu štetnost. Tadašnji direktor Centra dr. Shimon Samuels poslao je pismo u kojem je, između ostalog, napisao: “Drago mi je da nazivi na marki označavaju dizajnera i tiskaru, a ne nacionalne ličnosti iz 17. i 20. stoljeća
.” Ovakav odgovor i isprika iz Centra, premda je su donijeli stanovito olakšanje za Poštu i autora, ipak su pokazali da je za Centar sporno ne samo prezime Artuković (koje ih asocira na Andriju Artukovića) nego i naziv tiskare Zrinski. Naši obavještajni stručnjaci odmah su u tome prepoznali i pravu prirodu plasiranih protuobavijesti protiv Hrvatske. Naime, članovi poznate hrvatske velikaške obitelji Zrinski isticali su se u borbi protiv Turaka, a kasnije protiv Mađara, odnosno protiv svih onih koji su u njihovo doba ugrožavali hrvatske nacionalne interese. I ta se činjenica nekome tko je plasirao izmišljotine Centru učinila zgodnom “dopunom” teze o veličanju ustaškog Artukovića. To što je Zrinski povijesna osoba iz 16. (a ne 17. stoljeća kako pogrešno navodi Centar) samo povećava apsurd o “sljedbenicima ustaša” u novoj Hrvatskoj. Kako bilo, način na koji su plasirane i tema koja je izabrana bila je za djelatnike Pošte i države lako branjiva.
To je primjer loše isplaniranih protuobavijesti koje idu u prilog napadnutom jer se lako može obraniti od njihova negativnog djelovanja te optužiti drugu stranu za ciljano podmetanje neistina, zaključuje danas Gordan Akrap, stručnjak za sigurnost i hibridno ratovanje te bivši obavještajac koji je ovaj jedinstveni “filatelistički” slučaj uvrstio i u svoju doktorsku disertaciju.
Svejedno, mukotrpno dokazivanje da nije bilo veličanja NDH na tim poštanskim markama trajalo je gotovo dvije godine!? Hrvatska pošta inače redovito izdaje poštanske marke kojima obilježava značajne događaje, čuva spomen na značajne osobe iz hrvatske povijesti (kulture, znanosti, umjetnosti, politike), ukazuje na osobitosti hrvatske flore i faune, obilježava međunarodne uspjehe hrvatskih sportaša, potiče širenje razumijevanja, prijateljstva i suradnje prema drugim i drugačijim osobama, sudjeluje u promicanju te obilježavanju međunarodnih organizacija čiji je RH član ili će tek postati.
Tako je nastala i marka koja predstavlja stiliziranog skijaša. Kako je kravata jedan od onih simbola po kojima je Hrvatska postala međunarodno prepoznata u cijelom svijetu, HPT je 1995. bio odlučio izdati posebno filatelističko izdanje u počast kravati koje je ušlo u svijet filatelije. Poštanske marke s motivom kravate izdane su u siječnju 1995. Tim je markama zajedničko da im je autor akademski slikar Lovro Artuković, a sve su tiskane u tiskari Zrinski u Čakovcu. I sve su one ušle u povijest, premda do sada gotovo potpuno nepoznatu hrvatskoj javnosti, jer su postale sredstvom za nanošenje političke i druge štete interesima Republike Hrvatske.
Nedugo nakon što su marke izdane, pariški centar organizacije Centar Simon Wiesenthal je plasirao, u oba slučaja, protuobavijest preko svjetskih medijskih agencija, o tome da je te marke izradio potomak Andrije Artukovića, ministra iz vremena NDH kojeg je jugoslavenski sud osudio na smrt zbog počinjenih ratnih zločina tijekom 2. svjetskog rata i koji je umro u zatvoru u siječnju 1988. ne dočekavši izvršenje presude. Kasnija isprika Centra, naravno, nije imala niti mogla imati ni približan odjek kao lansiranje tvrdnji da nova Hrvatska veliča NDH.
Akademski slikar Lovro Artuković nerado se sjeća tih zbivanja od prije 25 godina. Prezime Artuković nije ga jednom stajalo životnog i stvara lačkog mira. Potvrđuje da je Centar Simon Wiesenthal tada poslao dopis Hrvatskoj pošti i njemu, “ispričali su se i time je taj slučaj i formalno bio zaključen”. No trajalo je to dosta dugo vremena.
– Radilo se o markama “Kravata – Croata” koje su bile poslane na natječaj za najljepšu svjetsku marku te godine u Parizu i onda je Centar, vjerojatno na dojavu nekoga tko marku nije ni vidio, prijavio je kao “sumnjivu”. Njima je netko to podvalio, a Hrvatska je još bila relativno “friška” država – kaže. No Artuković ni danas nije znao, doznao je tek iz razgovora za Večernji list, da je ustvari prva “sumnjivom” proglašena njegova marka skijaša izdana uoči Zimskih olimpijskih igara u norveškom Lillehammeru 1994.
– A to i ne znam – kaže Artuković koji potvrđuje da ga je ta priča s njegovim prezimenom pratila kroz život. – A što da radim, nisam zbog toga promijenio prezime – kaže kroz smijeh.
– Tada je, tijekom trajanja NDH, počinjeno puno zla, a osoba s tim prezimenom bila je sudionik toga zla. Kaže da, međutim, tada, 1995., kad se sve to zbivalo, nije ostao sam. Bio se odmah uključio i Hrvatski helsinški odbor te je tada poznati autoritet i ekspert Zvonko Maković “svjedočio” u njegovu korist.
– Jedino mi je bilo krivo kada su me nazvali tada neki naši novinari s kojima sam se godinama poznavao, jedna kolegica, dopisnica velike i utjecajne strane agencije i pitala me: “Pa, Lovro, pa što je to, što to radiš?”. A pitam je ja – pa jesi li ti uopće vidjela tu marku... Nije. To je bilo otužno, da je krenula ta vijest kako sam napravio marku koja veliča NDH i Artukovića, a da nitko nije provjerio ima li tu uopće ičega istinitoga... Podsjetit ću, tu je vijest bila prenijela čak i državna Hina, nisu ni oni prethodno provjerili tu vijest! – objašnjava sada Lovro Artuković.
Zanimljivo, prvi je put Lovro Artuković “stradao” zbog svog prezimena još 1987.. u vrijeme suđenja Andriji Artukoviću u Zagrebu. Suđenje je izazvalo veliki medijski interes i u tadašnjoj Jugoslaviji i u svijetu, pa je press-centar bio organiziran u KIC-u u Preradovićevoj ulici. Trebao sam baš imati izložbu u tom prostoru, no ona je odgođena, očito zbog “nepriličnosti” mojeg prezimena – sjeća se Artuković. Pri tome, ni on ni njegova obitelj nisu imali tada nikakav kontakt s potomcima Artukovića, koji su stigli iz SAD-a i pratili suđenje u Zagrebu. Zagrebački Artukovići i oni koji su u SAD-u i jesu dalja rodbina, jer otac Lovre Artukovića jest rođak zloglasnog Andrije Artukovića pa očito izbor slikara Lovre, da bi se putem njegovih likovnih rješenja iz 1994. i 1995. na markama RH lansirala priča o nekakvom “veličanju NDH i ministra Artukovića”, i nije bio slučajan.
Hajka iz izraelskog Centra
Te godine, kada je krenula hajka iz Centra Simon Wiesenthal, naš slikar Lovro, naravno, nije dobio nikakvu nagradu u Parizu u natjecanju za najbolju marku. Do tada je Artuković bio napravio između 20 i 30 maraka za Hrvatsku poštu, što mu je tada bio odličan posao jer su honorari bili izuzetni.
– No nakon hajke je sve prestalo i polako su stale narudžbe, stigle su još samo dvije, a i inače je došlo do tehnoloških pomaka pa se od tada marke izrađuju temeljem fotografija i kompjutorskih dorada, a ne više temeljem likovnih djela – objašnjava.
Tako da je taj nesretni događaj ustvari uvjetovao i to da se slikar Lovro potom potpuno bio prebacio na slikarstvo te je stvorio svjetsku karijeru i ugled. Zaključuje da on tu cijelu neugodu i nije osobno shvaćao, nego da je on bio meta uglavnom stoga što je netko tada želio stvarati političke probleme novoj hrvatskoj državi, a njega i njegova slikarska djela prenesena na državne poštanske marke zbog imena i obiteljskog rodoslovlja samo su koristili kao sredstvo za pritisak. On se stoga osobno klonio ulaska u bilo kakvu politiku jer mu je “nezgodno” prezime i dalje znalo otežavati život.
Nakon toliko godina tadašnji odgovorni rukovodilac Pošte Božidar Sever primjetno se nerado sjeća tih događaja. U mirovini je, no potvrđuje da je tada bio obavio nekoliko telefonskih razgovora i osobno s osnivačem centra Simonom Wiesenthalom. Potvrđuje da je nakon svega uslijedila i pismena isprika Centra i Pošti i autoru. Gordan Akrap kaže da dojava Centru Wiesenthal nije stigla od države Srbije, već tragovi vode do tamošnjih “humanitarnih, nevladinih udruga”, koje su alarmirale Centar.
Hrvatskoj strani, inače, nikada nije službeno rečeno tko se to žalio na poštanske marke koje je naslikao slikar Lovro Artuković. No naše su službe neslužbeno ipak locirale te udruge iz kojih je prijava stigla. I nisu se one žalile samo Centru nego i UPU-u, dakle Svjetskoj poštanskoj uniji u švicarskom Bernu! Zanimljivo, to je svojedobno bila jedina svjetska organizacija koja je službeno bila priznala NDH, tako da su poštanske marke koja je ona izdavala bile i službeno priznate kao važeće marke.
Sotonizacija Hrvatske
Akrap se slaže da je cijelu tu priču, koja je potrajala više od godinu dana, ipak bilo lakše srušiti jer su prijavili i Zrinskoga kao u ustašku osobu!?
– Tipično za dezinformacije, ako ti se čini da nemaš dosta materijala, onda ubaci još nešto zvučnoga da zamagliš stvar dodatkom, no to im se obilo o glavu jer Nikolu Šubića Zrinskog nikako se ne može ugurati u ustaški kontekst 1941. do 1945. – kaže Akrap. On takve akcije naziva operacijama utjecaja s ciljem narušavanja reputacije i pronalazaka dodatnih stvari kojima bi se Hrvatsku proglasilo sljednicom NDH. Jednostavnije rečeno, radilo se o pokušaju sotonizacije Hrvatske. Slične su bile akcije rušenja reputacije s upozoravanjem na prvo bijelo polje hrvatskog grba premda je činjenica da je riječ o povijesnom hrvatskom grbu koji nije samo i sada na krovu crkve svetog Marka u Zagrebu (dakle, bio je tamo i u 45 godina komunizma) nego je bio i u grbu Austro-Ugarske, Budimpešta ih je i danas puna po zgradama, bio je sastavni dio grba Kraljevine Jugoslavije, dakle puno prije NDH. Polje s prvim crvenim poljem ugrađeno je u Socijalističkoj Hrvatskoj kako bi se razlikovalo od onoga iz NDH, što je bilo teško nasljedstvo.
– Ustaški grb je samo onaj koji je u grbu imao ugrađeno “ušato” slovo “U”, a ne onaj s prvim bijelim poljem – objašnjava Akrap. No i dandanas mnoge ljude treba uvjeravati da grb s prvim bijelim poljem nije ustaški, toliko se ta fake, pogrešna priča “ulovila” u glavama ljudi. No i ta priča dokazuje koliko je Hrvatska bila izložena raznim podmetanjima, sve u cilju da joj se već u startu naruši reputacija. Priča o kvaziustaškim poštanskim markama svakako je jedna od najneobičnijih i najapsurdnijih, prije 25 godina uopće nije bila smiješna ni benigna, no sada se na svu sreću možemo i dobro nasmijati na takve “pokušaje uznemiravanja” i podmetanja Hrvatima i Hrvatskoj. Valja je zapamtiti
Simon Wiesenthal da je stigao osuđivao bi i djecu rođenu u ratu u Njemačkoj.