Moje je znanje javno dobro i kao intelektualac i građanin ove zemlje
dužan sam reći što znam i mislim. Tim riječima profesor međunarodne
ekonomije dr. Ljubo Jurčić objasnio je kako je i zašto pristao biti
savjetnik političkog suparnika Ive Sanadera. Premda po prirodi
nekonfliktan, srdačan i otvoren, otkako se pojavio na političkoj sceni
dr. Ljubo Jurčić proizvodi kontroverzije i ulazi u situacije koje nisu
svakodnevne u političkom životu. U razgovoru za Obzor dr. Jurčić iznosi
što bi trebalo napraviti da Hrvatska izbjegne krizu i 2010. postane
država s najvećim stopama rasta u Europi.
• Monetarna vlast zasad jedina gasi požar i spašava zemlju od krize. Može li Rohatinski zadržati krizu na našim granicama?
– Ne može na duži rok. Radi se o tome da su se centralnoj banci
naprosto neke okolnosti poklopile. U vrijeme kad je pokušavala usporiti
inozemno zaduživanje centralna je banka stvorila pričuve koje se sada
aktiviraju i služe za održavanje likvidnosti. Dotok kapitala iz
inozemstva presušio je, i taj se manjak kompenzira oslobađanjem
rezervi.
Guverner je već dva puta smanjivao rezerve i tako povećao ponudu novca,
čime je održao unutarnju monetarnu ravnotežu, ali to može učiniti još
samo jednom, u prvom tromjesečju iduće godine. Instrument koji je
projektiran za jednu stvrhu dobro je poslužio za drugu, no njegov doseg
je ograničen. Ako se bitno ne promijeni situacija na svjetskom
financijskom tržištu, Hrvatska mora mijenjati monetarnu politiku ili
ćemo doći u financijske probleme.
• Što treba mijenjati?
– Hrvatska prije svega mora osigurati monetarnu stabilnost i ravnotežu
unutar zemlje te poduzeti neke druge mjere koje su dosta radikalne i o
kojima ovaj put ne bih govorio da ih ne zazivamo.
• Mislite li pri tome na promjenu tečaja?
– Mislim na to da monetarna politika mora biti usklađena s fiskalnom i
gospodarskom politikom. Tek sad se u segmentu otplate duga monetarna
politika počela usklađivati s fiskalnom, a dosad nismo imali
gospodarsku, industrijsku, regionalnu politiku, politiku konkurencije
kako bi trebalo biti. Zaboravilo se da monetarna politika nije svrha
samoj sebi, ona služi razvoju gospodarstva. Fiskalna politika nije
svrha samoj sebi, ona služi razvoju gospodarstva i društva. Kod nas
centralna banka čuva sebe, i svoje ciljeve ostvaruje bez obzira na to
koliko to košta ukupno gospodarstvo.
Isto to radi i fiskalna politika, fiksiranjem nultog deficita
zaboravlja se na razvoj društva i gospodarstva. Prvo što treba
napraviti jest da monetarnu i fiskalnu politiku stavimo u svrhu općeg
drušvenog i gospodarskog cilja a to je standard građana i povećanja
domaće proizvodnje. To se ne može sa sadašnjim modelima fiskalne i
monetarne politike, nego radikalno drugačijima.
• Hoćete li takve promjene predložiti na novom “vijeću mudraca”?
– Još nismo ništa počeli raspravljati, ali bio sam jako izenađen
sastavom ekonomskog vijeća, jer u nj nisu smjeli ući predstavnici
sindikata, poslodavca i banaka.
• Jeste li to doživjeli kao
manipulaciju? Ulaskom u vijeće riskirali ste neprilike u vlastitoj
stranci i optužbe za političku prevrtljivost?
– Još ne mislim da se radi o manipulaciji. Ekonomsko je vijeće
neinteresna grupa znanstvenika i stručnjaka koji se bave ekonomijom u
općem drušvenom interesu. Na prvoj, konstituirajućoj sjednici pokazalo
se da nije tako. Moja ideja je da u njemu bude od 5 do 7 članova,
najviše devet ekonomista, jer se u većoj skupini ne može raditi. To što
su različitih pogleda ne smeta, dapače može biti i poticajno.
Ekonomsko vijeće nije mjesto za interesne grupe bez obzira na to što su
njihovi interesi legitimni, jer se vijeće time pretvara u
gospodarsko-socijalno vijeće s većim stupnjem političnosti. Nemoguće je
voditi kreativnu raspravu u cilju generalnog općega dobra ako imate
skupine koje imaju definiran isključivo vlastiti interes. Što se tiče
moje pozicije, moja savjest kao intelektualca i stručnjaka mirna je.
• Rekli ste “moja ideja je”. Jeste li Vi inicijator vijeća ili Sanader?
– Meni je poziv stigao iz Vlade, možda se ideja rodila na savjetovanju
ekonomista u Opatiji jer se dosta pričalo o krizi, izvorima,
posljedicama i potrebi promjena u ekonomskoj politici. Moramo
prebroditi prvi stadij, mora se mijenjati položaj banaka, poslodavca i
radnika, a u ovakvom vijeću svatko će nastojati sačuvati neizmijenjen
položaj i poziciju.
• Ima tumačenja da tako široko sastavljeno vijeće služi da bi se odgovornost podijelila s drugima?
– Možda je to bio dio ideje, da se kaže evo ja izvlačim svu hrvatsku
pamet. Politika više ne upravlja situacijom u društvu niti će
upravljati, nego će situacija upravljati politikom. Odgovornost za
stanje u državi uvijek snosi Vlada, a nakon dva-tri sljedeća sastanka
vidjet ćemo može li savjetodavno vijeće ispuniti svoju ulogu ili će
služiti kao pokriće kreatorima ekonomske politike. Bude li samo
pokriće, povući ću se.
• Kakvi su razmjeri krize kod nas?
– Matematički gledajući suočeni smo s dužničkom krizom. Proteklih
desetak godina hrvatsko društvo živjelo je na dug i da nije došlo do
globalne krize, mi bismo se za dvije-tri godine suočili s istim
problemima. U dužničkoj smo krizi po deficiji, jer je dug nominiran u
stranoj valuti, a kuna nije konvertibilna na svjetskom tržištu. Da
bismo otplaćivali dug, moramo zaraditi stranu valutu, a to ne možemo
učiniti jer smo imali sustav koji više troši nego što zarađuje.
Neminovno nam slijedi dužnička kriza, a zbog potrebe otplate dugova u
stranoj valuti nakon nje i tečajna. Tečajna kriza pretvara se u
bankarsku i onda imamo pravu financijsku krizu.
To kroza što svijet sad prolazi ni u nominalom ni u relativnom iskazu
nije tolika kriza kao naša. Američki dolar kotira na svjetskom tržištu
i njega svijet prihvaća po većoj ili manjoj cijeni, ali prihvaća.
Europa svoje dugove može plaćati u eurima, Japan isto tako, ali mi ne
možemo vanjske dugove plaćati u kunama. Mi moramo proizvesti robu i
usluge i njima plaćati dug ili plaćati nacionalnom imovinom. S druge
strane porast kamata za 1 posto nominalno povećava našu godišnju
otplatu duga za 350 milijuna eura, rast kamata za 2 posto diže obveze
za 700 milijuna eura. Jedan posto rasta kamata građanima povećava
obveze za 1,5 milijardu kuna. Kad stagnira proizvodnja i pada dohodak,
a vi morate više izdvajati za otplatu obveza, tada standard dolazi u
pitanje.
• Što savjetujete da se izbjegne tečajna i financijska kriza?
– Ako bismo sad kreirali mjere, možemo postići to da imamo što manje
financijskih šokova, ali u realnom sektoru ne može se ništa bitno
napraviti preko noći. U prvom tromjesečju 2009. trebalo bi kreirati
mjere za povećanje domaće proizvodnje, koje bi dale rezultat tek 2010.
• Kakve?
– Ove ćemo godine uvesti gotovo 30 mlrd. dolara robe, od čega nominalno
možemo proizvesti 15 mlrd. dolara. Kad bismo od tih 15 mlrd. uzeli samo
20 posto koje smo prepustili uvoznicima, dobili bismo 3 milijarde
dolara, nešto manje od 10 posto BDP-a, koje možemo stvoriti sami. Ako
bismo napravili takve specifične mjere da povećamo proizvodnju,
kvalitetu i dignemo efikasnost poslovanja, mogli bismo vratiti 20 posto
tržišta koje smo nerazumnom politikom prepustili uvoznicima. Tada ne
bismo imali pad, nego stopu rasta koja bi bila najveća u Europi. Bio bi
to radikalan zaokret od potpuno nekritičke liberalističke politike,
propisane washingtonskim konsenzusom, kojega se ne drže ni zemlje koje
su mu kumovale.
Ovo je kriza u kojoj će Hrvatska morati prelomiti službene ekonomske i
političke dogme i usmjeriti se na domaću proizvodnju. Rješenje se ne
nalazi toliko u području fiskalne i monetarne politike nego u području
industrijske, odnosno sektorske politike i politike regionalnog
razvitka, koje zasad nema. Uz dobre mjere ove politike mogli bismo u
2010. godini ostvariti stopu gospodarskog rasta višu od 5 posto, a time
i veće plaće, mirovine, dividende, proračunski prihod itd. Sve u svemu
vratiti standard na uzlaznu, ali puno zdraviju liniju.
• Na to će se odmah javiti svi da uvodimo protekcionističke mjere, što kao mala zemlja ne smijemo?
– Pazio sam što sam govorio: nisam rekao ni supstitucija ili zabrana
uvoza, nego sam govorio o mjerama koje će povećati efikasnost i
kvalitetu domaćeg proizvoda. Hrvatsko tržište samo je nominalno
hrvatsko, ono je dio globalnog tržišta. Ta politika ide za tim da se
borimo za dio globalnog tržišta koji najbolje poznajemo, a to je
hrvatsko, bosansko i srpsko. Ne zagovaram da se vraćaju carine na
granice, da se vraćaju carinici, nego sam rekao da iz praktičnih
razloga treba poslovati na onim tržištima gdje je najmanji trošak. Puno
je manji trošak kreirati proizvode za bosansko, hrvatsko i srpsko
tržište i puno manja neizvjesnost nego kreirati proizvod za norverško
ili švedsko tržište.
Ako možemo napraviti korak više da povećamo izvoz, to bolje. Mislim da
iz mog programa možemo postići to da 80 posto rasta ostvarimo
osvajanjem domaćeg tržišta a 20 posto povećanjem izvoza.
• Nije li to program s kojim bi išao SDP da ste osvojili vlast? Da li ga ustupate Sanaderu?
– Ne, ekonomsko vijeće nije operativno tijelo niti izrađuje programe,
nego daje mišljenje i poglede na pojedine situacije. Program izrađuje
Vlada, a mi smo svoj napravili tako što sam obišao tristotinjak
poduzeća i snimio što im treba da proizvodnju dignu samo 20 posto. Ti
su programi dosta detaljni, ali za provedbu trebaju institucije. Glavni
je problem Hrvatske neefikasnost državnih institucija i loša
organizacija. Razradili smo okvir i metodologiju, ali treba izgraditi
institucionalnu infrastrukturu: agencije, direkcije, zavode. Sada smo u
situaciji da vlada ne zna gdje je hrvatsko gospodarstvo.
Ne znamo kakva je struktura domaće proizvodnje, kakvi su odnosi među
djelatnostima, ne znamo odnose domaćih djelatnosti s inozemstvom niti
strukturu proizvoda pojedinih djelatnosti da bismo mogli kreirati
mjere. Ne znamo proizvodnost proizvodnih faktora u pojedinim
djelatnostima, ne znamo kolika je proizvodnja po radniku i po jedinici
kapitala. Time se bave profesionalci rasterećeni politikom, to je čista
matematika, podloga za kreiranje ekonomske politike, koje nema. Bez te
podloge mjere ekonomske politike su pucanj u kmicu, u crni prostor koji
je toliko velik da se rijetko pogodi meta.
• Poduzetnici traže da država osnuje interventni fond. Jeste li za taj potez?
– Takav fond sad je nemoguće formirati, njih treba ustrojiti u fazi
prosperiteta, a ne sada. Kad bi kriza bila kratkoročna, još bih se i
složio s njime, ali njegova je namjena da se zadrži sadašnja struktura
gospodarstva, a moja je ideja da se ta struktura mijenja. Ono što se
nije učinilo kad je novac bio jeftin i ekonomija bila u uzletu, ne može
se nadoknaditi sada. Nastavak hrvatske države pred velikim je izazovom
u ekonomskom smislu, restrukturiranje ćemo morati provesti u težim
financijskim i gosparskim uvjetima, a ne napravimo li zaokret osuđeni
smo na dugogodišnje krizno stanje unatoč tome što će se Europa i svijet
oporaviti. Politički suočeni smo sa situacijom da smo ekonomski
potrošili državu koju smo stvorili prije 18 godina i trebat će nam sada
golema energija, slična onoj prilikom stvaranja države, da izgradimo
gospodarsko, društveno i političko biće hrvatske države.
• Tko je za to kriv?
– Politika. Poliltička nezrelost i politikantstvo doveli su nas u ovu
situaciju, svaka politička opcija plašila se hrvatskog suvereniteta.
Kad su dobili suverenitet, nijedna opcija nije znala što će s njim. Čim
se netko javio da je zainteresiran za hrvatsku imovinu, odmah su svima
bila puna usta liberalizacije, internacionalizacije, što je bio
politički kredo svih dosadašnjih vlada, a to pokazuje nespremnost
politike da na sebe preuzme odgovornost za upravljanje.
• Nedavno ste rekli da budućnost
svijeta ovisi o tome hoće li Amerika mirno prepustiti mjesto prve
globalne sile ili neće. Možete li to malo pojasniti?
– Sličnu situaciju imali smo pred Prvi i pred Drugi svjetski rat,
slično je bilo i kad je Engleska gubila dominaciju na svjetskim
tržištima, a ima i nekih sličnosti kad je propadalo Rimsko Carstvo...
Iz ove krize može se izaći u pravom i krivom smjeru. Povijest je puna
primjera za to: tridesetih godina prošlog stoljeća Amerika i Njemačka
su bile u sličnoj krizi, a znamo kako se rasplelo. Njemački bum poharao
je Europu, američki spasio društvo i zemaljsku kuglu.
Ameriku ne može nitko zamijeniti, jedinstvena je, učinila je puno za
civilizaciju i demokraciju. Vodstvo zemlje koja je digla i razvila
svijet neponovljivo je, ali ipak taj model je istrošen i svijet više
neće ići po istom modelu. Nije više moguće da Ameriku sada zamijeni
Japan, Kina ili Europa, jer će se međunarodni sustav transformirati
prema multilateralizmu. Teško prema bipolarizmu, Amerika-Europa.
Reformu od premoći jedne države prema multilateralnom sustavu može
voditi samo jedna država, a to je Amerika. Ona je u poziciji da dio
svoje moći dragovoljno i organizirano prenese i pretvori u
multilateralizam. Amerika treba biti na čelu država koje traže reformu.
Ako to ne učini, kriza će se nastaviti.
• Može li Kina preuzeti ulogu svjetskog zamašnjaka?
– Bude li ovo tipična industrijska kriza, a malo je vjerojatno da će
biti, Kina će od 2020, najdalje 2025. godine postati u apsolutnim
vrijednostima druga ekonomska sila u svijetu. Međutim njezin razvoj će
ovisiti o potražnji iz Amerike i Europe. I drugo Kina je toliko
različita od ostatka svijeta da ne može svoj način života i rada
“zvoziti” u ostatak svijeta. Pored toga, promjene ne treba gledati
linearno, jer su tu i globalno zatopljenje i promjena demografske
strukture.
Ulazak Baracka Obame u Bijelu kuću nije promjena samo za Ameriku nego i
simbolična poruka svijetu da u 21. stoljeću prestaje dominacija bijele
rase. Ta je promjena radikalna, a u psihološkom i sociološkom smislu
SAD je suočen s težom situacijom nego 60-ih godina kad su davali pravo
glasa crncima. Društvo mora prihvatiti činjenicu da će Bijelom kućom
predsjedati crnac, a posluga će biti bijela. Obama je napravio dodatan
korak i oslobodio je silnu energiju ne samo u Americi nego i u Africi
koja na najbolji način dobiva potvrdu svog bića.
I u Africi će se osloboditi velika energija kojom treba upravljati.
Problema je svugdje, ne postigne li Kina stopu rasta veću od 8 posto
neće moći apsorbirati milijun radnika koji izrastaju svake godine. Pad
proizvodnje u Europi proizvest će socijalne naboje, nije mali problem
kad na udaljenosti od 100 ili 200 kilometara postoje peterostruke
razlike u plaći. Kriza će proizvesti socijalnu situaciju koja će biti
prepreka provođenju ekonomskih reformi, a u budućnosti će trebati puno
više uzeti u obzir socijalno-psihološke elemente.
• Kriza i kod nas proizvodi jačanje nedemokratskih procesa, počinje se sankcionirati kritika izrečena preko interneta.
– U krizama su društvo i politika uvijek u iskušenju u kom smjeru
krenuti. U Hrvatskoj je problem što politika nije sazrela, mi smo još
politički nezreli, politika je ostala u prošlosti, a u kriznim
situacijama bit će pogrešno ako se budemo vraćali prošlosti na
najružniji način. Stranke koje se ne prilagode sadašnjoj situaciji i ne
budu imale ideju kako izvesti društvo neće opstati, bez obzira na to
kako se zvale.
Iz ove krize treba nastati nova gospodarska struktura, ali nastat će i
nova politička struktura. Ne smije se vraćati u prošlost i pitati tko
je Srbin, Hrvat, Musliman, ovo ili ono, u globalizaciji koja će donekle
biti zaustavljena, jedino možete i morate spašavati svoje društvo.
Treba štititi sebe, svog susjeda, društvo u cjelini, a moj ulazak u
ekonomsko vijeće i ima tu svrhu da shvatimo kako se pomiče granica
parcijalnih interesa kad su posrijedi opći i nacionalni interesi.
