Što bi vojska Srbije radila u Jasenovcu da hrvatski carinici nisu na Bajakovu otkrili skrivene službene odore u kojima su, očito, u nekadašnjem ustaškom logoru trebali izvesti pokusnu vježbu prema scenariju agresivnog para Vučić-Vulin? Pravila nered! Ako se radilo (samo) o smišljenoj provokaciji, ona je na vrijeme razotkrivena, i nije počinila štetu kakvu je mogla u ionako krhkim srpsko-hrvatskim odnosima. Koristila nije nikome, čak ni srbijanskim vladarima, koji su još jednom potvrdili koliko su im Hrvati i dalje trn u oku, i da vode državu tako da drvlje i kamenje redovno bacaju po Hrvatskoj.
A ako im je cilj bio da montiraju neku virtualnu okupaciju Hrvatske, onda nisu samo neodgovorni pred svojim narodom, nego su i naivni pred svima drugima. Cijela je operacija toliko prozirna da joj i ne treba posebno objašnjenje. Tako završavaju amaterske vojne operacije.
Svaka ozbiljnija država zna napamet da u drugu državu ne smije švercati svoju vojsku. Srbija je upravo to pokušala, a prebacuje na Hrvatsku odgovornost što je raskrinkala njenu podvalu.
Pravila za službene osobe
Jedna pravila u diplomatskom prometu vrijede za građane: oni podliježu općim standardima slobodnoga kretanja; druga vrijede za službene osobe: one ne mogu ni pištolj prenijeti preko granice ako ga nisu prijavile (i ako nisu dobile odobrenje države u koju ulaze). Da su imali dobru namjeru, dva Aleksandra, Vučić i Vulin, morali bi pozvati na red svoje službe zbog ignoriranja utvrđenih pravila prekograničnoga kretanja. Iz njihovih se reakcija može zaključiti da ih je zanimalo skretanje, a ne kretanje njihove vojske, kako bi opet stavili Hrvatsku i Hrvate na optuženičku klupu zato što se „ne žele sjećati svoje prošlosti“, ili još gore, optužili ih da su „Pavelićevi sljedbenici“ koji ne dopuštaju da se i Srbi sjećaju.
Lako je srbijanskim čelnicima tako besjediti na račun Hrvata, i to generalno, a ne hrvatskoga Marka ili Janka, kad sami, formacijski ili idejno, pripadaju četnicima, koje su oni sa svojih visokih položaja uzdigli na rang ratnih pobjednika. Što bi njihove žrtve trebale reći o tome što su sve četnici (po)činili i u Hrvatskoj? Ustaše jesu izvele teške zločine nad hrvatskim Srbima, i ne mora to potvrđivati Aleksandar Vučić sa svojim statusom četničkoga vojvode. Jasenovac jest bio logor u kome su masovno ubijani Srbi, ali to ne mora otkrivati vojska današnje Srbije, države koja je rehabilitirala kolaboracionistički četnički pokret. I naravno, ministar obrane Vulin, koji kao ceremonijal-majstor u svim antihrvatskim predstavama pravi nedostojnu usporedbu Srba sa Židovima kad pita koja bi zemlja mogla zabraniti Židovima da idu u Auschwitz, a Srbima u Jasenovac, ako nije „sljedbenica fašističke Pavelićeve ideologije“. Kome treba govoriti da su Srbi u ratu, jednako kao i Hrvati, bili na različitim stranama, a da su Židovi bili samo na jednoj strani, kao žrtve i srbijanskog i hrvatskog ratnog režima? I da su Hrvati bili masovnije na strani antifašizma nego Srbijanci. Poziva li itko Vučića na europske antifašističke manifestacije?
Kad zagrižljivo govori o Hrvatima, Vulin potvrđuje koliko su hrvatske vlasti bile u pravu kad su mu zabranile da ulazi u Hrvatsku i da su u pravu što nisu pustile vojnike kojima je on ministar da ureduju u Jasenovcu. Vojska nepozvana ne ide nikamo; kad ide bez poziva, to se zove okupacija. Kako u Beogradu ne razumiju da je vojska Srbije strana vojska u Hrvatskoj, kao što bi to bila i Hrvatska vojska u svakoj drugoj državi, čak i da ima poziv. Ili znadu, pa montiraju prizemnu operaciju da bi mogli optuživati Hrvatsku što ne želi da se od Jasenovca pravi vojni poligon. Tamo su dobrodošli svi ljudi dobre volje da se poklone žrtvama i osude režim koji ih je izazvao, a ne da u nekadašnjem ustaškom stratištu stvaraju novo poprište političkih sukoba. Kome to treba?
Prekomjerno granatiranje
Da žele dobre odnose s Hrvatskom, Aleksandar Vučić i njegov ratoborni ministar ne bi dežurali nad hrvatskom politikom, tražeći stalno dokaze da su Hrvati ustaše i da im oni ne mogu pomoći. Da hoće pomoći hrvatskim Srbima da zadobiju svoje mjesto u hrvatskome društvu i u hrvatskoj državi, ne bi ih iz Beograda stalno pokušavali vodati na uzici i objektivno otežavati položaj zaštićenog i ravnopravnog manjinskog naroda. Da stvarno misle na dobrosusjedske odnose, što s vremena na vrijeme i tvrde, ne bi svoga susjeda i dalje tako prekomjerno granatirali najtežim topništvom.
Hrvatske vlasti nisu mogle pustiti da provokacija prijeđe njene granice. Ne kako bi rekli da ustaški logor Jasenovac nije postojao, ili da ne postoji obveza današnje države da čuva pravu uspomenu prema njemu, niti da se ponašaju kao da Srbija nije važni susjed Hrvatskoj. Riječ je o drugome: da se Hrvatska postavi kao suverena država koja odgovorno postupa, čuvajući vlastiti ugled i interese, najprije unutar svojih granica. I da svoje probleme, kad postoje, rješava sama, a ne da ih dolaze rješavati drugi. Ako to dosad sami nisu znali, Vučić i Vulin odsad mogu znati da ne vladaju u Hrvatskoj.
O ne, Mirko Galić je opet čitao komenrare gdje ga nazivaju srbendarom pa je morao natipkati tekst ispunjen domoljubljem.