Moj je otac slučajno u novinama vidio poziv na brifing u japanskom
veleposlanstu Zagrebu i otišla sam na razgovor –
tako je Dora Šimunović prije dvije godine započela
pustolovinu života. Te je godine jedina dobila stipendiju japanske
vlade za studij u toj zemlji. Poslije godine dana učenja japanskog
jezika i pisma u toj zemlji, upisala je studij psihologije.
Lagana
gramatika
Japanska vlada plaća avionsku kartu do Japana i zadnju kartu za
povratak. Stipendija pokriva sve troškove stanovanja,
boravka i studiranja. Svake godine japanska vlada u Hrvatskoj
dodjeljuje tri stipendije: za učenje jezika, postdiplomsku i
dodiplomsku.
– Znala sam pisati dva japanska pisma, od tri postojeća. Za
ta dva pisma predviđen je samo tjedan učenja. Gramatika je vrlo lagana.
Osnova japanskog su simboli od 28 poteza koje treba naučiti ili
zapamtiti. Ne bilježe se glasovi, već se bilježi smisao –
kaže.
Dora je sada u Saporu, gdje je unajmila stan. Studij biheviorističkih
znanosti blizak je nekim europskim i američkim fakultetima, kaže.
Zanimalo nas je li imala teškoća zbog svoje rase u Japanu.
– Japanci će uvijek strance gledati neobično. Svjestan si da
te svi gledaju pa osjećaš da ih moraš
zabavljati. Urbana legenda je da stranca neće pustiti u
tradicionalne japanske kupelji. To prilično lijepo iskustvo sam si
priuštila i ustanovila kako ta legenda nije istinita.
Postoji kulturna podskupina koja se sunča u solarijima, potom oboje
kosu u plavo, pa misle da izgledaju kao Amerikanci. Ipak, to je
homogena kultura i homogeno društvo i nema većih odstupanja
od norme. Moja se generacija jako boji odgovornosti, njihovi su životi
uglavnom predodređeni roditeljskim odlukama... Upisali su se na
fakultet u skladu s tim. Radit će u tvrtki u kojoj su vjerojatno radili
njihovi roditelji i tamo će ostati do mirovine.
Prilagodba
prosjeku
Razgovarali smo i o ljubavi.
– Ima jedan divan termin u japanskoj tradiciji –
“monoavare”, što znači žaljenje za
nečim. To im je vrhunac romantike. Kad žrtvuješ vlastitu
sreću zato što je možda moglo biti loše i onda
žališ za time cijeli svoj život. To je
“monoavare”, nama je neshvatljivo zašto
nisu kušao...
U proljeće i ljeto brojne obitelji odlaze gledati kako cvatu
trešnje.
– “Hanani” je bitan dio
kulture. Cijele obitelji gledaju kako padaju latice. Jedu i piju,
uživaju – kaže Dora napominjući kako je to jedan od načina da
se razbije radna monotonija.
– Japanska stara poslovica kaže: “Čavao koji se
ističe, bit će ponovno zabijen!” – kaže i
naglašava kako nije riječ samo o “delinkventnim
čavlima” nego i o darovitima koji se također moraju
prilagoditi prosjeku.
Japanci moje generacije boje se odgovornosti
