Blaženko Boban, splitsko-dalmatinski župan, istaknuo se posljednjih mjeseci kao zastupnik najslabijih i najugroženijih. Do neba su mu zahvalni roditelji djece oboljele od spinalne mišićne atrofije otkako je postao predvodnik akcije prikupljanja novca za Spinrazu. Iznajmljivači sa srcem, kojima je poklonio sanitetsko vozilo kako bi djeca najteži invalidi mogla na more, nazivaju ga “dobri župan” i pozivaju i sve ostale da se ugledaju na njega. Razgovarali smo o vjeri za koju tvrdi da ga pokreće u pravcu kojim ide kao i o projektima i planovima koje provodi kao župan najveće hrvatske županije.
Bili ste u procesiji “za križen” u Hvaru. Koji su vaši motivi?
Išao sam iz vjerskih pobuda, a procesija je zaštićena pri UNESCO-u kao kulturna baština i želio sam sudjelovati. To je hodanje uz misli na burne dane, na patnju i uskrsnuće. Sudjelovanje mi je pričinjavalo zadovoljstvo i zato što je na jelšanskom trgu postavljen spomenik križonoše u prirodnoj veličini, rad Kuzme Kovačića. Splitsko-dalmatinska županija sudjelovala je u financiranju izrade spomenika i uređenja trga. Svečano otkrivanje spomenika je za mjesec dana.
Viđeni ste i u Imotskom, gledali ste živu muku gospodina našega Isusa Krista.
Prije sam bio angažiran u Solinu na vjerskim događajima i nisam hodao okolo pa mi je to prvi put. Ostao sam fasciniran pripremama i koliko je svijeta bilo, sigurno više od 10.000 ljudi. Dani Velikog tjedna u meni uvijek pobuđuju emocije, osjećam da treba dodatno dati sebe u humanitarnom, socijalnom i u svakom drugom segmentu. Prije svega okrenuti se oko sebe i pogledati potrebite. Neću govoriti ništa na osobnoj razini, ali reći ću na razini Splitsko-dalmatinske županije jer to je javni novac. Uložili smo ga za djecu oboljelu od spinalne mišićne atrofije, udrugu autista, najteže bolesnike o kojima skrbe Iznajmljivači sa srcem.....
Humanitarna komponenta najvidljivija je u vašem mandatu.
Nastojimo javni novac građana što je bolje moguće rasporediti. Nekako je najvažnije prvo dati najpotrebitijima, imati senzibilitet prema njima. Tu su podjela udžbenika, rodiljske naknade, sufinanciranje odgojitelja u popodnevnim smjenama. Imamo i projekte. Uskoro će biti gotov arhiv, radi se škola u Ninčevićima, u pet škola uvodimo energetsku učinkovitost, Lećevica je uhvatila zamah i više je nitko ne može zaustaviti. Na sjednici Vlade u svibnju u Splitu planiramo rješavanje prometne infrastrukture. Nismo zanemarili projekte, dapače. Nastavit ćemo tako i dalje ako mi se suradnici ne umore.
S Crkvom ste, kažete, povezani cijeli život. Darko Hudelist spominje vas u knjizi Rim, a ne Beograd. Što se dogodilo u Solinu te 1976. o kojoj on piše?
Ta godina bila je jedan od okidača za stvaranja hrvatske države. U Solinu je organizirano nacionalno slavlje na kojem je bilo više od 100.000 vjernika i zakotrljala se nacionalna svijest unutar Katoličke crkve. Te 1976. bio je i papin izaslanik u Solinu, meni je bilo 16 godina. Bilo nas je oko 20 koji smo bili 24 sata u crkvi, radili i pomagali, dočekivali grupe i bili na usluzi. To opisuje Darko Hudelist u svojoj knjizi koju smatram svojevrsnom monografijom hrvatske države u okvirima Katoličke crkve. Posljednja misa na kojoj sam ministrirao bila je upravo ta svečana sveta misa 1976.
Bili ste i ministrant?
Godinama. Sjećam se jedne anegdote. Bilo je Veliki petak, kada u crkvama zvona ne zvone. Ja sam bio na crkvenom koru u crkvi Gospe od Otoka u Solinu. Tamo je bila i tastatura za zvonjavu. U jednom trenu naslonio sam se na nju i sva solinska zvona zvonila su kao da je Mala Gospa. I danas svećenici u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji znaju to pričati. Pokojni župnik don Tugomir Jovanović se izbezumio. Ja sam pobjegao kući i nisam se usudio reći majci, no don Tugomir predvečer je došao i donio mi digitron kako bi se ispričao što je vikao na mene. Tako je i mama saznala.
Često za Veliku Gospu idete u Sinj pješice. Koliko ste puta išli?
Ukupno 36 puta. Krenuo sam 1976. sa svojim vršnjacima iz Solina. Od tada nisam bio otprilike pet puta. Jednom sam bio bolestan, jednom sam bio u Hrvatskoj vojsci... I supruga je 10-ak puta hodala sa mnom. Drago mi je što su i moja djeca nastavila tim stopama i, nastave li ovim tempom, oni će me preskočiti.
Hodočastite li još uvijek i je li naporno?
Prošle godine sam bio. Najteže mi je bilo nakon Oluje. Došao sam te 1995. s bojišta 14. kolovoza, negdje u popodnevnim satima i odlučio sam ići u Sinj. Doma su mi bili supruga, pokojni otac i majka. Svi su “grintali” kamo ćeš umoran, nemoguće, tek si došao s puta... Otišao sam i uistinu mi je bilo teško izdržati. Hodam i danas, a vidjet ćemo koliko ću dugo moći.
Vrlo ste vezani za obitelj. Imate li za njih dovoljno vremena?
Supruga i ja imamo troje djece i za sada jednu unučicu. Jedan je sin oženjen, kći udana, a najmlađi sin još je s nama. Ta unučica popunjava nam sve slobodno vrijeme, posebno mojoj supruzi Marici koja je čuva. Neki ulažu u apartmane, brodove, kuće, a mi smo ulagali u djecu. Ta naša ulaganja nisu bila beskorisna. Često sam znao reći da su firme i poduzeća moje supruge i mene Matko, Božena i Tomislav. Supruga i ja smo na njih jako ponosni.
Splitsko-dalmatinska županija uplatila je pola milijuna kuna za Spinrazu, a vi ste pozvali i druge da se uključe. Što je sada s tim s obzirom na to da će većina djece dobiti eksperimentalni lijek?
Mi smo uplatili iz naših sredstava, iz tekuće pričuve župana, priključio se niz gradova i općina. Neki će uplatiti nakon rebalansa proračuna. Drago mi je da je Vlada pronašla rješenje za 23 djeteta, međutim nisam siguran hoće li baš svi moći biti na novom lijeku. Ima vjerojatno nekih malih pacijenata koji će biti isključivo na Spinrazi i mi ćemo nastaviti s tom akcijom. Ako jedno dijete spasimo, osobno ću se osjećati kao da smo cijeli svijet osvojili. Jako sam sretan što sam upoznao roditelje te djece, oni su pravi heroji. Danas privatno znam otići k njima, popijemo kavu i porazgovaramo. Prije dva tjedna bio sam u Omišu kod male Nore i njezine obitelji. Oni su istinski heroji ovoga vremena.
Hvale vas Iznajmljivači sa srcem kojima ste poklonili vozilo i omogućili da najbolesnija djeca dođu na besplatno ljetovanje. Kako ste stupili u kontakt?
Mi smo u studenom prošle godine imali susret s nagrađenim turističkim djelatnicima na Danima turizma u Lošinju, kada sam upoznao Vjeru Matulić koja je dobila nagradu. Iznajmljivači sa srcem u špici sezone odvoje sedam ili 10 dana i besplatno prime teško bolesnu djecu i njihove obitelji u svoje apartmane. Rekla mi je kako im je problem transport djece, ja sam obećao da ćemo ga riješiti i u Velikom tjednu to smo i učinili. Kad vidite gospođu Vjeru Matulić kako iz srca nastupa, zaiskri joj suza u oku za svaki pomak u pomoći bolesnima, čovjek ne može ostati ravnodušan. Vozilo je u Zagrebu, koristit će ga i za transport do bolnica. Naravno, služit će za prebacivanje djece ovoga ljeta na odredišta na kojima će ljetovati, ako se to može tako nazvati jer za njih je to terapija i rehabilitacija. Kad teško bolesno dijete i njegova obitelj izađu iz četiri zida, zbilja smo puno napravili.
Kao župan pažnju posvećujete i nadarenim mladim ljudima.
Nastojimo da što više mladih ostane ovdje. Osnivamo po uzoru na Izrael centre izvrsnosti. Pokrenuli smo tri i okupljamo oko 330 darovite djece koja su prošla testiranja. Cilj nam je okupiti ih oko tisuću. Radit ćemo popis mladih ljudi koji su prošli edukacije, da bude podloga privatnom i javnom sektoru za regrutiranje kvalitetne radne snage. Imamo i program Edit u sklopu programa ICT županija koji danas okuplja 480 djece u osam gradova koje obučavamo u informatici. Mrežu planiramo proširiti jer informatičkom sektoru nedostaje kadra. Nastavljamo s uređenjem poduzetničkog inkubatora kako bi sutra ti educirani mladi ljudi otvarali svoje tvrtke, a da im mi budemo potpora. Nadam se da ćemo već sljedeće godine to imati.
Kakva je politička situacija u županiji?
Na posljednjoj Županijskoj skupštini podnio sam izvještaj o svom radu i radu županijske uprave. Prvi put se dogodilo da je samo jedan vijećnik bio protiv, a svi ostali koji su bili nazočni složili su se da je izvješće kvalitetno i da se dobro radi. Županijski proračun promijenio je smjer, više nismo samo transakcija novca prema lokalnim zajednicama i udrugama, već je najvećim dijelom riječ o direktnom kontaktu preko proračuna s građanima.
Kako surađujete s gradonačelnicima i načelnicima, osobito s onima koji nisu iz HDZ-a?
Jako dobro. Već smo u dva navrata imali susrete sa svima. Dogovorili smo niz aktivnosti poput nabave udžbenika, vatrogasnih vozila i meteoroloških postaja. Već smo neke pokrenuli i dogovoreno je da ću sa suradnicima obilaziti mikrolokacije, što i radim. Veseli me da i oporbeni ljudi koji obnašaju dužnost u svojim lokalnim zajednicama pozitivno gledaju na rad Splitsko-dalmatinske županije. I oni su primijetili da u izvršnoj vlasti nema politiziranja, nema razmišljanja tko je iz koje stranke. Sredstva idu po potrebi i po projektima. To je jasno istaknuo i potpredsjednik Županijske skupštine mostovac Ante Pranić.
Kao gradonačelnik Solina uspjeli ste grad koji je smatran crnom rupom urediti da postane primjer drugima. Kakav vam je plan sa županijom?
Mogu garantirati da ću se potruditi da tako izgleda i županija. Dat ću sve od sebe. U Solinu sam priliku dao mladim ljudima koji grizu i rade. Jako me veseli što druge lokalne zajednice Solin uzimaju za primjer. Nikada jedan čovjek ne može sam, ako nema dobar tim, dobru ekipu, onda je sve uzalud. Imao sam sreće da sam se u Solinu okružio kvalitetnim ljudima, a i u županiji također imam dobru ekipu. Malo nam više fali operativnosti, ali sve u svemu izuzetno kvalitetnih ljudi ima i nadam se da će Splitsko-dalmatinska županija u dogledno vrijeme biti jedna od najprepoznatljivijih u smislu zašto nam uopće trebaju županije.
Slavice, lijep članak....hvala