Oslobađanje privatnog sektora od poreznog pritiska i rješavanje nelikvidnosti glavne su zadaće ministra financija Slavka Linića. Nezadovoljnim poslodavcima poručuje: Sve smo vam omogućili, ali neplaćanje poreza nećemo vam oprostiti. O nelikvidnosti, poreznoj presiji, novim zakonima i rezanju stečenih prava zaposlenicima javnog sektora Linić govori za Večernji list.
Poslodavci su zavapili da ne mogu više plaćati poreze i da će propasti.
Ne bih se složio s poslodavcima. Porezna davanja potezi su vlade Zorana Milanovića. Smanjili smo zdravstvene doprinose za dva posto godišnje, što je tri milijarde kuna manje obveza za poduzetnike, parafiskalne namete smo isto ukinuli ili smanjili u ovoj godini pa su to dodatne uštede. Preračunavamo što ćemo za iduću godinu napravili s doprinosima.
Dodatno ćete smanjiti zdravstveni doprinos?
U planu nam je smanjiti ih za dodatnih dva posto. Nameti gospodarstvu se smanjuju. Ova vlada podignula je cijenu struje i plina građanima, a zaštitila je privredu. Ako to netko ne zna cijeniti, onda mora shvatiti da je to golema pomoć, što dosad nikad nije bila državna politika. U ovih šest mjeseci djelovanja Vlade nizom promjena poreznih propisa išlo se u korist rasterećenja privrede. Netko mora objasniti što je to novoga u poreznom dijelu o kojem sada čujem izjave poslodavaca. Je li problem u tome što moraju platiti porez ili što ne mogu bez plaćanja PDV-a voziti automobile i ići na ručkove? Ako je to problem, onda ćemo morati o tome porazgovarati jer to ne ide u domenu gospodarskih nego osobnih interesa.
Nezadovoljstvo se izražava i zbog rigorozne naplate poreza u krizi...
Porezna disciplina nije samo pitanje proračuna nego lojalne utakmice. Onaj tko je porezno nediscipliniran, odnosno ne plaća doprinose ni poreze, ima bolje uvjete na natječajima, jer može biti povoljniji. To se zove nelojalna konkurencija koja se ne smije dopuštati.
Postoje zahtjevi za labavljenje porezne discipline. Bi li tako trebalo izići ususret privatnom sektoru?
Donijeli smo zakon po kojem smo oslobodili reinvestiranu dobit od oporezivanja, a i omogućili smo reprogram dugova. Svi se porezni dugovi mogu reprogramirati na tri godine uz povoljnu kamatu.
HUP me šokirao
Koliki je ukupni iznos reprogramiranih dugova?
Dosad je reprogramirano šest milijardi kuna. Poslodavcima smo sve dopustili, kao i oslobađanje kamata u slučaju da se dug podmiri u jednom obroku. Takvim je načinom plaćeno 500 milijuna kuna. Omogućili smo im reprogram svih dugova, smanjili smo im poreznu presiju. Zbog čega sada nezadovoljstvo? Samo zbog toga što inzistiramo da se doprinosi plate prije isplate plaće. Nema više popuštanja i nema više neplaćanja poreza. I to im smeta. S neodgovornim ljudima ne želim razgovarati. Građanima smo nemilosrdno digli cijenu struje i PDV. Da bismo mogli sve poduzetnicima osigurati, morali smo opteretiti građane. I opet imamo nezadovoljstvo kod poduzetnika. Što bi još htjeli? Nisam ni nabrojio da je zahvaljujući dogovoru s guvernerom osigurano i 8 milijardi kuna za vraćanje dugova. A ni to nije dobro. Očito je u podlozi nezadovoljstvo političkom opcijom, jer ne znam što drugo ne valja u svim mjerama kojima smo pomogli privatni sektor.
Ekonomski analitičari strahuju da bi u drugom kvartalu moglo doći do pada proračunskih prihoda. Puni li se proračun i dalje dobro?
Imamo potpuno različito razmišljanje. Čekam kraj godine, ali moram reći da je proglašavanje bankrota Hrvatske čisto proizvoljno. Proračun se puni bolje nego lani, a i adekvatno se puni po mjesecima, što se nikad nije događalo. Plan se izvršava razmjerno mjesecima, čime je napušten trend po kojem je uvijek manji prihod ostvaren u prvim mjesecima godine. Mogu prihvatiti da je problem u premalom broju novozaposlenih, ali to je vezano za ciklus investiranja. Bitka za investicije prisutna je u Vladi, a za državne investicije borimo se jer na njih možemo djelovati. Osnova države je osigurati vlastitu željeznicu, energetsku i vodnu infrastrukturu.
Privatni sektor nezadovoljan je zbog prevelike zaštite zaposlenih u javnom sektoru, što opterećuje njihovo poslovanje...
Slažemo se da je prevelika zaštita zaposlenika u javnoj upravi i da su neodgovorni kolektivni ugovori po pravima koja su ugovorena. Neodgovorni su i po neusklađenosti deficita proračuna i stečenih prava. To je nešto što definitivno treba promijeniti. Ali ja pitam kako se zvao bivši ministar gospodarstva, koji je došao upravo iz HUP-a i hoćemo li govoriti o odgovornosti te prethodne vlade koja je potpisnik svih tih ugovora, koji su omogućili ovakav status zaposlenih u javnom sektoru, a naročito onih u državnim tvrtkama, koje su potpuno zapuštene u području investiranja i koje su trošile na svoje potrebe, a ne za razvoj Hrvatske. Ja bih volio čuti tko je odgovoran za to. Ova je vlada otvorila raspravu o kolektivnim ugovorima i želi dio prava staviti u odnos prema mogućnostima proračuna i biti daleko odgovornija prema deficitu, jer je to uzrok visokog troška zaduživanja. Za mene je bio šok kad sam čuo da HUP ne prihvaća našu inicijativu za Zakon o reprezentativnosti, koji je trebao definirati trajanje kolektivnih ugovora.
Zašto HUP-u ne odgovara taj zakon?
To morate njih pitati. Tražili su izmjene Zakona o radu pa su nezadovoljni našim rješenjem. Jako je loše obrazloženje da oni smatraju da je to trebalo riješiti Zakonom o radu, a ne Zakonom o reprezentativnosti. Ali ja ponovno pitam, žele li ili ne nešto mijenjati? Zato bih rekao da je njihovo rješenje zlonamjerno. Mogu oni biti zločesti i zlonamjerni, ali moraju priznati svoju odgovornost za sve što se prije događalo.
Jak je otpor stručnjaka i poduzetnika prema Zakonu o financijskom poslovanju i prisilnoj nagodbi. Je li opravdana bojazan od isključivanja suda iz procesa?
Nije. Iznos blokada u Hrvatskoj je narastao na 43 milijarde kuna. Osnovno pitanje je treba li problem te nelikvidnosti rješavati ili ne? Bivša vlada riješila ga je tako da je donijela zakon da se mora plaćati u 60 dana i taj se zakon ne provodi. Sada imamo novi prijedlog zakona koji opet definira da se mora platiti u roku od 60 dana.
To isključuje praksu ugovaranja valute plaćanja, odnosno dogovor o datumu nakon kojeg teče obveza plaćanja koja se ugovarala i na 180 dana?
To se zabranjuje. Od dana isporuke robe ili usluge do plaćanja može proteći maksimalno 60 dana. Nakon tog roka zakonom definiramo postupke u slučaju neplaćanja. Najprije dajemo pravo upravi da sa svojim vjerovnicima u roku od 60 dana dogovori financijsku konsolidaciju. To je prva konsolidacija. Nakon tog roka ide druga financijska konsolidacija, i to je ta nagodba, koja nije prisilna. Postupak je dužna pokrenuti uprava dužnika. To se registrira i formira nagodbeno vijeće. Prijedlog nagodbe radi uprava. U postupku se formira i Vijeće vjerovnika i utvrđuje veličina potraživanja. Vijeće vjerovnika većinom glasova odlučuje prihvaća li se nagodba. U tom su vijeću i banke i država i ostali vjerovnici. Ako dođe do sporazuma, ide se na sudsku nagodbu. Gdje je tu prisila?
Što hoće pravosuđe...
U imenu prvog nacrta zakona koji je procurio u javnost nagodba se zvala prisilnom. Zašto, ako nije riječ o prisili, takav naziv?
To su bile varijante zakona. Prisila se nazvalo jer je riječ o registriranom postupku. Objasnio bih na primjeru Diokija. Tko je tu odgovoran? Ako slušate radnike, odgovorna je država. Država ima svoja potraživanja i ništa drugo. Niti je vlasnik niti upravlja tvrtkom, samo u njoj ima svoja potraživanja. U ovom je zakonu uspostavljeno vijeće vjerovnika, koje u roku od 90 dana mora završiti postupak nagodbe. Ako se završi postupak, ide se na stečaj i nema više preustroja. A zašto bi ga i bilo kad su vjerovnici i dužnici dobili priliku dogovoriti se.
Postupak za poslodavce i struku nije sporan, već instancija koja vodi postupak. Postoji bojazan da nema objektivne strane kojoj se upućuje žalba. Ima li tu podloge za strah?
Nagodbeno vijeće registrira da se pokrenuo postupak, njemu se predaje plan preustroja i vijeće je to koje pita ima li dogovora. Ako je dogovor postignut, priprema se nagodba, a ako ne, pokreće stečaj. Vraćam se na primjer Diokija. Stalno se postavlja pitanje zašto nema rješenja, jer nitko neće ni o čemu odlučiti. Želimo li tako dalje? Ne. Moramo stoga imati neko tijelo, a imamo ga u nagodbenom vijeću. Zakonom se definiraju i rokovi nagodbi.
Hoće li zakon zaista omogućiti naplatu potraživanja iz privatne imovine vlasnika tvrtki, kao što neki spominju?
Vjerovnici odlučuju o tome iz čega će naplatiti svoja potraživanja. Ako kuća nije dio kapitala tvrtke, onda nije predmet nagodbe. Tu se miješaju Zakon o općem poreznom zakonu i Zakon o financijskom poslovanju. Riječ je o mogućnosti koju otvara OPZ u slučaju kriminalnih radnji, što je mogućnost koja postoji u cijelom svijetu. Mi ne govorimo o kriminalnim radnjama, već o nagodbi između dužnika i vjerovnika. Mnogi su navikli na to da je normalno ne platiti nakon godinu dana i da sustav bilježi rekorde po neplaćanju. Ovdje se Vlada podmeće da riješi problem. Da je sustav funkcionirao kako treba, Vlada ne bi trebala podmetati leđa.
U zakonskoj praksi Europe sud je uključen u proces nagodbe, ovdje se to izbjegava. Zašto?
Možemo ići na proceduru da najprije prijava ide sudu, pa onda sud pokreće nagodbu, ali to je nama nepotrebno. Što će nam to? Ovdje ne idemo na prisilne nagodbe, već se prijedlog nagodbe ili prihvaća ili ne, nakon čega ide stečaj. Hrvatsko pravosuđe ne želi priznati svoju odgovornost za ovo stanje. Mene zanima što bi sada pravosuđe htjelo.
Je li pritisak na ovaj zakon krenuo iz pravosuđa?
Sigurno da jest! Oni su stalno protiv, jer sad ćemo pokazati da se može i te kako funkcionirati i da je to bio posao suda. U preustroju ne treba 10 godina.
Tvrtke se, znači, ne moraju bojati zakona?
Nema potrebe za strahom. Dapače, u postupku nagodbe nije dopuštena blokada računa, ali zato uvodimo institut povjerenika jer vjerovnici moraju znati kako se novac u tom periodu troši, kad smo već zaustavili blokadu.
g. Liniću. Nitko ništa ne kuži i svi se samo bune i to radi njihova političkog opredjeljenja. Svi su drugi krivi, pa i Vlada prije, ali ne ova Vlada - ova Vlada je savršena, ali je nitko u ovoj državi ne razumije niti građani, niti poduzetnici. U stvari ne razumiju je politički neistomišljenici. Dakle, ili sam loš ja ili cijeli svijet: naravno cijeli svijet.