Zorina mast, prirodna krema za kožne tegobe koju je više od 50 godina izrađivala Zora Čipčić iz Dugopolja, poznata je u cijeloj Dalmaciji, a zahvaljujući njezinu unuku Goranu Čipčiću, 23-godišnjem prvostupniku ekonomije, pobjedniku u prvoj sezoni projekta Startaj Hrvatska, okitila se titulom Hit proizvoda 2020., izborila mjesto na policama Spara i Interspara te osvaja potrošače diljem Lijepe Naše.
Priča o čudotvornoj masti koja liječi opekline, ali i ostale kožne tegobe, nije samo priča o tajnama narodne medicine koje se prenose s koljena na koljeno ni samo priča o poduzetničkom uspjehu. To je priča o neizmjernoj uzajamnoj ljubavi i poštovanju unuka i bake.
– Kad sam se upustio u ovo, najviše me strah bilo da ne osramotim babu i njezinu mast, zbog koje su na naša vrata kucali ljudi iz svih dijelova Dalmacije koji su se opekli ili imali neke druge kožne probleme. Baba je, otkad znam za sebe, svima pomagala, kuhala je mast, nikada nije naplaćivala za djecu ni ljudima koji imaju rak ili onima koji su joj se jako svidjeli i stekla je veliki ugled. Svi u Dalmaciji znaju za babu Zoru. Zadovoljan sam što je baba sretna i ponosna na mene, a i zato što njezina mast može pomoći puno većem broju ljudi, mada je ona, otkako je pala i slomila kuk, više ne pravi – kaže nam Goran, kojega smo posjetili u 150 godina staroj, kamenoj kući u Dugopolju u kojoj živi sa svojom babom Zorom.
– Ja sam kremu naučila raditi još dok sam bila cura u Dicmu tako što sam gledala svoju babu i mater kako su to radile. Kad sam se udala, nisam radila kreme, a moja sestra u Dicmu, koja se udala tek u 67. godini, nastavila ih je raditi i ona je meni baš pokazala kako triba – govori Zora.
Mast traže i u Americi
Prvu kremu, po recepturi svoje majke i bake, Zora je napravila 1965. godine.
– Opekla se jedna baba u susjedstvu, zločesta je bila, ali bilo mi je žao. Kuhala je krumpire, a voda od vrućih krumpira gora je od vruće masti, i prolila joj se po nozi. Grozno je izgledalo i rekla sam joj da je moja mater pravila mast za opekline i ponudila da ću joj napraviti. Ona mi je donijela zovu i saće, odnosno vosak, i ja sam njoj napravila mast. Poslije toga ona je u selu svakome nogu pokazivala i govorila kako sam joj mast napravila i da joj je sve prošlo. I tako je počelo. Tko se u selu opekao, evo ga kod mene, nosi zovu, saće i ulje i ja sam kuhala svima kreme. Netko bi dao bocu ulja, netko kavu, netko ništa. Onda su mi doveli malog od osam godina, pržila mu baba krumpire, on je povukao tavu, svuda ga je opeklo. S njim su otišli u bolnicu, doveli ga na plastiku, tamo je bio dr. Brajčić i nakon deset dana ga je pustio kući i rekao da će ožiljak ostati jer pravog lijeka nema. Njegova mater čula je za mene, došla, ja sam joj napravila mast. Sve mu je prošlo. Odvela je dite dr. Brajčiću i kada je on vidio kako to dobro izgleda, počeo mi je slati opečenu djecu. Nisu svi doktori to dobro prihvatili, njegov šef mu je rekao da će mu dati otkaz, ali i on se poslije uvjerio da je sve kako triba. Tako se za mene na daleko pročulo, i to ne samo u Dalmaciji. Moja mast išla je u Njemačku, čak i u Ameriku – kaže nam baka Zora.
Ljudi su prenosili priču o čudotvornoj kremi koja liječi opekline, nadraženu kožu, dermatitis, tegobe nakon zračenja... Svojim iskustvima i usmenom predajom stvorili su brend pa je Goranu bio olakšan ulazak na tržište koje je proizvod prepoznalo još davno prije.
– Ovu mast slobodno možete i pojesti – tvrdi baka Zora, a Goran nam odaje sastav. Maslinovo ulje, bazga, macerat gospine trave i pčelinji vosak. U posao se, kaže, upustio kao student, jer ga studij nije dovoljno ispunjavao. Razmišljao je u kakav bi se poslovni pothvat upustio i u jednom momentu shvatio da mu je proizvod tu, cijeli život u kući, i da bi poslovni put mogao graditi na babinoj masti.
Krenuo je sredinom 2019., oglašavao se najprije na Facebooku, a zainteresirao je i novinare, koji su za babu Zoru i ranije znali. Bila je u “Globalnom sijelu”, a o njima je nedavno bio prilog u “In magazinu” pa u Slobodnoj Dalmaciji. Narudžbe su se povećavale, pozitivni komentari ljudi tjerali su ga da ide dalje. Obitelj mu je isprva bila zabrinuta kako će sve to skupa završiti.
Mast sam pravio u konobi
– Zovem ćaću, kažem idem u posao, otvorit ću obrt, a mater i on se pripali. Znate ono: “Završi faks, zaposli se!” I baba je isto bila za to da je fakultet na prvom mistu. Nisu oni to govorili zato što nemaju vjere u mene, nego su se pripali, otac cijeli život radi u HEP-u, mater je čistačica, živjeli smo nas četvero dice i oni od njihovih plaća, a baba je pomagala praveći mast. Razmišljao sam što ću, pomolio se Bogu, zamolio ga da me vodi i u dubini duše znao sam da moram ići za onim što ja mislim da je najbolje za mene. Imao sam snage i volje dizati se rano, prikupljati papir po papir, pitati, tražiti odgovore – govori Goran.
Prijelomni trenutak bio je kad se prijavio na projekt Startaj Hrvatska.
– Došao sam na audiciju, bilo me je strah. Razmišljao sam: “Uništit ćeš ono što je baba stvarala, netko će ti ukrast recept”. To je bila unutarnja borba. Ali, odlučio sam, idem dati sve od sebe pa što bude. Bit ću svoj, iskren. I pred kamerama ispričao sam priču o Zorinoj masti i svojoj babi. Ispričao sam i kako sam nakon didove smrti spavao s babom u krevetu godinu dana jer je nju bilo strah samu, a imao sam već 14 godina. Rekao sam da me bilo sram reći prijateljima da spavam s babom, di ću to govorit, rugat će mi se, još ako cure čuju, a nakon toga javilo mi se puno ljudi: “I ja sam isto spavao s babom i nikom nisam govorio”, haha. Poslije sam spavao u sobi do babine i cijelog života, kada god ja došao kući, baba me uvik čeka. Nikad nismo išli spavat, a da se prije zajedno ne pomolimo – govori Goran.
Ali, nije bilo lako ni sudjelovati, a kamoli pobijediti.
– Od svih sudionika projekta Startaj Hrvatska ja sam bio jedini koji nije imao ništa, drugi su bili pravi mladi poduzetnici, imali pogone, a ja sam mast sam pravio tu, u konobi. Kad sam doveo komisiju u konobu, tamo plinska boca i kuhalo, a gore pršut, sudžuci, slanina, vidim, oni se pogledavaju, ali opet su mi ukazali povjerenje i prošao sam. Dalje sam posao razvijao uz njihovu pomoć, imao sam koga pitati kada sam nailazio na problem. Govorili su mi da vjeruju u mene, bili su mi motivacija da ustrajem – kaže Goran.
A bilo je problema, mogao je i ispasti iz projekta jer otvaranje pogona i pokretanje prave proizvodnje nije u početku išlo zacrtanim tempom. Korona ga je omela, stopirana su sredstva za samozapošljavanje, a on je u sve krenuo bez novca.
– Kada su mi rekli da ću ispasti ako se ne ubrzam, u meni se pobudio inat. Odlučio sam posuditi novac, a ako propadnem, otići ću vani zaraditi i to vratiti. Od ćaće, rođaka, prijatelja, brata, sestre sam posudio. Onda je došla Sparova narudžba od 8000 komada. Noge su mi klecale. Onda opet hladan tuš, da ti to isporučiš, treba ti još ulaganja od 120.000 kuna. Ali, uspio sam. Danas imam pogon, rade mi radnici na ugovor, sestra mi pomaže, sve se uhodava i rastemo. Puno je lakše nego prošle godine. Mogu vam reći da nisam više u dugovima, sav posuđeni novac sam vratio – kaže nam Goran. Pomogli su mu Općina Dugopolje, Turistička zajednica i Splitsko-dalmatinska županija.
Zorina mast, napravljena sto posto od prirodnih sastojaka, bez konzervansa, boja i mirisa, po receptu starom bar 150 godina, izvrsno se uklopila u današnji trend sve većeg interesa za prirodnu kozmetiku i proizvode bez štetnih, nadražujućih sastojaka. Naravno, prošla je sve potrebne analize, dopuštenje za njezino stavljanje na tržište dao je Nastavni zavod za javno zdravstvo.
– Goran pravi kreme koje su jednako dobre kao one što sam ih ja pravila. Ista je to mast, sve je isto. Ja nisam vagala kao što Goran važe. Nego uzmem šaku zove, očitim koru, istružem, stavim ulje, saća, kuham sve i gledam je li se dovoljno stvrdnulo. Ako je previše tvrdo, dodam ulja, ako je premalo, dodam saća. Goranove dvije sestre obje znaju raditi kreme, njega sam isto naučila, nije njemu trebalo puno, a brata njegova nije briga, završio je elektrotehniku i radi u struci. Jako je drag i pošten, on meni dođe i šapće: “Baba, triba li to novaca?”, a ja njemu odgovorim: “Triba li tebi?” – razgovorljiva je baka Zora, koja nam otkriva da joj zapravo krsno ime Šima, ali nitko je tako ne zove.
Pitamo je kakav je osjećaj bio kada je Goran pobijedio i Zorina mast postala “Hit proizvod 2020.”
– Plakala sam ja, plakao je on. Ja tu noć do tri ure nisam zaspala, svi su rođaci, prijateljice iz sela, svi koji nas znaju zvali i čestitali, govorili da je pravi. Bila sam radosna i ponosna na njega. I sad sam! – govori nam baka Zora, a suza se otima.
– Baba mi je utrla put kojim idem, godinama ga je stvarala. Najvažnije je što ljudima mast pomaže, ona je sretna, a ja živim svoj san. I ja sam sretan – zaključuje Goran.
Ovo je najbolja priča koju sam na "Večernjem listu" ikada pročitala!