Opći sporazum za sigurniju, uređenu i organiziranu migraciju Ujedinjenih naroda koji su u srpnju ove godine prihvatile sve 193 članice UN-a, osim SAD-a, koji se još lani povukao iz tog sporazuma, jedan je od UN-ovih sporazuma čijem su sadržaju poseban prinos dali predstavnici Svete Stolice.
Nakon objavljivanja sadržaja toga sporazuma, koji će biti usvojen na UN-ovoj konferenciji u Marrakeshu u Maroku 10. i 11. prosinca ove godine, vidljivo je da se, prema riječima samoga pape Franje upućenih sudionicima 8. svjetskog socijalnog foruma za migracije koji se održavao u gradu Meksiku od 2. do 4. studenoga 2018., neki njegovi aspekti „poklapaju s predodžbama Katoličke crkve“. No, za njihovu provedbu potrebna je, smatra papa, suradnja i angažiranost svih sudionika. Ne čudi stoga da je pozvao sve članice UN-a da prihvate izazov sudjelovanja u društvenim promjenama, koje je potrebno pokrenuti jer je svijet zahvatila pandemija straha od izbjeglih, prognanih, od migranata uopće. I ta bi se željena društvena promjena mogla očitovati ponajprije u neprihvaćanju i neživljenju kulture odbacivanja. A to dalje znači da neprihvaćanje “kulture odbacivanja” drugoga i drukčijeg podrazumijeva omogućivanje „bezglasnima da govore“, odnosno omogućivanje migrantima, izbjeglicama i prognanima koji su ignorirani, opljačkani, povrijeđeni i zlorabljeni da i oni iznesu svoje strahove i svoja nadanja u zemljama u koje dolaze ili u koje žele doći, jer i oni su, prema papinu shvaćanju, Božja stvorenja. U njegovu razumijevanju izbjegličke krize nije dovoljno reći: „postoji nepravda“; potrebno je činiti kako bi se ona uklonila.
Mnogi će reći da je neizvedivo to što papa traži, a što je vidljivo iz najnovijih unutareuropskih, a potom – sustavom spojenih posuda – i unutarhrvatskih sporenja oko shvaćanja i praktične provedbe migracijske politike. Svjedočimo kako ta politika rastače krhku političku stabilnost EU i prijeti joj da se zbog tih sve snažnijih sporenja i raspadne. Koliko je migracijska politika postala rodoljubno-državnom razdjelnicom, razdjelnicom na globaliste i domoljube, na izdajnike i čuvare nacionalnog i religijskog identiteta, posebno u Hrvatskoj, pokazuje i odustajanje naše predsjednice da ide u Marrakesh kao i odustajanje od sporazuma nekih članica EU kao što su Mađarska i Austrija, a mogle bi im se pridružiti i Češka, Slovačka, Poljska pa i Hrvatska. Dakle, gotovo sve zemlje (osim Austrije) koje su dugo bile pod komunističkom vlašću i koje se nisu nauživale „nacionalne slobode“ i koje sada tu nacionalnu suverenost ne bi željele dijeliti s nepoznatima, sa strancima.
>> Migranti na graničnom prijelazu Maljevac
A to znači, da su migranti odjednom postali stranci, najveća prijetnja društvu u cjelini, a posebno tek oslobođenoj nacionalnoj zajednici. Strah od „novih stranaca“, od ljudi koji u Baumanovom razumijevanju stranca dolaze iz drugog i drukčijeg kulturnoga kruga je toliko velik da migranti utječu ne samo na demografsko stanje u pojedinim zemljama EU, ali i Amerike, nego i na politička zbivanja u njima, na parlamentarne i predsjedničke izbore. Odnos prema migrantima u bitnome će odrediti i tko će umjesto Angele Merkel doći na čelo CDU-a pa, ako hoćete, i tko će biti na čelu HDZ-a kao i tko će biti na Pantovčaku. Stoga migrantima strancima u odnosu na “domaće strance”, koji su istoga kulturnog i religijskog kruga, gotovo nitko u tzv. kršćanskoj Europi, a time i u Hrvatskoj, kao „predziđu kršćanstva“, ne iskazuje dobrodošlicu. Osim, čini se, pape Franje koji nastoji uvjeriti europske kršćane da migranti kao “novi stranci” nisu prijetnja, nego obogaćenje društvu u koje dolaze, da ih stoga radi kršćana samih treba upoznati i od njih učiti te da su ti siromašni, odbačeni i društveno izgraničeni migranti Božja stvorenja kao i članovi europskih društava blagostanja.
Znam da ovakav Papin govor mnogima „diže kosu na glavi“, čak i onima koji bi ga najviše trebali slijediti, njegovim svećenicima i biskupima. Međutim, Papa cijelo vrijeme svoga pontifikata ne mijenja svoj stav o migrantima. U Papinu razumijevanju, Marakeški sporazum treba pomoći svima – kako državama članicama tako i građanima u postojećim društvima – „da postanu svjesni izazova s kojima se suočavaju migranti”, ali i da migranti u „kršćanima susretnu našu zajedničku odgovornost za njih“ koju on sažima u četiri glagola: “prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati”.
Međutim, u odnosu na zabrinutost predstavnika pojedinih europskih država, koji svoju antiimigracijsku politiku temelje na uvjerenju da time štite nacionalni suverenitet svoje zemlje (npr. austrijski kancelar Kurz), ali i religijski identitet kršćanske Europu (kao što si to zamišlja Orban), drukčije mišljenje o uzrocima migracija izrekao je nakon završetka Biskupske sinode o mladima bečki kardinal Christoph Schönborn: „Migracije nisu posljedica djelovanja prirodnih zakona“, oni su posljedica bezobzirnoga djelovanja bogatih (također i europskih) zemalja u afričkim i azijskim područjima.
Papina želja je da se Marakeškim sporazumom, u kojem se zrcali socijalni nauk Katoličke crkve, (pro)nađe globalni odgovori na migracije kako bi se postigla održiva rješenja kako za migrante tako i za zemlje u koje oni dolaze. A to znači da se (pro)nađu rješenja koja bi zadovoljila dva prava: prvo, pravo migranata na iseljenje iz svoje zemlje i, drugo, suvereno pravo država da zaštite svoje granice i uspostave migracijsku politiku. Pitanje je samo – kako istodobno zadovoljiti oba ta prava?
"[...]koje je potrebno pokrenuti jer je svijet zahvatila pandemija straha od izbjeglih, prognanih, od migranata uopće." Evo ga opet. Malo koji građanin Europe će pristati na politiku koka mu s jedne strane poručuje da su njegove zabrinutosti glupe, nevažne ii nepostojeće, dok istovremeno žmiri na sve probleme koje imigracije donose. I to je prvo. Drugo, ljudima se ne čini da su muškarci u svojim dvadesetim, tridesetim godinama koji imaju vrlo skupe mobitele i dovoljno snage da se hrvaju s policijom sirotani i nemoćnici. Žena i djece ima uglavnom koliko je potrebno za pokoju fotografiju. Treće, niste vi mediji, koliko god si vi to mislili, jedini način na koji ljudi dolaze do informacija. Mnogi slušaju i čuju svjedočanstva iz prve ruke - o napadima, divljanjima i nikakvoj volji mnogih da se integriraju u društva u koja dolaze. Pomirite se s ovim - ljudi vam više ne vjeruju, jer lažete ili barem skrivate istinu. Četvrto, niti jedan građanin nije dužan snositi sve posljedice koje imigracija nosi - nisu oni, nismo mi, stvorili situaciju na bliskom istoku, niti smo mi pokrenuli ratove. Oni koji jesu su iza svojih zidova i zagrađenih kvartova, kao i ostali koji pozivaju imigrante - njima u kvart neće doseliti. Za njih će pojam imigrant uvijek biti apstrakcija, za prosječnog čovjeka stvarnost i prosječan čovjek nije sretan kad mu se u susjedstvo doseli radikalan islam.